Jure Župa, pripadnik 4. brigade: na tek oslobođenoj kninskoj tvrđavi zasvirao sam - klavir

Da će livanjska bojišnica biti ključ oslobađanja Knina Ante Gotovina spoznao je već 1992. godine kada je i stigao ondje za zapovjednika obrane.

Jedna od najpouzdanijih ekipa koje je ondje zatekao bili su pripadnici 1. svehrvatske udarne bojne koje je vodio legendarni Argentinac. Među njima bio je i mladi Jure Župa, dragovoljac Domovinskog rata iz Krušvara kraj Dicma koji je u povijest ušao kao prvi pripadnik 4. gardijske brigade koji se uspeo na Kninsku tvrđavu.

Skoro glavu dao

Kako prolaze godine tako mu je adrenalin sve jači kako se bliži 5. kolovoza – Dan pobjede za koju je tog dana skoro i glavu dao.

- Sjećanja naviru no držim ih u sebi. To mi je svetinja i ne volim puno pričati. Volio bi ispričati svojoj djeci, koja su sad već odrasla, kako je to bilo. Želim ih odvesti putem kojim sam ulazio u Knin, pokazati im gdje mi je rafal iskida gaće i zaparao mi lice te ih povesti do tvrđave. Baš ću to i učiniti jedan dan kad zahladi da vide kako je ćaći bilo - kazuje Župa.

Operaciju "Oluja" vežemo uz ljeto i vrućine, ali nje ne bi bilo bez zime koja joj je prethodila – "Zime-94". Jure stoga naglašava – kao i u svakom poslu priprema je najbitnija.

- Zima 1992. na Cincaru i 1994. na Dinari su nešto što ću pamtiti cili život. Prste i pete gotovo pa nisam osjećao koliko se to smrzlo. Spasila nas je logistika koja je donijela lopate i sikire. Tada smo nasjekli neko granje, iskopali rupe i unutra položili te grane kako ne bi stajali na snijegu. Da se nisu pojavili mi bi se do jutra smrzli.

Bilo je toliko hladno da se nafta zamrzavala. Moj kum i ja jednom smo prilikom s našeg položaja otišli do susjednog goli do pojasa. Kad smo stigli tamo promrzloj i zimogroznoj ekipi pao im je mrak na oči. Nije da nama nije bilo hladno, smrzli smo se, ali tražili smo načine da razbijemo napetost i strah.

Malo po malo, korak po korak, hrvatske snage približavale su se Kninu. San koji je Jure sanjao godinama napokon je postajao java.

- Još od početka rata čekali smo trenutak kada ćemo ići na Knin. No bili smo jako slabo naoružani. Ja sam na južnom bojištu bio s 20 metaka, to je jedan rafal, sekunda i po i gotovo. Nismo imali niti topništvo. Ipak napetost nije popuštala. Sanjali smo taj Knin koji je bio simbol svega zla protiv kojeg smo se borili.

Ulazak u Knin stigao je nakon operacije Ljeto-95 i oslobođenja Grahova. Euforija i zanos su bili toliki da je jedan suborac iz topništva stigao k Juri i pridružio se 1. bojni 4. brigade samo kako bi što prije ušao u Knin.

Ulazak u grad

Ulazak u grad Jure će pamtiti cijeli život.

- Da su nas oni samo malo sačekali i pustili nas da uđemo u neke klinove pa maskirani djelovali iz zasjeda, mi bi se jako namučili. Ja i danas ne mogu vjerovati da smo ušli u Knin tako velikom brzinom, praktički bez borbe.

Mi smo se do grada spustili niz vojni poligon "Crvena zemlja" kamionima. Nije se išlo brzo, već polako, ali vozili smo se. Svakih pola sata stali bi, naši bi nas izvidnici obavijestili možemo li dalje i svaki put je javljano da je siguran prolaz. Vrlo rano smo stigli do Knina no čekali smo kojih sat vremena na ulazu. Bili smo nestrpljivi i čekali smo zapovijed. Zašto je to bilo tako, je li strateška odluka bila da 7. gardijska brigada prva uđe, ja ne znam.

Kad smo napokon krenuli, tamo negdje oko bolnice, s nekog brda otvorili su vatru na nas koju sam jako dobro osjetio jer mi je metak okrznuo lice. Naš tenk okrenuo je mitraljez u tom pravcu, oderao, a mi smo nastavili dalje.

Iduća postaja bila je vojarna, preskočio sam ogradu jer sam se bojao da nije minirana. Unutra je bilo toliko streljiva i pušaka AK-47 koje smo zarobili da to nije normalno. I kasnije kada smo pretraživali njihove bunkere i skladišta – sve je bilo prepuno naoružanja svih vrsta.

Kako Župa onda tumači činjenicu da pobunjeni Srbi nisu pružali otpor već su pobjegli glavom bez obzira?

- Vrlo jednostavno – nisu bili uvezani, niti organizirani, ustvari nisu bili vojska već banda. Kod nas se znao red i vladala je disciplina. Dok su bili nadmoćniji u naoružanju, lako je bilo napadat. Na nas su išli tenkovi, a mi ih nismo imali čim gađati. Kad su se stvari okrenule pokazali su da su kukavice odnosno da ih vode kukavice. Zapovjedni kadar nije im štimao.

Iako ih je srce vuklo na tvrđavu, Jure i njegovi suborci bili su svjesni da prvo treba pročešljati i osigurati grad. U tim zadacima, oko glavnog trga, jedan vojnik iz 7. brigade teško je stradao Juri pred očima.

Bijeg u šumu

- Njemu iz buta šiklja krv k‘o na slavinu. Ivan Denić iz Maovica i ja prišli smo mu pružiti prvu pomoć, omotati zavoj, zaustaviti krvarenje i pozvati sanitet. Ranjenik nam je pokazao smjer u kojem je pobjegao onaj koji ga je ranio, a Ivan i ja dali smo se u potjeru.

Kad smo ušli među zgrade okružili smo jednu. Ja sam je obilazio, a Ivan je ušao u nju. Kada se popeo gore vidio je da je četnik pobjegao u šumu. Shvatili smo da je bolje odustat nego sad glavu izgubit.

Nakon igre skrivača i lovice, za pobjednike je najveća nagrada bio pogled s kninske tvrđave, a Jure Župa imao je privilegiju biti među prvim hrvatskim vojnicima koji su imali Knin na dlanu.

- Došao je dozapovjednik 1. satnije 1. bojne 4. brigade Marko Modrić, on i ja smo se uspeli čisto da vidimo teren s jedne dominante kote. Malo smo gledali ima li kakvih događanja, njihovih kamiona, tenkova i kada smo vidjeli da je situacija mirna vratio sam se do ulaza u tvrđavu. Ondje je crkvica svete Barbare i kad sam ušao u nju uočio sam klavir i samo sjeo za njega i počeo svirati. Počeli su stizati vojnici i u čudu me gledali no bio je to moj način da razbijem napetost.

Nisu se Jure i njegovi suborci dugo zadržavali u Kninu. Kada je idućeg dana na tvrđavu došao predsjednik Franjo Tuđman oni su već jakim tempom napredovali prema Srbu.

Iz nastavka "Oluje" izdvojiti ćemo jednu sličicu za kraj.

Mislim da se selo zvalo Mokro Polje. Ušli smo bez otpora i Frano Zuban Jazo i ja zatekli smo dvojicu "civila". Uniforme su im bile u kući, pitali smo gdje im je oružje, a oni su se pravili da ne znaju. Kad smo malo priprijetili, priznao je jedan da im je gore na šufitu i da će donijeti on to dolje.

Janje na ražnju

Nisam bio toliko naivan. Rekao sam Jazi da ih drži na nišanu i popeo se. Imao sam šta i vidit – 10-15 pušaka, municije, bombi, svega… Počeli su plakati, moliti nas "Nemojte braćo…"

Ma kakva braća? Dok ste nas gazili par godina onda nismo bili braća? Naravno nismo im učinili ništa, ni trisku opalili jer meni je mrsko maltretirat zarobljenike. Rekli smo im da nam zakolju jedno janje, stave na ražanj i da ćemo onda pozvati vojnu policiju da ih pokupi. Tako je i bilo.

Kako će ove godine proslaviti "Oluju" retoričko je pitanje – s obitelji u Sinju na koncertu Marka Perkovića Thompsona. U njegovoj kući svi znaju da mu je 5. kolovoza iza vjerskih praznika – broj jedan. Dica znaju da je to ćaćin dan, a ćaća Jure na kraju će razgovora poentirati:

- Ponosan sam što sam bio dio generacije koja je imala priliku obaviti svetu zadaću – stvoriti Hrvatsku. Nema tu mjesta za mitologiziranje ili mržnju. Važno je zadržati mjeru, nositi se ljudski, a svoje prenositi dalje – nježno i bez opterećivanja. Sjećanja su naša snaga, ali i obveza – buduće generacije neka znaju, ali nek‘ žive – prirodno, mirno i sa srcem.