JUNACI ‘OLUJE‘
Trideset punih godina je od "Oluje", majke svih bitaka Domovinskog rata.Trideset godina, otkada je zapravo udaren pečat jedne nove, neovisne Hrvatske. I upravo "Oluja" će se uvijek spominjati, o "Oluji" će i stari djedovi pričati svojim unucima, s koljena na koljeno slavit će se taj 5. kolovoza, ma koje političke opcije vladale Hrvatskom. "Oluja" je zapravo i dan kada se, danas živući sudionici po tisuću i jedan put, što u društvima svojih suboraca, što dolaskom u Knin, ali ponajviše onako sami sa sobom, prisjete svakog trenutka te veličanstvene akcije, tada već jake Hrvatske vojske. Zapravo, kada pričate sa sudionicima toga događaja tamo iz 1995. godine, ma tko oni danas bili, u kakvom ih stanju zatekli, što li oni radili, svaki od njih će se prvo smiriti, kimnuti nekoliko puta glavom, duboko udahnuti, potom zašutjeti na nekoliko minuta, a onda poput baražne topovske vatre, ispovijediti se i prisjetiti i najmanjeg detalja. Gdje su, kada, u koje vrijeme su bili tu i tu, na Dinari, Crvenoj zemlji, Golubiću, ili Kninu s njegove desne, lijeve strane. Upravo naša dva sugovornika, dva sudionika "Oluje" ispričaše svaki detalj te akcije. Pustili smo ih da pričaju o tome, a da nam na kraju, ipak sada trideset godina poslije, kažu što je, po njihovu mišljenju, "Oluja" donijela današnjoj Hrvatskoj. Složit će te se, dovoljno dobar odmak od 1995. godine za konkretan zaključak.
A naša dva sugovornika su danas oba umirovljeni bojnici Hrvatske vojske, sudionici Domovinskog rata "od – do" kako se to u Imotskoj krajini kaže, Imotskoj krajini u kojoj nije puška pukla tijekom Domovinskog rata, a više od dvije stotine njih položili su svoje živote na oltar Domovine. Obojica su pripadnici legendarne Treće imotske bojne od njenog utemeljenja, od prve bitke u Kruševu, pa do "Oluje", oba su obišli sva ratišta, gdje je bojevala Treća imotska bojna iz sastava Četvrte gardijske brigade. Jedan je Ivica Kukavica danas i saborski zastupnik, a drugi Ivan Šćurla, njegov suborac od prvih dana Domovinskog rata.
– U Knin sam ušao 5. kolovoza, neposredno nakon što su to napravile naše pješačke i oklopne postrojbe, zajedno sa 7. gardijskom brigadom. Taj trenutak ulaska u oslobođeni grad, centar pobune je neopisiv. Ono što mi je odmah upalo u oko je očuvanost grada, razbacane uniforme neprijateljskih vojnika, te mali broj prestrašenih civila. Ovdje moram izraziti ponos vojnim uspjehom i civiliziranim postupanjem naše vojske, za razliku od ulaska neprijatelja u Vukovar 1991. godine. Sve civile na kojem smo naišli predali smo UNPROFOR-u. Veselje, pjesma i zajedništvo su odjekivali cijelim gradom – veli nam odmah na početku Ivica Kukavica, a onda se prisjeća i samih priprema za "Oluju".
Tih dana u pripremi akcije "Oluja" bio sam formacijski član zapovjedništva 4. gbr, jedan od časnika u samom stožeru. Bili smo razmješteni sjeverno od Crvene zemlje.
Ja sam bio zadužen za određenu koordinaciju na samom terenu, ali sam po dužnosti provodio najviše vremena na prvoj crti, kako bih iz prve ruke dobio uvid u samu situaciju na ratištu. Također sam analizirao slike bespilotnih letjelica, te s kolegama tražio ciljeve za naše topništvo. Jedna od zadaća mi je bila pratiti i kretanje naše izvidničke satnije.
Atmosfera među nama je bila nevjerojatna, upravo euforična. Svjesni smo bili da pišemo povijest, i da smo nadomak cilja, oslobađanja naše Domovine. Pripreme za "Oluju" većinom su rađene na Dinari. Akcije "Zima 94.", "Skok jedan" i "Skok dva", "Ljeto 95.", kada smo ušli u Bosansko Grahovo – to su sve pripremne akcije, gdje smo doslovno neprijatelja rušili i uništavali te se pripremali zadati mu zadnji i odlučujući udarac. Sjećam se da smo svi malo ili nikako spavali, i da smo dobili ogromnu unutrašnju snagu i samopouzdanje. I onda dolazi taj 4. kolovoza. Moja zadaća bila je koordinacija i uvezanost s našim bespilotnim letjelicama, zrakoplovstvom, časnikom za zrakoplovne snage i direktna povezanost s MiG-ovima i topništvom. Upravo ta koordinacija s bespilotnim letjelicama silno je koristila u otkrivanju neprijateljskih položaja. Malo se zna da smo imali tada sofisticirane bespilotne letjelice koje su zadavale silnu glavobolju neprijatelju. Prohujale bi im letjelice iznad glava, iznad njihova topništva, a da se ni snašli nisu. Ujutro 4. kolovoza kreće napad u pet sati i prva kreće Sedma gardijska brigada. Nasuprot sebe imali su snage korpusa specijalnih jedinica koje je vodio Mile Mrkšić, i uspjeli su ih razbiti na Dinari.
Mi smo sa zapovjedništvom Četvrte bili na isturenom mjestu na Dinari. Kroz ostatke tih razbijenih neprijateljskih snaga 5. kolovoza u pet ujutro krenuli smo put Knina. Sedma gardijska je krenula i ušla u Knin nešto prije jer su krenuli s južne, a mi sa sjeverne strane. Ja sam bio s isturenim zapovjedništvom Četvrte gardijske brigade. Moji suborci iz Četvrte ušli su u Knin oko 10.30, a ja sa zapovjedništvom oko 14.30. U biti, moja direktna zadaća je bila u "Oluji" osmatranje pokreta neprijateljskih snaga i zajedno s načelnikom topništva djelovanje po vojnim neprijateljskim ciljevima, koji su pravili probleme našim snagama. Bespilotne letjelice, a to je bila naša kompletna tehnologija, naš proizvod, uočile bi njihove haubice i ostalo topništvo i mi bismo onda javili našem topništvu da riješe te probleme. I onda, nakon ulaska u Knin, u meni dolazi do raspamećenja duše, tako to kažem, jer sam znao, kao i moji suborci, da je rat gotov, da je pobjeda tu i da smo oslobodili Hrvatsku. A kada me pitate kako iz današnjeg rakursa gledam na te slavne dane od prije trideset godina, moram spomenuti da su takoreći odmah nakon završetka rata krenula suđenja i progon branitelja.
Puno loših zakona i aktivnosti je dovelo do velikog egzodusa mladih iz države.
Pomalo je postajalo jasno da se svi oni temelji koji su bili ključni u najtežim danima pomalo nagrizaju i ruše. Iz današnje perspektive mi je suludo da mi u javnom prostoru dvojimo o našim ratnim postrojbama i njenim herojima. Sad kao saborski zastupnik aktivno radim sve da ispravim nepravde, ideološke i gospodarske koje su dovele do erozije našeg društva.
Recimo, najsvježije, evo koncert koji je održao M.P. Thompson na Hipodromu i veliki broj mladih mi je svjetlo koje daje nadu da ova država ima svijetlu budućnost, i da će naša djeca nakon moje generacije koja je stvorila državu, imati snage urediti je onako kako svi zajedno to želimo i zaslužujemo. Tek onda će žrtva branitelja dobiti puni smisao.
Jasno je da odmakom vremena slike pomalo blijede, a 30 godina je puno vremena.
Zato se i veselim proslavi ove veličanstvene akcije, jer je to prilika da u susretima sa svojim suborcima osvježim sjećanja i probudim osjećaje na te dane ponosa i slave.
Slika ulaska u oslobođeni Knin je nešto što se nikada ne zaboravlja, a nakon 30 godina sam svjestan veličine uspjeha moje generacije, veli nam Ivica Kukavica.
A njegov suborac Ivan Šćurla (62), legendarni Medovčanin (iz Medova Doca), imao je drugu ulogu u "Oluji", ali je odmah na početku istaknu kako je najponosniji što je prvi u oslobođeni Knin 5. kolovoza 1995. godine unio zastavu svoje Treće Imotske bojne.
– Je, to mi je i dandanas najsvetiji trenutak sudjelovanja u "Oluju", to nikada zaboraviti neću – kaže nam junak Šćurla.
– Da, osim onih višemjesečnih priprema na Dinari, pa ona zora 5. kolovoza 1995., pa ulazak u Knin, sve je to nezaboravno, ali kada sam prošao kroz Knin sa zastavom naše Treće bojne, "Imotskih sokolova" iz sastava Četvrte gardijske, e to ti je moj prijatelju najlipši trenutak u mom životu. I ta zastava je sutradan već bila u Imotskom i slikali smo se s njom na našem glavnom trgu kod Tinova spomenika. I danas je čuvamo u našim prostorima. A kada pitaš kako se pripremalo za "Oluju", di sam sve bio, pa to ti je bilo
ovako. Ja sam ti od prvog dana, kada se utemeljila Treća bojna na Kamenmostu, u Domovinskom ratu. Prvi okršaji u Kruševu, tamo u srpnju pa onda s bojišta na bojište, sedamnaest vojno-redarstvenih akcija, a u Domovinskom ratu sam ti, što se ono kaže u nas "od – do", jer smo mi bili sastavni dio legendarne, udarne Četvrte gardijske, kao Treća motorizirana bojna, tamo od 1993. godine. Pazi "Zima 94." je već bila priprema za "Oluju". Ja sam "Oluju" dočekao na Dinari, zapravo na dilu Velikih Poljanica. Zapravo prije zime 1994. već smo bilo gori i pripremali se. To je zapravo bilo ono najteže, zima, zimski uvjeti, bilo je teško, sniga priko metra, niske temperature, ali sve se to izdržalo. Ja sam bio zapovjednik satnije, ko naš Mario Rebić, pa pokojni Željko Karoglan Apač. Zapovjednik bojne bio nam je pokojni Andrija Bartulić. Za "Oluju" se znalo, ali točan datum i sat se zbog sigurnosti tajio. Dan prije, znači 4. kolovoza znao sam da krećemo ujutro 5. kolovoza u pet sati. E sada opet ću o našoj zastavi. Znači dan prije same akcije otišli smo u Imotski po barjak naše Treće bojne. To ti je opet posebna priča. Priko Rujana, do našeg Aržana, pa u Imotski po zastavu i onda opet trka gori na Dinaru. Sa mnom je bio i Jure Lasić, pa smo je uzeli u Zdenka Šanića i odma nazad. Unda ujutro u pet smo krenuli u Knin priko Golubića sa sjeverne strane, dok je Sedma gardijska ušla s južne strane. Sto puta sam spomenuo, pa evo i sada da je ta akcija bila časna akcija, vojnički čista i uredna, bez osvete nad civilima. Četnici su prije toga pobigli, jer su znali za našu akciju.
Mi smo preko Golubića ušli poslije podne u Knin. Prvi je ušao Apač Karoglan, pa Mario Rebić s Drugom pješačkom satnijom, a potom pomalo svi ostali. Praktički smo se prošetali po Kninu, ali su pripreme bile itekako teške. Sada, kada sve sagledam i pogledam iza sebe mogu kazati da su tri stvari obilježile moj život. Prva je "Oluja", pa oslobađanje generala Gotovine, konačno i ovo zadnje u Zagrebu na Hipodromu koncert Thompsona. Pitaš me zašto, pa zato što sam video, osjetio to jedinstvo naše mladosti, koji bi siguran sam, ne daj Bože neke nove "Oluje", postupili isto kako smo mi postupili. Zašto ističem Hipodrom. Ma koliko se trudili neki što im Hrvatska nije pri srcu da ocrne taj koncert, on je bio čist, što je bilo baš jedinstvo Hrvatske. Pa ljudi moji, evo jedan primjer. Tamo na nasipu u blizini Hipodroma bio je parkiran jedan kombi beogradskih tablica. Namjerno ili ne, ne znam. I svi su mislili da će biti zapaljen, ubačen u Savu, a on je ostao netaknut. Vidite razmišljanje i ponašanje naše mladosti, ostao je netaknut.
To je ta mladost, koja je nekada krenula u Domovinski rat, koja je krenula u "Oluju". I mojih troje dice i četvero unuka, oni bi mene danas zamijenili. To ti je tako, vrime ide, trideset godina je iza "Oluje" i sada su samo sjećanja. Ponosan sam, to se ne može ničim platiti. Rekoh, imamo mi zamjenu, ne bojim se ja za budućnost Hrvatske. Evo sada se spominje i spornim pozdrav "Za dom spremni". A pazi ovo, mi smo 1992. iz Treće naše bojne u Dračevcu polagali zakletvu, kada smo ušli pod okrilje Četvrte gardijske. Imali smo tada sedam, osam poginulih prijatelja suboraca, priko pedeset ranjenih. Pokojni Ivica Tolić popeo se na binu i kazao "oćemo li dati prisegu s našim starim pozdravom, koji smo vježbali tisuću puta prije kretanja u akcije i teške bitke". Ivica "Za dom", mi "spremni". Što onda netko nije došao k nama i rekao da je to neki loš, krivi pozdrav. S njim smo kretali u okršaje s daleko nadmoćnijim neprijatelje, s njim su mi ginuli prijatelji – veli nam Ivan Šćurla, jedan od imotskih junaka "Oluje".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....