Kako izgleda život ljudi koji se razlikuju od većine – onih koji imaju prekomjernu tjelesnu težinu?
Ekonomska stručnjakinja Vedrana Pribičević otvoreno govori o tome kako već godinama trpi uvrede i poniženja zbog svojeg izgleda. Kaže da joj anonimni ljudi šalju vulgarne poruke, žele joj smrt i ismijavaju je – čak se javljaju i na njezino radno mjesto, samo zato što ima više kilograma, piše HRT.
Vedrana priznaje da se s kilogramima bori cijeli život i da je svjesna da pretilost može biti opasna za zdravlje.
„Kad imaš višak kilograma, to ne možeš sakriti – osim ako se ne zatvoriš u kuću. Ljudi imaju pravo izgledati kako žele. Nema potrebe da drugima namećemo ono što smatramo ispravnim, niti da ‘dobronamjerno’ nudimo savjete. To jednostavno nije pristojno“, kaže Vedrana.
Teško djetinjstvo i borba s nepoznatom dijagnozom
Vedranina majka imala je slične probleme s težinom, a Vedrana je odmalena prolazila kroz niz nejasnih medicinskih dijagnoza. Kao djetetu su joj pogrešno „dijagnosticirali“ intoleranciju na glukozu, no pravi uzrok njezinih problema nitko nije znao.
„Uvijek sam imala višak kilograma. Baka me je stalno hranila jer sam bila gladna cijelo vrijeme. Liječnici tada nisu znali gotovo ništa o pretilosti. Smatrali su normalnim da dijete pošalju u bolnicu na mršavljenje. Tamo bi mi davali 500 kalorija dnevno. Imala sam samo osam godina i nisam razumjela zašto sam zatvorena“, prisjeća se Vedrana.
Taj boravak u bolnici obično je trajao oko četiri tjedna, često tijekom školskih praznika – dok su druga djeca bila na moru, ona je bila podvrgnuta strogim režimima.
Život s viškom kilograma
Kroz život se suočavala s brojnim poteškoćama. U jednom je razdoblju imala trakicu u želucu, zbog koje je uspjela smršavjeti, ali je kasnije morala biti uklonjena jer je izazivala ozbiljne zdravstvene probleme.
Danas Vedrana otvoreno govori o svakodnevnim izazovima:
„Ustati s poda zna biti teško. Ili, primjerice, obuti čarape, obaviti osobnu higijenu... Ljudi s mnogo kilograma često završe nepokretni. Ja imam sreće jer imam snažne mišiće pa se ipak mogu lakše kretati“, objašnjava.
Dodaje da se problemi nastavljaju i u svakodnevnim situacijama, poput odijevanja ili putovanja.
„U avionu često kupim dva mjesta. Mogla bih stati na jedno, ali ne želim da se itko osjeća neugodno. Lakše je i meni i drugima“, iskrena je Vedrana.
‘Trolovi‘ i granice slobode govora
Iako vjeruje u slobodu govora, Vedrana priznaje da postoje granice.
„Dugo mi nije smetalo što pišu o meni. Ali kad su počeli slati poruke na moj službeni e-mail i na stranicu institucije u kojoj radim – to je bilo previše. Uvijek sam mogla ignorirati poruke na Facebooku, ali službenu poštu moram čitati. I tada sam rekla: dosta“, prisjeća se.
Ljudi su joj, kaže, željeli smrt, amputacije, slali poruke mržnje. To ju je potaknulo da progovori javno i da o tome više ne šuti.
„Govorenje o tome bilo je oslobađajuće. Želim ljude naučiti da budu suosjećajniji prema onima koji se bore s vlastitim problemima“, ističe.
Mentalna borba i promjena perspektive
Vedrana je dugo mislila da je otporna na uvrede, ali s vremenom je shvatila da se negativni komentari nakupljaju i stvaraju tjeskobu i fizičku bol.
„Imala sam osjećaj kao kad prekineš s nekim i probudiš se s knedlom u grlu. Pitala sam se: što ako se sutra ne probudim – zar to ne bi bilo lakše?“, priznaje.
Prekretnica je došla kada je počela svakodnevno plivati u šest ujutro. Tamo je upoznala ljude koji su joj pristupili s poštovanjem i podrškom.
„Bilo je tamo muškaraca koji su triatlonci. Govorili su mi: ‘Svaka čast, samo tako nastavi.’ Pomogli su mi s tehnikom plivanja i pokazali istinsku empatiju. Te su riječi promijenile moj pogled na život. Pomislila sam: ipak se želim probuditi ujutro – jer želim ići plivati“, zaključuje Vedrana, piše HRT.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....