Sinjanin Ivan Jenjić zvani Gare (58), podrijetlom iz naselja Glavice, djelatni je brigadir HV-a. Taj samozatajni visoki časnik OS RH danas je na dužnosti zapovjednika 5. pješačke pukovnije na koji položaj je, poslije zdravstvenih tegoba, došao nakon što je 6 godina bio načelnik stožera i zamjenik zapovjednika Gardijske mehanizirane brigade. Jenjić je tijekom vojno-redarstvene operacije "Oluja" vodio 126. domobransku pukovniju. Formalni zapovjednik ove pukovnije, ustrojene u kolovozu 1994. gašenjem i preustrojavanjem 16. domobranske pukovnije i 126. brigade, bio je današnji brigadni general Ante Kotromanović. Kako je Kotromanović u "Oluji" bio zapovjednik Operativne grupe Sinj koju su činile 126. domobranska pukovnija i 6. domobranska pukovnija, Jenjić je u 126. domobranskoj pukovniji imao stvarnu ulogu zapovjednika mada je formalno bio pomoćnik načelnika stožera za operativno-planske poslove. Na tom mjestu je u rujnu 1994. godine naslijedio danas pukovnika Antu Podruga koji je upućen na zapovjedno-stožerno školovanje. Dva dana prije početka "Oluje" svi časnici zapovjedno-stožerne škole upućeni su u svoje postrojbe. Tako se i Podrug vratio u 126. domobransku pukovniju.
- Cijeneći kako bi bilo krajnje nekorektno preuzeti od Jenjića operativno zapovijedanje postrojbom ja sam ga zamolio da me upozna s borbenim planom za "Oluju" koja je bila pred nama. Kada me je Jenjić detaljno informirao, vidio sam da je planirao najbolje moguće pa sam mu rekao da nastavi s izvedbom i da, u slučaju potrebe, može računati na moju pomoć s tim da ću ja u "Oluji" sudjelovati kao obični vojnik sa svojom skupinom suboraca - ispričao nam je pukovnik Ante Podrug.
- Naša 126. domobranska pukovnija bila je u cijelosti pupunjena, a i do tada se nalazila na Dinari jer nam je 30. srpnja završila vojna operacija Ljeto ‘95. Već 3. kolovoza 1995. bili smo u cijelosti raspoređeni na Dinari. Istoga dana ja sam u zapovjedništvu Zbornog područja Split u Splitu, na sastanku kojemu su nazočili i zapovjednici drugih postrojbi HV-a, izvijestio o obavljenim pripremama 126. domobranske pukovnije. Od zapovjednika Zbornog područja Split generala Ante Gotovine dobili smo zapovijed da odmah idemo na svoja zapovjedna mjesta i očekujemo zapovijed za "Dan D". Vraćajući se iz Splita na izdvojeno zapovjedno mjesto na Dinari, postavljeno u baraci na Marinom brdu (1789 mnm), u mislima sam "vrtio" sve proživljeno od 1991. godine. Posebno posljednjih nekoliko mjeseci na Dinari gdje sam 126. domobransku pukovniju vodio u napadnim oslobodilačkim akcijama Skok 1, Skok 2 i Ljeto ‘95, gdje je izrasla u respektabilnu postrojbu boreći se uz bok gardijskim brigadama. Kada sam došao na Marino brdo pozvao sam zapovjednike bojni i zajedno s njima još jednom prošao planiranu zadaću za 126. domobransku pukovniju. Svi smo, do posljednjeg vojnika, bili "nabrijani", pod pozitivnim adrenalinom i jedva smo čekali zapovijed za polazak u bitku - kaže nam Ivan Jenjić.
- Iza pola noći s 3. na 4. kolovoza iz Zapovjedništva ZP-a Split teklić mi je donio pisanu zapovijed za provedbu napada pod kodnim nazivom "Kozjak 95". Zadaća koju smo dobili bila je izuzetno teška jer smo raspoređeni na glavni smjer napada. Već ranije tijekom noći pomjerili smo naše snage na samo nekoliko stotina metara od neprijateljskih položaja u selu Uništa, a dio snaga ubacili smo u neprijateljsku pozadinu na prostor Kobilovača – Glavaš. Naša zadaća bila je osloboditi Uništa, presjeći glavnu cestu Vrlika – Knin i nad njom preuzeti kontrolu, ući u Kijevo, izići na planinu Kozjak pred Kninom i ovladati cijelim prostorom na potezu Kijevo – Polača. Kada nam je stigla zapovijed sa zapovjednicima bojni detaljno smo proučili sadržaj toga dokumenta i potom prionuli izradi Odluke za napad zapovjednika 126. domobranske pukovnije – priča Jenjić i nastavlja: Na borbene položaje rasporedio sam 1. i 2. bojnu. Treću bojnu, koja je bila podosta iscrpljena kroz operaciju Ljeto ‘95, ostavio sam na Dinari kako bi imali još dan odmora prije nego ih uvedem u borbu. Krenuli smo u ranim jutarnjim satima 4. kolovoza. Prvi cilj bio je selo Uništa. Ušli smo u selo pod vatrom srpskog dalekometnog topništva većeg kalibra kojim su nas tukli s Maovica i kijevskog Suhopolja. Činilo se da u selu nema neprijateljskih snaga, ali kada smo se približili zasuli su nas pješačkom vatrom i ručnim bacačima. Nitko nije pomišljao na povlačenje. Spustili smo se s Dinare i natrag više nije bila opcija. Ostao nam je direktni fajt pošto nismo mogli koristiti naše topništvo jer bi se i naši momci našli kao meta. U toj žestokoj pješačkoj bitci imali smo jednog teško ranjenog. Uspjeli smo ga spasiti pošto je po njega došao helikopter HRZ-a i u rekordnom vremenu prevezao ga u KBC Split. Konačni rezultat je bio da smo potisnuli iz Uništa četnike koji su pobjegli u smjeru Knina.
U rano jutro...
Sve to se događalo 4. kolovoza?
- Da, prvoga dana izvrstan posao odradili su pripadnici 1. i 2. bojne. U rano jutro 5. kolovoza zapovjedio sam da se 1. bojna, sastavljena uglavnom od Vrličana, preusmjeri prema Vrlici. U borbu sam to jutro uveo 3. bojnu s tenkovima i uputio ih da uzmu Kijevo. Na istom pravcu bili su i pripadnici 2. bojne. Oni su se zaustavili u Kijevu i bili su potpora 3. bojni čiji su pripadnici nastavili s čišćenjem do Polače. Ja sam za to vrijeme prešao s Velikog bata na Antića glavicu gdje sam na promatračnici zatekao Antu Kotromanovića, zapovjednika OG-a Sinj. Podijelili smo zadovoljstvo jer smo uspješno privodili kraju zadaću bez većih gubitaka. Tu na Antića glavici oko 10 sati do nas je stigla vijest da se 7. gardijska brigada s Crvene zemlje sjurila u Knin i da je za Kninsku Tvrđavu pripremljeno dizanje velike zastave Republike Hrvatske. U tim trenucima srce nam je bilo veliko poput Dinare, ali se unatoč svemu nismo opustili već smo ostali na Antića glavici odakle smo pratili i usmjeravali naše snage. U poslijepodnevnim satima 5. kolovoza, kada je Knin u cijelosti bio pod kontrolom hrvatskih snaga i kada je postalo jasno da su srpske snage paradržave SAO Krajine poražene i pobjegle podvijena repa, ja sam se spustio s Dinare. Najprije sam obišao pripadnike 2. bojne u Kijevu, potom sam otišao do pripadnika 3. bojne na Polači, a zatim sam se uputio u Vrliku gdje su bili pripadnici 1. bojne i gdje sam uspostavio zapovjedno mjesto. U zapovjedništvu 126. domobranske pukovnije u Vrlici 8. kolovoza predao sam odgovornost nad područjem Vicenciju Biuku, netom imenovanom povjereniku Vlade RH.
Dijelovi 126. domobranske pukovnije već su bili raspoređeni na druge zadaće?
- Dobili smo novu zapovijed i već 7. kolovoza rasporedio sam 2. bojnu na granicu s BiH u prostoru Like, na potezu Srb – Osredci. Za to vrijeme 1. i 3. bojna dobile su zasluženi odmor, koji je vrlo kratko trajao. Pukovnik Ante Kotromanović od 141. brigade i 126. domobranske pukovnije formira Operativnu grupu Jug sa sjedištem u Sajkoviću. Ja sa zapovjedništvom 11. kolovoza dolazim u selo Luke i raspoređujem našu topničko-raketnu bojnu u selo Marinkovci, između Grahova i Tičeva. Kod nas u selo Luke dan kasnije stiže naša 2. bojna. U noći između 12. i 13. kolovoza srpske snage, koje je izravno vodio po zlu znani Ratko Mladić, pokušavaju vratiti izgubljeno Grahovo koji su branili pripadnici 141. brigade. Oni su se junački suprotstavili nadmoćnijim Mladićevim snagama, ali su pritom imali velike gubitke, čak 18 poginulih. Preko Crvene zemlje u pomoć im je stigla 3. bojna 7. gardijske brigade, Pume, namjenska grupa 6. domobranske pukovnije i topništvo 126. domobranske pukovnije. Bitka se rasplamsala, a naši su gubici rasli. Uz žrtve 141. brigade po dva poginula borca imali su 7. gardijska brigada i 6. domobranska pukovnija koji su imali i jednog nestalog. Ja, po dobivenoj zadaći, 15. kolovoza 1995. u borbu uvodim našu 3. bojnu ojačanu izviđačkom satnijom, protuoklopnom bitnicom i našim topništvom. U napad smo krenuli iz dva smjera, prema selima Zebe i Peći. Kroz bitke smo zauzeli oba sela s neprijateljskim snagama od kojih su preživjeli pobjegli, sutradan 16. kolovoza ušli smo u Resanovce i zauzeli sve dominantne kote nad Drvarom.
U tim bitkama 126. domobranska pukovnija imala je ljudske gubitke?
- Nažalost, da. Na potezu Peći – Zebe vodili smo zaista teške bitke sa srpskim snagama. Bilo bi nam puno teže da ih bočno nisu udarale 4. gardijska te 112. i 113. brigada. U tim bitkama od neprijateljskog topništva smrtno su stradali naši suborci Stipe Vrančić i Mate Munivrana. Konačno smo 18. kolovoza predali položaje 6. domobranske pukovnije tako da je nama "Oluja" trajala do toga dana. Nekoliko dana kasnije svi pripadnici 126. domobranske pukovnije prodefilirali su u svečanom stroju kroz Sinj gdje nam je kao pobjednicima na sinjskoj Pijaci priređen veličanstveni doček. Za pobjedu u "Oluji" i taj doček u Sinju vrijedilo je živjeti – zaključuje brigadir Ivan Jenjić.
Kada danas, 30 godina poslije, promišljate o "Oluji" i vašoj ulozi ratnog operativnog zapovjednika 126. domobranske pukovnije o čemu najviše razmišljate?
- Na jednoj strani je neizmjerni ponos, a na drugoj tuga. Ponos što sam u okvirima svojih mogućnosti dao doprinos konačnom oslobođenju Republike Hrvatske u njenim međunarodno priznatim granicama. Znamo da je "Olujom" praktično završeno četverogodišnje ratovanje. Na drugoj strani tužan sam zbog ljudskih gubitaka koje je 126. domobranska pukovnija imala pod mojim vodstvom. U odnosu na zadaće koje su pripadnici naše postrojbe uspješno obavili, najčešće kroz žestoke okršaje sa srpskim neprijateljima, za gubitke bi se moglo reći da su bili minimalni. Savjest mi je mirna jer znam da sam kao zapovjednik poduzeo sve kako bi maksimalno osigurao svoje suborce, zaštitio ih od pogibelji, ali to je bio rat koji odnosi žrtve. Gubitak samo jednog suborca je puno i previše i zato su ti ljudi iz 126. domobranske pukovnije koji su dali život u obrani i oslobođenju Hrvatske i danas s nama, a sa mnom će biti dok ja budem među živima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....