Postoje ljudi koji koji u životu nakon velikog gubitka zastanu, povuku se, utišaju, prihvate da život neće više biti isti, zatvore se u sebe, kao da stalno paze da ih život ponovno ne slomi. A postoje i oni drugi - oni koji, kad izgube nešto veliko, ne stanu. Ne odustanu, nego promijene sebe. Iz tog gubitka izgrade život koji, koliko god to zvučalo nevjerojatno, postane bogatiji nego prije.
Kad život odjednom uzme nešto veliko, ono bez čega se činilo da će sve ostalo izgubiti smisao, čovjek se nađe pred izborom koji ne bira, ali ga ipak mora donijeti: hoće li ostati živjeti u onome što je izgubio ili će pokušati izgraditi novi svijet od onoga što mu je ostalo.
Upravo takvu priču ispričao mi je Feručo Lazarić (70), slijepi planinar, putopisac, glazbenik i govornik iz središnje Istre, iz Svetvinčeta, s kojim sam razgovarala uoči njegova dolaska u Omiš. Lazarić je čovjek je koji o toj prekretnici ne govori ni s gorčinom ni s patetikom, već smireno, gotovo vedro, kao netko tko je s vlastitim mrakom odavno raščistio. On je jedan od onih koji nisu odustali, nego odlučili krenutu iz početka, drugačije i dublje.
Uoči gostovanja u Omišu, gdje će u subotu 18. travnja, u 18:00 sati u Udruzi OSI ‘AGAPE‘ govoriti o svojim putopisima, pustolovinama i životu u ‘tami‘, u našem razgovoru Lazarić ne ostavlja dojam čovjeka kojemu je život nešto oduzeo. Naprotiv. On govori kao da mu je, usprkos svemu, otvorio neka druga vrata.
- Ja kad sam vidio, bio sam potpuno drugi čovjek. Sad sam veseliji, sretniji, aktivniji, pa i pametniji. Ne mogu usporediti život prije i sada. Bolji mi je sada, kvalitetniji, bogatiji, zdraviji, kaže bez imalo zadrške.
Iz vlastitog pada izvukao smisao
To je rečenica koja na prvu gotovo zbunjuje. Kako čovjek koji je u 40. godini potpuno izgubio vid može reći da mu je život danas bolji? No upravo tu počinje priča o Feruču Lazariću, priča koja se ne temelji na sažaljenju ni na parolama, nego na iskustvu čovjeka koji je iz vlastitog pada izvukao novi smisao.
Dok je vidio, kaže, bio je više okrenut prema vani, prema svijetu oko sebe, prema prizorima, stvarima i ljudima koje gledaš, a da o sebi pritom i ne razmišljaš previše. Kad je oslijepio, bio je prisiljen okrenuti se prema unutra.
- Čovjek dok vidi više gleda oko sebe, okolinu, druge ljude. A ja sam, otkad ne vidim, okrenut prema sebi. I tad sam otkrio stvari za koje uopće ne bih znao da ih imam da sam nastavio vidjeti, iskreno će. U toj unutarnjoj promjeni otkrio je pisanje. Otkrio je planinarenje. Otkrio je putovanja. Otkrio je, kako kaže, zapravo, novi život.
Život nakon sljepoće
Prije sljepoće završio je tehničku školu i radio u Uljaniku, u konstrukciji dizel motora. Kasnije je, u vrijeme pretvorbe, otvorio obiteljski obrt i godinama vodio pizzeriju. Bio je čovjek rada, svakodnevice, obitelji, ritma kakav žive mnogi. A onda je zbog ablacije mrežnice ostao potpuno bez vida. Sve se promijenilo naglo i brutalno. Više nije mogao voziti. Više se nije usudio sam izići iz kuće. Imao je osjećaj da više ne može ništa.
- Mrzio sam tu svoju sljepoću iz dna duše, govori otvoreno. Ipak, to razdoblje nije dugo trajalo. Kaže da je vrlo brzo shvatio da sa sljepoćom ne može učiniti ništa, ali da može promijeniti sebe. Upravo je u toj rečenici sažeta njegova životna filozofija.
- Sljepoća je za cijeli život, ali odlučio sam promijeniti sebe. A čim promijenite sebe, promijenite cijeli svijet. Ja sam tu svoju sljepoću zagrlio, prihvatio. Postali smo prijatelji.
Kad to kaže, ne zvuči kao fraza. Zvuči kao zaključak do kojeg je došao čovjek koji je imao dovoljno vremena da sebe iskuša do krajnjih granica. A granice su, u njegovu slučaju, bile i doslovne.
Planinarenje više od hobija
Nakon što je izgubio vid, planinarenje je postalo mnogo više od hobija. Postalo je način života, način da se vrati kretanju, slobodi i osjećaju da može. Voli reći da mu je upravo planinarenje ‘unijelo svjetlost u život u mraku‘. I u toj rečenici možda je najtočnije objašnjeno zašto se čovjek bez vida penje tamo gdje mnogi videći nikad ne bi ni pokušali otići.
Feručo Lazarić osvojio je brojne hrvatske vrhove, prošao velik dio Velebita, Mosora i Biokova, popeo se na Triglav, Olimp, Musalu, Karpate, išao Alpama, Kilimandžarom, Andama i Himalajom. Prehodao je i Viu Adriaticu, dionicu od 1100 kilometara, a i dalje planira nove uspone. Ararat, Sinaj, Atlas, Australija - sve su to, kako kaže, točke koje ga još zovu. No među svim tim planinama, jedan uspon posebno izdvaja. Olimp.
Kad mu je supruga, s kojom je godinama planinario nakon gubitka vida, oboljela i više mu nije mogla biti pratnja, okrenuo se drugim planinarima. Osjetio je, kaže, da se boje i da nisu sigurni koliko slijep čovjek zaista može u planini. Tada je odlučio učiniti nešto veliko i teško, nešto što će zauvijek promijeniti način na koji ga drugi vide.
- Odlučio sam napraviti jedan težak uspon za videće. To je bio Olimp. I taj Olimp mi je promijenio planinarski život.
Uspon na Mitikas, za koji i sam kaže da je iznimno težak i opasan, bio je prekretnica. Nakon njega više nije bilo puno sumnje. Vijest se proširila, novine, radio i televizija počeli su ga pratiti, a planinari su u njemu sve više počeli gledati ravnopravnog partnera, a ne nekoga kome treba stalno pomagati.
On, međutim, o svemu i dalje govori bez velike pompe. Više nego dokazivanjem drugima, zaokupljen je vlastitim osjećajem ispunjenosti. - Meni je važan osjećaj da sam sa svojom velikom manom, sljepoćom, savladao bezbrojne prepreke do vrha. To što ne vidim, meni je za opis dosta jedna rečenica. Dovoljno mi je da mi netko kaže što se vidi i ja stvorim svoju sliku. Tu se otvara možda i najzanimljiviji dio njegove priče: kako slijep čovjek putuje svijetom i penje se na vrhove koje ne može vidjeti?
Osobni manifest
Feručo uvijek putuje s pratnjom, najčešće s prijateljima planinarima iz raznih krajeva Hrvatske. Ljudi mu često postavljaju isto pitanje: što uopće traži na tim mjestima kad ih ne može vidjeti? Zašto troši novac, vrijeme i energiju da bi otišao na Machu Picchu, Taj Mahal, Chichén Itzu, Kilimandžaro ili Himalaju? Njegov odgovor ne zvuči kao obrana, nego kao osobni manifest.
- Meni je izazov kako doživjeti i otkriti stvari koje ne vidim i o tome pisati. Ja sve ono osnovno mogu pročitati, ali želim doznati ono što ne piše na Googleu. I uvijek doznam nešto. Upravo u tome uživam.
Za njega putovanje nije stvar pogleda, nego iskustva. Dodira. Zvuka. Mirisa. Temperature zraka. Koraka po zemlji. Riječi koje čuje od ljudi oko sebe. Kad govori o Tanzaniji i Kilimandžaru, ne govori o panorami, nego o toplini Indijskog oceana, o pijesku Zanzibara pod nogama, o pjesmi siromašnih, a veselih ljudi. Tamo je, kaže, još jasnije shvatio koliko malo čovjeku zapravo treba da bude sretan. - Nisam došao Tanzaniju i Kilimandžaro vidjeti. Došao sam ih osjetiti. A osjetiti je jače nego vidjeti.
Ta njegova rečenica ostaje visjeti dugo nakon razgovora. Jer izgovara je čovjek koji zna oba svijeta: i onaj u kojem se gleda i onaj u kojem se osjeća. Zato njegova tvrdnja ne zvuči ni romantično ni nerealno. Zvuči iskustveno.
- Prije sam vidio, a sad osjećam. I odgovorno mogu reći da je osjetiti dublje nego vidjeti.
U tom “dublje” skriva se i njegovo poimanje ljudi. Kaže da danas sluša glasove, disanje, pokrete tijela, osjeća sugovornika drukčije nego prije. Ne gleda ljepotu očima, ali ne tvrdi ni da je lišen nje. Samo kaže da je otkriva na svoj način.
- Ja mogu otkriti i lijepu gospođu i lijepu prirodu, ali na svoj način. Osjetiti je dublje nego vidjeti, opet naglašava. I možda baš zato s tolikom lakoćom odbija sažaljenje. To je jedno od rijetkih mjesta u razgovoru na kojem mu se ton gotovo neprimjetno postroži. - Ne volim da me ljudi sažalijevaju. Više volim da mi ljudi zavide. Pa odmah zatim i pojasni zašto.
- Vjerujte mi da imaju na čemu zavidjeti. Gdje sam ja sve bio kao slijep čovjek, dosta ljudi koji vide neće si moći priuštiti ono što sam si ja priuštio.
‘Život je lijep i kad si slijep‘
On ne negira težinu sljepoće. Dapače, vrlo jasno kaže da je biti slijep strašno. Ali jednako tako odbija da ga se svede samo na ono što ne može. - Ne osjećam se kažnjen ni od Boga ni od prirode. Dapače, ja sam se sa svojom sljepoćom otisnuo nekud dalje.
Ta potreba da bude zanimljiv, aktivan, veseo i dobar suputnik provlači se kroz cijeli razgovor. Nije to kod njega poza. To je gotovo etička odluka. Svjestan je da bez pomoći drugih ne bi mogao putovati ni planinariti i zato stalno nastoji, kako kaže, što manje “gnjaviti” pratnju. Uzvratiti pažnjom, društvom, pričom, pjesmom. Nastoji da mu zajednički dani budu lijepi i da ih se ljudi poslije rado sjećaju.
Nije, međutim, Feručo nije samo planinar i putnik. On piše, svira, pjeva, sklada, govori po knjižnicama i udrugama, a iza sebe već ima dvije knjige: ‘Planinarenje na slijepo‘ i ‘Na drugi način lijepo‘. Treća je u nastajanju. U njima ne piše samo o usponima, nego i o skijanju, trčanju, jahanju, plesu, svakodnevici i svemu onome što život može učiniti bogatim i onda kad ga drugi, gledajući izvana, unaprijed proglase suženim.
I sam kaže da se pisanjem vodi mišlju Françoise Sagan: da bi pisao, moraš živjeti. A za njega živjeti znači putovati, upoznavati ljude, običaje, krajeve, kulturu, tradiciju i gastronomiju.
U njegovu životu važnu ulogu ima i glazba. Gitaru je svirao i prije, nastupao u bendu, pjevao po plesnjacima, a i danas rado piše stihove i tekstove. Upravo je iz tog životnog preokreta nastala i pjesma koja možda najtočnije sažima njegov pogled na svijet: ‘Život je lijep i kad si slijep‘. - Ta pjesma ne bi nastala da nisam ostao bez vida. A ja zaista tako mislim - život je lijep i kad si slijep.
Takvu rečenicu može izgovoriti samo netko tko ju je iznutra proživio. I zato mu ljudi vjeruju. Zato ga i doživljavaju kao motivatora, iako on tu riječ ne izgovara rado u prvom licu. Ipak, jasno mu je što njegovo prisustvo znači drugima. Kad ga vide u planini, na usponu, na putu, mnogi sami sebi kažu da imaju manje prava na odustajanje nego što su mislili.
- Kad oni vide mene slijepog kako idem, kažu: ‘Pa ako može on, kako ne bismo mogli mi koji vidimo?’ I to me veseli.
Život treba konzumirati
No njegova motivacija nije agresivna ni naučena. Ne dijeli recepte. Ne govori iznad ljudi. Ne obećava da će svi jednako lako izaći iz tame. Samo uporno vraća odgovornost čovjeku samome.
- Život je prelijep. Treba ga konzumirati, uživati u njemu. Sve ono što čovjeku treba da bude sretan, veselo, zadovoljno - to je u njemu. Ne treba tražiti izvan sebe.
U tome je možda i najvažnija poruka Feruća Lazarića. Ne da gubitak nije strašan, nego da ne mora biti kraj. Da život nakon loma ne mora biti blijeda kopija onoga prije, nego može postati sasvim nova cjelina. Da čovjek u sebi, ponekad i protiv svoje volje, nosi više snage nego što zna.
- Gdje je volja, tu je i put, kaže, pozivajući se na Brucea Leeja, pa dodaje svoju jednostavniju, ali još jaču verziju iste istine: ‘Treba imati volju za biti sretan, za biti zdrav.‘
U vrijeme kad ljudi često govore da je život prekratak, Feručo Lazarić kao da svjedoči upravo suprotno. Ne da je dug, nego da je dovoljno velik za onoga tko ga odluči živjeti punim plućima. On ga, po svemu sudeći, tako i živi: između planinskih staza, noćnih vlakova, računala, tekstova koje piše, trake za trčanje na koju staje svaku večer, pasa koje šeta sa suprugom, prijatelja koji ga vode po svijetu i sjećanja u kojemu mu je žena i dalje “lijepa, mršava i mlada” kao prije trideset godina.
U subotu će u Omišu govoriti o svojim pustolovinama. U nedjelju će opet na stazu - na Stomoricu, do crkvice Gospe od Sniga iznad Duća. I baš u tome ima nečega potpuno dosljednog. Feručo Lazarić ne priča o životu kao o teoriji. On ga doslovno hoda. Korak po korak. Vrh po vrh. Putovanje po putovanje. I iz svake te etape vraća se s istom mišlju, jednostavnom i snažnom, gotovo kao refren: Život je lijep - i kad si slijep.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....