Bio je sveti Ivan, 24. lipnja 1995. godine kada je na jednom od zasluženih odmora, pripadnik oklopno-mehanizirane bojne 4. gardijske brigade Neven Šerić izrekao sudbonosno "DA" pred oltarom i oženio ljubav svog života – Anitu.
- Spustio sam se s Dinare u Solin i vjenčali smo se. Bila su to luda vremena, ona je bila trudna, a pir je bilo druženje nas tridesetak. Zapovjednik mi je rekao da ostanem dolje koliko hoću i da malo odmorim no ja sam rekao da se sutra vraćam ako sutra bude akcija. Nisam htio da, sad kad smo stigli toliko blizu Kninu, to propustim.
Mjesec dana kasnije počela je operacija "Ljeto-95" i Neno je uskočio u svoj tenk kojim je protutnjao do Bosanskog Grahova.
- Nismo dugo ostali u samom Grahovu. Vrlo brzo rasporedili su nas po okolnim visovima – Cigelj i Vidovića glava. Kad je došla zapovijed za "Oluju" ja sam trebao držati odstupnicu na tim visovima s tenkovskim vodom kojim sam zapovijedao. Bilo je krivo, kako i meni, tako i vojnicima koji su bili sa mnom. Čitav rat to čekaš, ideš na Knin i onda te tik pred njim zaustave i kažu – čekaj. Ipak 4. kolovoza oko 23 sata stigla je zapovijed da idemo!
Nije nikoga trebalo nagovarati
Nije Neno trebao nagovarati svoje vojnike da idu u napad preko vojnog poligona Crvena zemlja prema Kninu. Vrlo brzo, nešto iza ponoći stigli su na početne položaje. Nitko nije spavao i ujutro u 4 sata s prvim zrakama svijetlosti krenuli su!
- Jedan moj vojnik, moj kum, prekršio je zapovijed i otišao je s pješacima još ranije pa sam morao njegovu posadu popuniti s nekim drugim. Mogao je odgovarati za to, ali to sad govorim samo da pokažem kolika je bila želja u svima nama. Samo smo govorili – "Idemo na Knin, Idemo na Knin!"
Još otkad je kao mladić otišao u Hrvatsku vojsku 1991. braniti svoje Pribude znao je da svo zlo koje se sručilo na njegov kraj dolazi iz Knina. I tako je preko Svilaje, Maslenice i Dinare napokon dočekao dan za koji je živio.
- Kad smo krenuli nikakav otpor nismo imali. Ušli smo u grad u kojem je bilo dosta civila, ali nikom nije niti pala dlaka s glave. Vrlo brzo morali smo dalje. Dio ekipe išao je prema Golubiću i Plavnom, a ja sam sa svojim vodom krenuo prema cesti koja vodi iz Benkovca odnosno Kistanja. Čekali smo ondje na raskrižju pred selom Oćestovo i ugasili tenkove. Neki civili prolazili su kraj nas na onim jadnim frezama. Nakon što smo se dogovorili međusobno tko će ići lijevo, a tko desno zapovjedio sam da se upale tenkovi.
Ovaj moj je iza mene tenk upalio i kako okretanje kupole električno tako je došlo do kratkog spoja na spregnutom mitraljezu koji se nalazio u kupoli. Ti su tenkovi trebali biti popravljani, izdrndali su se na Dinari, no kako je došla "Oluja" umjesto na remontu završili su u akciji.
Mitraljez je krenuo pucati, jednog je dečka ranilo kroz ruku, drugog kroz slabine, a mene je doslovno sasjekao. Dobio sam 3 metka kroz desno koljeno i niti jedan nije taknuo vitalne organe. Ipak jedan je pogodio kost i izvalio mi žilu i živce, skroz je deformirao nogu. To je bilo krvi na sve strane i nikako zaustavit. Priskočila mi je u pomoć medicinska sestra Katarina Bebić. Nikako nije mogla naći žilu, prepala se jer me je poznavala i znala je da imam doma trudnu ženu. Potpuno razumljivo, uhvatila ju je panika, no onda se pojavila hladnokrvna Ira i našla mi žilu te dala infuziju.
Ranjena na Južnom bojištu
Iris Čović Dević – Ira, medicinska sestra koja je tog ranog popodneva prvi put vidjela Nevena Šerića i spasila mu život. Bila je pripadnica 4. gardijske brigade s kojom je prošla niz opasnih zadaća, a jednom prilikom 1992. godine na Južnom je bojištu i ranjena. No to ju nije zaustavilo, baš kao niti to što je umirovljena u proljeće 1995. godine da bude sudionica operacije "Oluja".
- Počelo se šuškati da se ide na Knin, a mi koji smo bili na bolovanju, na skrbi ili u mirovini nismo to htjeli propustiti. Nas nekoliko potrpalo se u auto i pravac Livno. Cijelim sam putem zamišljala kako ću kleknut pred zapovjednika i na koljenima ga moliti da nas pusti da idemo i mi. Na kraju nije bilo tako dramatično. Odmah su nas primili, bili su svjesni da će svaka glava dobro doći. Preko Dinare smo se spustili u Knin.
Čim su čuli za ranjene tenkiste ona i vozač Tava krenuli su u pomoć. Kada je stigla, situacija je za Nevena Šerića bila iznimno kritična.
- Nije imao otvoren venski put, ja sam mu dala infuziju i otvorila ga. Da sam došla koju minutu kasnije bilo bi prekasno. To je preživio, ali trebalo ga je brzo evakuirati s prve crte. On je svako malo dolazio svijesti i kad god bi nadošao počeo bi zapomagati – "Ajme meni, neću vidit svoga diteta!" To je stalno ponavljao.
Spustili smo se na nogometno igralište u Knin gdje ga je trebao čekati helikopter da ga preveze u Split u bolnicu no kada smo došli helikoptera nije bilo. On umire, a mi čekamo. Jedan od zapovjednika u 4. brigadi Jozo Šerić, Nenin rođak, grmio je na motorolu da se helikopter vrati. S njim je, ako sam dobro razumila, odletio jedan visoki časnik iako je bilo jasno da bi helikopter trebao najprije poslužiti ranjenicima. Napokon helikopter je stigao, a ja nisam trebala unutra no, eto, išla sam jer mi je Jozo Šerić rekao da idem. I tako sam ja završila s Nenom u helikopteru i vrlo brzo u Splitu.
Ira, koja je s Nenom ostala prijateljica za cijeli život, kroz smijeh se prisjeća kako je bila pomalo jadna jer nije htjela biti u Splitu već je iz Splita pobjegla da bi bila u Kninu. Ipak najbitnije je bilo da je Neno spašen, a Nenina Anita nije ostala trudna udovica.
Kad se probudio nakon operacije odmah je rekao sestri da mu zovu ženu i da joj kažu da je ranjen u nogu. Nije znao da su 4 sata ujutro, a nije niti bio svjestan koliko je teško ranjen i da će do kraja rata biti izbačen iz stroja.
Uvijek uz njega
Nije mu toliko teško palo niti to što nije bio na dočeku koji su Splićani priredili osloboditeljima Knina na Rivi, koliko kada je čuo da se ide za Šipovo i dalje prema Banja Luci bez njega. Bol mu se ublažila 24. listopada 1995. kada je njegova Anita rodila kćer – Jelenu. Tada je opet uskočila Ira.
- Kost je krivo zarasla pa su mi stavili šipku netom prije Jelenina rođenja. Tako da nisam mogao hodati. Došla je Ira, stavila me u kolica, pa u svoj auto i dovela me iz bolnice Križine u na Firule gdje je bilo rodilište da vidim svoju kćer. Nakon toga, nakon 89 dana, pustili su me kući. I dalje je Ira, pune tri godine, sve dok nisam bacio štake, bila tu uz mene. Čak me vodila i u Njemačku gdje su mi spajali živce.
Tako je 5. kolovoza 1995. ispisana povijest, ali je i rođeno neraskidivo prijateljstvo koje traje i dan danas baš kao i Nevenov brak s Anitom s kojom je dobio još dvoje djece – Moniku i Ivana Geronima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....