Antonia Ćosić (33) danas je jedna od omiljenih voditeljica na HRT-u, a prije desetak godina bila je studentica psihologije koja je svoje slobodno vrijeme provodila volontirajući. Volontirala je od 2013. sve do 2018., a za to vrijeme surađivala je s Hrabrim telefonom, udrugom Puž, ali i čitala priče klincima i klincezama na onkologiji i hematologiji u bolnici u Klaićevoj. Antonia je za vrijeme tog iskustva napisala desetak svojih priča, a prije tri godine rodila se ideja o izdavanju slikovnice za Mozaik knjigu, piše Gloria.
Iako je prvotna ideja bila objaviti jednu od već napisanih priča, samoj Antoniji se u tom trenutku događala jedna privatna situacija zbog koje je napisala terapeutsku priču samoj sebi. "Odlučila sam svoju situaciju prebaciti u imaginarni svijet, u jednu cjelovitu metaforu i tako je nastao ‘Krakograd‘", otkriva Antonia.
U središtu radnje Antonijine priče je Barica, najmanja hobotnica Jadrana, koja malo muca, jako je tiha i ne voli baš puno govoriti. Drugi bitan lik je najmanji, najživčaniji, najsamopouzdaniji i najglasniji račić Rakuno, koji je ime dobio po tome što je on prvi u svemu.
Njih dvoje se spletom okolnosti, za koje se Barica jako krivi, pronađu u situaciji u kojoj se moraju družiti te se iz toga rađa jedno neobično i zanimljivo partnerstvo. I dok je Antonia zapravo Barica, Rakuno je osoba koja joj je u tom teškom trenutku pomogla da se izbori za sebe i ponovno pronađe vlastiti glas.
"Ljepota terapeutskog pričanja priča jest da se može uzeti jedna situacija kao temelj, ali kad se napiše terapeutska priča, brojni mogu pronaći poruku u tome. Dijete koje ima osam godina i muca, može se pronaći. Dijete koje ima pet godina i anksiozno je, može imati neki benefit. Dijete koje ima tri godine, ali se ne želi družiti s drugom djecom i uvijek se povuče u neki kut, može profitirati od ove priče", objašnjava HRT-ova voditeljica i dodaje da u ovoj slikovnici mogu uživati i djeca koja nemaju nikakve izazove pred sobom, već će samo uživati u zgodnoj priči i lijepim ilustracijama koje je napravio Vibor Juhas.
O tome koliko su priče važne, Antonia se uvjerila iz prve ruke, kad je baš svaki utorak, bez iznimke, godinama volontirala u bolnici u Klaićevoj. Iako je na početku mislila da će se rasplakati čim uđe u samu sobu, na nagovor prijatelja i psihologinje koja vodi projekt, odlučila je probati. Prvo je tako upisala razne edukacije kako bi uopće mogla sudjelovati u projektu, a zatim je došlo i vrijeme za prvi dan volontiranja.
"Pravilo je da se prvi put samo promatra iz kuta, ali čim sam ušla i vidjela tu djecu, željela sam odmah sudjelovati. Jako sam se saživjela s djecom i pomoglo mi je to cijelo iskustvo u tome da ipak gledam na život na jedan drugačiji način", kaže Antonia koja danas ne dopušta da je sitnice dotaknu i upropaste joj raspoloženje.
"Kad sjediš tamo i slušaš dijete kojemu prijeti mogućnost da će izgubiti sve, ali pronalazi snagu da tješi svog roditelja, onda shvatiš koliko su oni zapravo hrabri. Kad čuješ četverogodišnjaka koji ne zna reći slovo ‘r‘ kako govori mami ‘evo, evitvociti su danas dobvi, nemoj bvinuti‘, onda odlučiš da se više nećeš žaliti na gluposti", prisjeća se Antonia koja se kroz godine volontiranja ipak posebno povezala s nekoliko djece.
"Sjećam se da sam upoznala jednog dječaka koji mi je bio jako simpatičan, drag i veseo. Jednostavno, baš mi se urezao u pamćenje. Sljedeći tjedan ga nije bilo, a dva tjedna nakon, ušla sam u sobu i krenula se redom upoznavati sa svom djecom jer nisam nikoga prepoznala. I jedno dijete mi kaže: ‘Pa mi smo se već upoznali‘. To je bio taj dječak, ali kako je jako loše podnio terapiju, on je u tih dva tjedna zbog zadržavanja vode u tijelu dobio desetak kila. Izgledao je puno veće, i oči su mu malo kao iskočile. To se nekad zna dogoditi od prevelikog pritiska. Kad mi se predstavio i objasnio da smo se već upoznali, kad sam vidjela koliko je terapija loše djelovala na njega u samo dva tjedna... Bilo mi je to grozno, a morala sam se pribrati i pokazati mu da se nije toliko promijenio, da mu to ne bi bio dodatan teret", objašnjava psihologinja i voditeljica koja je volontiranje morala napustiti kad se zaposlila u medijima.
Naime, kad je u pitanju rad s djecom, potrebno je imati rutinu, a njezin nepredvidiv posao danas joj to jednostavno ne dopušta. "Ne mogu se obvezati više na rad, recimo, utorkom, jer mi bilo kad može uletjeti neko snimanje ili nekakva prijelomna vijest zbog koje moram ići raditi. Pokušavam smisliti način na koji bih se tome mogla vratiti jer imam osjećaj da mi fali struktura u tjednu, ali i taj osjećaj smisla i pomaganja općenito u životu", priznaje Antonia koja je u prošlosti redovito glumila svetog Nikolu, a na Badnjak volontirala između pečenja fritula i pripremanja francuske salate.
Nakon nekoliko godina pauze, Antonia se uz ovu autobiografsku slikovnicu vraća svojoj ljubavi, terapeutskom čitanju, a priznala nam je da je jedva dočekala njezino tiskanje. "Htjela sam ići u tiskaru po nju, ali mi nisu dali", smije se simpatična voditeljica koja nam je otkrila da je prvi kupac ipak bio njezin ponosni dečko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....