Sjećate li se večeri kada je cijeli dan imao jedan jedini cilj - dočekati crtić prije središnjeg Dnevnika u 19: 30? Postojalo je vrijeme kada je dječja sreća imala točno određeni termin. U 19 sati i 15 minuta.
Na to ovih dana podsjeća kratki video koji se širi društvenim mrežama, objavljen na YouTube kanalu Vesela sveska 1, poznatom po nostalgičnim povratcima u svakodnevicu nekih sporijih, toplijih vremena. U nekoliko desetaka sekundi video vraća gledatelje u večeri koje su imale ritam - i kraj.
Cijeli niz uspomena
“Nekad je dječja sreća imala točno određeno vrijeme- devetnaest sati i petnaest minuta”, govori narator na samom početku, a s tom rečenicom otvara se cijeli niz uspomena.
Kako se prisjeća u videu, nije bilo pregovora, nije bilo biranja sadržaja niti beskonačnog skrolanja. “Što puste, to gledaš i bio si zahvalan”, kaže, opisujući večernju rutinu koju je dijelila gotovo svaka obitelj. Ritual je, kako se navodi, počinjao u kuhinji.
Čokolino se miješao pažljivo, dovoljno gust da žlica stoji uspravno. Zdjelica se nosila pred televizor kao najveće blago, a dnevni boravak pretvarao se u malo kazalište iščekivanja. Djeca bi sjedila tik uz ekran, dok bi roditelji još dovršavali večernje obaveze, a onda, počinjala bi magija.
Crtići koji su obilježili generacije
U videu se redaju prizori crtića koji su obilježili generacije: dva nespretna majstora iz A je to, Bajum badum - nervozna linija iz La Linee koja se stalno svađa sama sa sobom, šareni podvodni svijet Snorkijevaca i profesor Baltazar koji uporno hoda gore-dolje dok ne smisli rješenje, podsjećajući nas da je mašta jača od sile. Tu su i Bipsići, Gustav, Bolek i Lolek - likovi čijih se imena možda ne sjećamo uvijek odmah, ali osjećaja itekako.
“Trajalo je samo pet minuta”, priča se nastavlja, pet minuta u kojima je, kako kaže, “cijela država, ona mala do metar visine, stala”. Nije se disalo. Svaka sekunda upijala se kao da traje vječno.
Nagli povratak stvarnosti
A onda, na ekranu bi se pojavila slova EPP- a. Odraslima nevažna, djeci jasan znak da je kraj blizu. Ubrzo bi stigao analogni sat ili globus uz ozbiljnu glazbu Dnevnika - trenutak bez pregovora - Fajrunt. Pranje zubi. Pidžama. Krevet. I, kako video podsjeća, većina djece tada je doista odlazila spavati.
Kad je dan imao prirodan kraj
Večeri su tada imale ritam. Ne zato što je netko pisao priručnike o roditeljstvu, nego zato što je život sam po sebi bio sporiji i predvidljiviji. Program je završavao, svjetla su se gasila, a tijelo je znalo kada je vrijeme za odmor.
Danas djeca imaju sve crtane filmove svijeta dostupne u svakom trenutku. Jedan završava, drugi počinje automatski. Nema čekanja, nema kraja epizode koji označava kraj dana. Paradoksalno, nikad nije bilo više sadržaja - a manje iščekivanja.
Stručnjaci već godinama upozoravaju kako djeca sve kasnije odlaze na spavanje, provode više vremena pred ekranima i sve rjeđe borave vani. Posljedice nisu uvijek dramatične, ali su primjetne: umor, slabija koncentracija, razdražljivost i osjećaj stalne stimulacije. Nedostatak sna posebno pogađa školarce čiji se mozak još razvija.
Ne znači da je nekad bilo savršeno, niti da je tehnologija neprijatelj. Ali ritam koji je nekada dolazio gotovo prirodno - danas moramo svjesno stvarati.
Ono što smo zapravo čekali
Možda nismo čekali samo crtić. Čekali smo trenutak koji je imao početak i kraj. Osjećaj da je dan zaokružen. Da postoji vrijeme za igru, vrijeme za obitelj i vrijeme za san. Tih pet minuta učilo nas je strpljenju. Učilo nas je radosti iščekivanja. Učilo nas je da nešto kratko može biti dovoljno.
Možda se ne možemo vratiti unatrag. Ali možemo posuditi ponešto iz tog vremena: ranije gašenje ekrana, večernje rituale, predvidljiv kraj dana. Jer ponekad je za sretnije djetinjstvo potrebno manje nego što mislimo. Možda samo - pet minuta koje se čekaju cijeli dan. "Laku noć, mali ljudi", obraća se narator na kraju videa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....