Marin Petrović po struci je profesor na Strojarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, šef Katedre za mehaniku. Želja mu je posjetiti svaku državu na svijetu, trenutno je na broju 136, a priče s njegovih putovanja možete pratiti na njegovom Instagramu.
Samo za Slobodnu Dalmaciju Marin je podijelio iskustvo putovanja u Butan, a što mu se sve dogodilo u ovoj dalekoj azijskoj zemlji i kakvi su mu dojmovi, pročitajte u idućim retcima:
Zakoračivši na tlo nove države, unutar samo par metara udaljenosti, umjesto prljavštine, smeća, kaosa i neprekidnog trubljenja Indije, ulazim u neki skroz drugačiji svijet gdje vladaju tišina, čistoća, poštovanje, zen. Nakon granične kontrole, veselo su me dočekali novi prijatelji Tshering i Sonam, i kao znak dobrodošlice uručili mi khatu, bijelu svilenu maramu koja se stavi oko vrata.
Dobrodošli u Butan, "zemlju gromovitog zmaja", bogate mitologije i duhovne energije, daleku kraljevinu na Himalaji gdje su ljudi smireni i sretni! Ili su ih bar uvjerili da su sretni. Primijetio sam odmah da se radi o čudesnom kraljevstvu, skrivenom od ostatka svijeta. Nevjerojatno je kako je ova država uspjela sačuvati svoj mir, svoje običaje i da ih nitko nikad nije uspio pokoriti. Valjda ih sveti vrhovi Himalaje jako dobro čuvaju. Ovdje živi nešto manje od milijun stanovnika, koji su stvorili svoj jedinstven održivi svijet s kraljem kojega jako vole.
Ranije je Butan bio totalno zatvorena država. Viza se mogla dobiti jedino preko turističke agencije, pri čemu je koštala 200 američkih dolara po noći. Da, dobro ste pročitali, ovo je jedina država na svijetu u kojoj cijena vize ovisi o vremenu boravka u državi. Sad je situacija malo drugačija, za vizu više nije neophodna turistička agencija, može se dobiti online, a cijena je smanjena na 100 dolara po noći uz dodatnu jednokratnu naknadu od 40 dolara po aplikaciji, uz uvjet da turisti moraju odsjesti u hotelima s minimalno tri zvjezdice.
Kod njih ne postoji pojam "bruto domaći proizvod". Umjesto toga, za blagostanje u zemlji koristi se indikator "bruto nacionalna sreća".
U stvarnosti, to je jedna velika prijevara i ovim ljudima je mozak skroz ispran raznoraznim "bajkama" i zabranama. Izjava "naš kralj je prezauzet jer radi neumorno kako bi se brinuo o svakom stanovniku Butana" me doslovno ostavila bez teksta. U komunikaciji s Butancima stekao sam dojam da ti ljudi žive u jednom umjetnom balonu, daleko od stvarnosti, i da zapravo ne razumiju stanje na našoj šarenoj zemaljskoj kugli. Ali njima je lijepo i oni su sretni. Zar je išta drugo bitno?
Iako sam o Butanu čuo fascinantne priče i gledao slike neobičnih građevina kraljevine na području sjeverne Himalaje, svaki kutak ove države, svaki pogled, svaka riječ, svaki kontakt s lokalcima djeluje tako nestvarno. Svi objekti imaju drvene elemente i ukrase, odnosno motive i simbole tibetanskog budizma. Većina građevina su dvokatnice s ravnim krovom, a tu su i zapanjujuće impresivni samostani i utvrđeni kompleksi (dzongovi). Posjetom mnogobrojnim budističkim hramovima sam shvatio da čak i toliko očite legende i tračeve, kao npr. da je pri izgradnji hrama nekakva sirena pomagala donositi kamenje iz kilometrima udaljene rijeke, oni doživljavaju kao prave istine i spremni su se svađati za njih.
Ovdje se ne mogu kupiti cigarete. Pušenje je u privatnom prostoru dopušteno, možete neku manju količinu duhana ponijeti sa sobom, ali tamo ga ne možete kupiti. Međutim, na tim nadmorskim visinama vam možda neće ni nedostajati, a pogotovo ako krenete na neki treking na kojem će vam trebati pun kapacitet pluća.
Hrana je izuzetno ukusna. I obilna. Šta jedeš, tj. kako se to zove ne znaš jer ne pišu nazivi, a osoba koja donosi cijeli niz zdjela ne govori engleski ili kaže nešto što odmah zaboraviš. Jedino zna reći: ovo spajsi, ovo veri spajsi, ovo no spajsi (ali to i dalje bude užasno ljuto).
U Butan sam ušao kopnenim putem u gradić Phuentsholing iz indijskog Jaigaona, i nestvarnim planinskim predjelima se vozio za glavni grad Thimpu, jedini glavni grad na svijetu bez semafora, na 2330 metara nadmorske visine. Ako se u Butan ulazi kopnenim putem, i dalje je obveza imati vodiča koji će te dočekati na graničnom prijelazu i uvesti u državu. Kako je moja filozofija putovanja backpacking, gdje god je to moguće, i minimalno trošenje novca na neke nepotrebne stvari kao što je vodič, jer se volim sam pripremiti i istraživati destinacije samostalno, dogovorio sam se s Tsheringom Tobgayem, vlasnikom jedne agencije, da mi pomogne u tome uz zaista minimalnu naknadu. Moram reći da sam bio u potpunosti zadovoljan pruženim uslugama ovog vodiča i svakome ga preporučujem.
Preko prijevoja Dochula, sa 108 stupova posvećenih poginulim vojnicima u jednodnevnom ratu za obranu domovine, stigao sam u dolinu Punakha s daleko najljepšim dzongom, prešao preko najdužeg visećeg mosta u zemlji i bio u Sopsokhi, selu falusa s očima, krilima, rukama, koji predstavljaju simbol plodnosti, sreće i zaštite od zlih duhova.
Posjetio sam dolinu Paro s istoimenim gradićem i popeo se i na najpoznatiju butansku atrakciju, Tigrovo gnijezdo ili Taktsang. Legenda kaže da je u 8. stoljeću Guru Rinpoche doletio upravo na ovo mjesto na leđima tigra i da je u pećini na kojoj je poslije izgrađen hram meditirao tri godine, tri mjeseca, tri dana i tri sata. Hram se nalazi na 3120 metara nadmorske visine. Potrebno je popeti više od 1100 metara, a onda na kraju čeka poslastica: više od 700 stepenica koje vode do samog hrama.
Na putu nazad djeca su trčala pjevajući "kuzu zangpo la sey shu", osmijesi su blistali, svi su bili zadovoljni zbog uspješnog uspona. I ja sam bio sretan jer sam posjetio mjesto koje mi je dugo bilo na listi želja.
Nije Butan ni toliko skupa destinacija koliko sam mislio. Pristojan hotel s doručkom i večerom sam plaćao 50 dolara po noći za dvije osobe. Obilan ručak u restoranima košta oko 3-4 eura, pivo 70-80 centi, ulaz u važnije hramove po pet eura, u Tigrovo gnijezdo 10 eura, litra goriva je oko 70 centi. Čitajući forume očekivao sam znatno više cijene, ali vjerojatno zato što skoro svi u Butan idu s turističkim vodičima kojima onda plaćaju ogromne iznose, što sam ja izbjegao. Za četiri dana boravka u ovom himalajskom kraljevstvu potrošio sam manje od 300 eura, uključujući smještaj, prijevoz, hranu, sve dodatne troškove, a da pri tome nisam štedio ni na čemu.
Značajno je navesti i trošak aviokarata. Letio sam iz Sarajeva za Abu Dhabi kompanijom Wizzair (povratna karta 140 eura), iz Abu Dhabija za indijski Chennai kompanijom Air Arabia (povratna 110 eura), i dodatno kupio još dva lokalna leta unutar Indije s kompanijom Indigo, za aerodrom u gradu Bagdogra blizu granice s Butanom (za oko 90 eura po letu). Uz korištenje lokalnog cestovnog prijevoza do granice i nazad, ukupni troškovi aviona, autobusa, vlakova i rikši se penju na otprilike 450 eura. Na putovanju sam ostao ukupno tri tjedna, ostatak vremena putujući kroz Bangladeš i indijske države West Bengal i Tamil Nadu.
Napustio sam ovo kraljevstvo "u oblacima" za koje se nadam da će bar još neko vrijeme živjeti u svom imaginarnom balonu. Čeka me jedna potpuno drugačija destinacija.
Kadrin chey la Druk Yul! Hvala ti "Zemljo gromovitog zmaja" za ovo iskustvo koje je potpuno drugačije od svih dosadašnjih!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....