Božić je uvijek bio vrijeme radosti i obilja, čak i onda kad su ljudi bili željni svega: od masna i obilna obroka, do običnog šećera koji se - kakve li ironije! - čuvao za bolest. Ili za Božić, kad bi i oni bolesni prizdravili, Djetešcu se radovali.
U današnje doba, kad smo otišli u drugu krajnost, pa se mnogi nakon blagdanskih bakanalija liječe wellness-paketima i dekadentnim tretmanima infuzija koje nisu objektivno medicinski indicirane - što nipošto ne odražava istinski duh Božića! - odlučili smo se načas vratiti u ne tako davnu povijest.
Na upola nižoj temperaturi...
U malo mjesto u Dalmatinskoj zagori, u dičnoj Poljičkoj knežiji, mikrolokacij Dolac Gornji, geografski lociran na 450 metara nadmorske visine. Osim što se visinska razlika u odnosu na Split fino "ćuti" u upola nižoj temperaturi, u tamošnjem je Muzeju drevne Poljičke knežije vidljiv još jedan razlikovni moment, važan relikt ne tako davne prošlosti: Božić kakav je nekad bio. I to tamo gdje nije bilo raskoši, aristokracije, gradske buržoazije, na selu smo, ishodištu mnogih pametnih i uspješnih ljudi, koji su se dobacili i do gradova, pa i metropola.
Muzej je pri Božićnom selu i Izletištu Lučić utemeljio veliki entuzijast, poduzetnik ali i ljubitelj autohtone tradicije Tihomir Lučić, rođeni Poljičanin. Budući da nije navršio ni pedesetu, jasno, ne može se iz prve ruke sjećati drevnih Božića otprije stotinjak godina. No Lučić, kao i druge Poljičanke i Poljičani, njeguju tradicijske običaje zasnovane na rijetkim zapisima i brojnim pričama, te obiteljskim artefaktima i memorabilijama; najviše njih nalazi se uz stare, pocrnjele komine.
U očuvanju poljičke baštine posebno je zaslužna nedavno osnovana udruga Poljička škrinjica, kojom predsjedava Dijana Kaćunko, a zasad broji dvadesetak članica i članova svih generacija.
Ovdje je živjelo 1200 ljudi
- Možete li vjerovati da je u trinaestom stoljeću u najvećem selu Poljičke knežije - Docu Donjem - živjelo oko 1200 ljudi? Danas ih ima tek oko 150 prijavljenih... Onomad je postojala i banka, škola, niz sadržaja - navodi Kaćunko.
Srećom, na području Poljica - koja obuhvaćaju zonu istočno od Splita kao referentne točke, naime od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša, te od mora do Zamosorja - postoji škola, Srijane. Hvala Bogu, u njoj ima i poprilično djece, ukupno 53 đaka. Neki od njih pomogli su nam da, samo za čitatelje Slobodne, prezentiramo dio božićnih običaja toga vremena.
Hvala maloj Luci i Josipu, te njihovoj mami Katarini Mikas, sestri i bratu Josipi i Ivanu Matešan, djevojčici Dragici Lazarušić, ali i baki Mariji Prelas (85), najstarijoj članici udruge koja doduše nije bila prisutna, ali su njezine priče puno pomogle u rekonstrukciji zbivanja, napominje agilna Kaćunko.
Naravno, i Tihi Lučiću koji je osnovao Muzej Poljičke knežije.
- Škola Srijane ima status brdsko-planinske škole, i važno je žarište obrazovanja ovog dijela - administrativno gledano - Omiša, gradskog zaleđa - napominje predsjednica Škrinjice.
- Nije daleko ni Mosor, Zlatna planina. Jeste li znali da je prije osamdesetak godina u svakoj škrapi bilo pšenice? I kupusa! - domeće Lučić. On je barem dvadesetak godina prikupljao artefakte koji svjedoče o pučkom životu ruralne Dalmacije, Poljičkoga kraja.
Kako li se tada Božić slavilo, kitilo?
Bora u kući nije bilo
- Kao prvo, valja vam znati: bora u kući nije bilo! Naravno da je bilo lako sam bor nabaviti u šumi, ali za nj jednostavno nije bilo mjesta; familije su bile brojne, siromaštvo posvemašnje pa se moralo štedjeti na hrani, drvima, prostoru... Svi bi se stisnuli uz komin, počesto je i blago bilo tu, kad bi se zajedno udružili, bilo bi toplije, lakše bi se izgurala zima.
Umjesto bora, kitilo se bršljanom! Vidite ovu košaru s voćem? Jabuke, bajami, orasi i suhe smokve bile su vam "grickalice" toga doba. Šećer je bio rijetkost, ali meda je znalo biti zahvaljujući pčelarskoj aktivnosti u Poljicima. Soparnik se poslovično radio na Badnjak, zimske blitve uvijek je bilo u nekom zakutku vrtla, kao i kapule te luka - pogotovo luka, češnjaka jel, koji je čuven baš iz ovog Gornjeg polja... Feta soparnika, onako rezana u oblik romba, savršeno bi ergonomski sjela u dlan, to je simboliziralo "punu šaku obilja".
Bršljan bi se, pak, umetnuo u sve utore i na klupice, prozore - i to je bilo to što se kićenja tiče - zbori o vremenima kad se Božić nosio u srcu, a ne light-showu.
Svijeće su bile luksuz
Svjetla je bilo onoliko koliko se voštanica imalo; i svijeće su bile luksuz. Adventskog vijenca nije bilo, namjesto njega tri su svijeće simbolizirale Sveto Trojstvo, a bile su zabodene u posudicu sa zrnima (mosorske) pšenice. Detalj kao iz Slavonije, a zapravo je riječ o žitu niknulom na mosorskoj škrapi! Dalmacija je uvijek bila žilava i dovitljiva, i ovo je jedan primjer.
Svijeća se gasila, jedna po jedna, komadom kruha namočenim u vino; i to je nosilo poruku dobrih želja, zdravlja i obilja. A na Božić se prije osamdesetak godina, u nedostatku televizijskog programa, interneta i aplikacija - družilo: pričalo, smijalo, recitiralo i pjevalo.
Uz topli komin, uokolo bronzina u kojem se krčkala kaštradina, suha ovčetina s kupusom, ta velika delicija za blagdane koja se blagovala sa brašenicom, kruhom specifične težine ispečenim pod cripnjom iliti pekom, dakako sa "divljim" kvasom, saznajemo od predsjednice udruge Poljička škrinjica.
Božić je "pitao" i ljepšu odjeću, pa se iz škrinje vadila svečanija roba, čista i uštirkana. Cipela počesto - nije bilo.
- Suknene bičve debele, i nema prehlade! Valja i sljedeći Božić dočekati u zdravlju i veselju, u ono doba bez likara i antibiotika, kad je upala grla mogla biti fatalna. No, za Božić nema crnih misli, samo sloga, radost i "po butić od svega", svakoga blaga - vedro sažima Prva Poljičanka iz Škrinjice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....