Velika tuga nakon odlaska Tamare Lazić. Sanjala je čudo, ali bolest je bila jača: ‘Želim da znaš da nije patila...‘

Tužna vijest da je u svom domu u New Yorku preminula uspješna hrvatska liječnica i kći našeg proslavljenog fotografa, Jadrana Lazića, Tamara Lazić (44), koliko nas nije zatekla, jer dermatologinja Tamara bolovala je od nemilosrdnog, najtežeg oblika karcinoma debelog crijeva, toliko i jest, zatekla nas je. Nismo je očekivali, ne još, piše Višnja Gotal za Jutarnji.

Iako prognoze nisu bile dobre jer se rak proširio na jetru i Tamara je prije godinu i pol, u prosincu 2023. godine, na Instagramu objavila, kako je rekla, svoj najteži video u životu, u kojem je tražila potencijalnog donora jetre, mlada je žena zračila snažnim optimizmom i lavovskom se hrabrošću dugih godina borila s opakim neprijateljem.

Tolikom da je sugovornik, a razgovarali su s njom krajem svibnja 2023. godine, ma koliko to irealno bilo, razgovor s Tamarom završio uvjerenjem da će se isto tako lijepo izrazgovarati i za deset godina. Da će Tamara tada govoriti o čudu, o uspješnom izliječenju od vodećeg uzroka smrti od raka u svijetu, karcinoma debelog crijeva kojemu godišnje podlegne 930.000 ljudi.

Živjela u New Yorku

Ali kako čuda ne postoje, Tamara Lazić preminula je 2. travnja u 11:16 sati po njujorškom vremenu. U svom domu na Petoj aveniji, na Upper East Sideu, preko puta čuvenog Metropolitan muzeja. Kako je napisao njezin otac, Jadran Lazić, "otišla je mirno u svom krevetu, okružena ljubavlju".

- Ne postoje riječi za ovu bol, ali želim da znaš da nije patila – napisao je i zamolio da shrvanu obitelj drže u mislima i molitvama.

S Tamarom Lazić Jutarnji je razgovarao uoči promocije njezine prve slikovnice u Hrvatskoj, edukativnog štiva o važnosti čuvanja dječje kože od sunca.

U Americi se u rujnu te godine, 2022., pripremala i promocija nastavka, o virusnim bradavicama. Pisati je odlučila, rekla je za Jutarnji, nakon suočavanja s teškom dijagnozom, "kako bi ostavila nešto svojoj djeci i svojoj profesiji". Planirala je tada, kako bi svoje desetljećima stjecano znanje na najboljim američkim klinikama iskoristila za dobrobit djece, objaviti još dvije slikovnice, o ekcemu i aknama.

Nije stigla, smrt je bila brža.

Tamara je majka dvoje djece, školaraca Mije i Luke.

- To im je moja ostavština, da imaju uspomenu na mene. Da budu ponosni jer je mama napisala knjigu u kojoj su oni i njihov tata glavni junaci, mame nema, ali postoji doktorica Lazić, dermatologinja.

Mojoj se djeci prva knjiga jako sviđa, a vesele ih i ostale. Oni su, kad sam iznijela ideju o knjizi, rekli da, želim li da bude uspješna, knjiga mora biti u njihovoj školskoj knjižnici, i danas je ondje... Sve što smo htjeli postići i ostvarilo se, a ja sam i dalje živa i radimo na novim knjigama – rekla je tada mirnim glasom koji ni u jednom trenutku nije zadrhtao. "Osim što imam tumore u sebi, dobro sam".

A dotad je Tamara prošla četiri velike operacije, cijeli niz manjih, nije imala pola jetre ni žučni mjehur, svijetom je kročila s pumpicom u abdomenu kroz koju je kemoterapiju primala izravno u jetru. Svakog je mjeseca iz New Yorka letjela za Njemačku, u tamošnjoj su joj klinici davali injekciju kako bi tumor, koji ju je žestoko napadao, mirovao.

Američki san

Prije nego što joj je u veljači 2022. dijagnosticirana teška bolest, Tamara Lazić Strugar živjela je svoj američki san. U Ameriku je, iz Beograda, gdje je rođena u prvom braku Jadrana Lazića, prvog jugoslavenskog paparazza, 1999. godine došla na studij. Primili su je na sve na koje je aplicirala, ali, kako bi bila blizu oca, izabrala je onaj u Los Angelesu, UCLA; studirala je španjolski i fiziologiju.

Stanovala je kod tate, ali se nakon prve godine koledža financirala sama, instrukcijama iz matematike i studentskim kreditima. Nakon završetka koledža primljena je na medicinu na Yaleu i preselila se na Istočnu obalu.

Po završetku 13 godina dugog studija, uključujući specijalizaciju, imala je 250.000 dolara duga, koji je otplatila za deset godina, dok je radila na svom prvom poslu u jednoj od najvećih američkih bolnica, The Mount Sinai Hospital u New Yorku, koja datira iz 1852. godine. Iz te je bolnice prešla u privatnu kliniku svog bivšeg studenta, Hudson Dermatology & Laser Surgery. Tamarin suprug, John Strugar, je Rumunj, koji od svoje 12. godine živi u SAD-u.

Tamara je, ispričala je za Jutarnji, bila vrlo bliska s ocem Jadranom i često se s njim družila. Kad su joj se roditelji razveli, imala je sedam godina; on je za poslom otišao u Los Angeles, ali Tamaru i pet godina mlađeg joj brata, fotografa Sašu Lazića, udaljenost nije sprečavala da ga viđaju. Bilo u Europi, gdje je došao poslom, kod njega u Los Angelesu ili na Hvaru, gdje provodi ljeta od malena. Tamari je jako stalo ostati povezana s rodbinom i prijateljima u Srbiji i Hrvatskoj, "u svom dijelu svijeta".

Boravak kod oca značio je i upoznavanje slavnih, družila se i putovala s Arnoldom Schwarzeneggerom, Jean-Claudeom Van Dammeom, Gillian Anderson, Mickeyjem Rourkeom… Prvi prijatelj u Los Angelesu bio joj je Goran Višnjić.

Kad je dobila tešku dijagnozu, štreberski je s njom ušla u ring; uz standardno liječenje puno je šetala New Yorkom, vježbala jogu, jednom tjedno išla na akupunkturu, psiholog iz Beograda razgovorom joj je pomagao nositi se s bolešću. Prijepodneva je provodila za računalom, konzultirala se s liječnicima i međusobno ih povezivala, pisala slikovnice.

Teške kemoterapije

- Poslijepodneva su za obitelj. Rak je full-time job, borba 24/7. Kad primam kemoterapiju, prvi tjedan ne mogu uopće ustati iz kreveta, nema me, potpuna depresija, mislim da neću preživjeti dan, mizerija koja se riječima ne može opisati, ne mogu jesti, užas. Peti dan sam u stanju ustati tek da dođem do dnevne sobe, šesti i sedmi krećem u šetnju. Vučem se. Energija se vratila na 60 posto one koju sam imala i taman kreće sljedeći ciklus kemoterapije, pa sve iznova. Životni raspored mi ovisi o tome što se događa s bolešću. Kad je loše, ne može biti gore – ispričala nam je Tamara.

Žutim se taksijem tada vozila do aerodroma, na let za Njemačku, po injekciju.

- A poslije toga idem u Saint-Tropez da tri dana s prijateljicom pokušam živjeti život, zaboraviti na bolest i vratiti psihičku i fizičku energiju. Živim dan po dan.

Nekad bi mi bilo puno lakše da ne znam sve detalje, mogla bih biti veći optimist. Um i tijelo su vrlo povezani i vjerovati u iscjeljenje velik je dio bitke, pa meni kao doktoru i pragmatičnom skeptiku teško je u to povjerovati. Ali to ne znači da nemam nadu, nada je nešto drugo. Na početku je uopće nisam imala i mislila sam da pred sobom imam još nekoliko mjeseci života. I da je to - to. Međutim, s vremenom vidim da ide, i shvati čovjek da se ne može živjeti samo od testa do testa. Iako je to u biti realnost, ali treba živjeti in between, između, maksimalno.

Borim se za opstanak i da on bude što je moguće kvalitetniji. Svaki dan neka bude najbolji, što god da me sutra čeka. To i jest način kako treba živjeti, ali se nažalost treba dogoditi nešto grozno da bi ljudi to shvatili – rekla nam je ova mlada, vrlo lijepa i mudra žena.

Tamara Lazić Strugar bitku je izgubila, ali nema uopće sumnje da bi najviše voljela kad bismo iz ovih njezinih riječi nešto naučili. A to je ne predavati se do kraja bitke ma koliko nam se ona unaprijed činila izgubljenom. "Svaki dan neka bude najbolji, što god da me sutra čeka", piše Jutarnji.