Rat i mir. Agresija i oslobođenje. Razmak između riječi u ovim se rečenicama mjeri ljudskim životima. Sijedima na glavi. Gropom u želucu. Poniženjima koje razumije samo onaj tko je morao naprasno, bez ičega, otići iz svog doma. Razmak između riječi "rat" i "mir" mjeri se i prazninom u srcu koju ni najbolji kardiolozi svijeta ne umiju niti ublažiti, kamoli otkloniti.
Život mjeren uzbunama i vijestima o smrti dragih i znanih ljudi često se vremenom pretvara u dijagnozu koja dolazi poput neizbježne, a opet iznenađujuće kamate na zaboravljeni a neplaćeni račun. Taman kad čovjek naivno pomisli dobro je, izvukao sam živu glavu. E da se rat mjeri samo u godinama...
A gotovo ih je 35 već prošlo od početka balvan-revolucije i prvih nagovještaja krvavog rata. Punih 30 ih je prohujalo od oslobodilačke Oluje.
"Ma neće valjda!". Tješili smo se uoči početka rata, prizivajući valjda nekakvu konačnu pobjedu Razuma nad prijetećim Bezumljem. Iako je sve sugeriralo – da hoće. Da će bit i te kakvog belaja. Od postavljanja prvih barikada po tzv. Krajini sredinom kolovoza 1990. i prvih mitinga s četničkom ikonografijom i velikosrpskim porukama, pa do prvih incidenata (npr. u Pakracu, gdje su razoružani hrvatski policajci) i prvih žrtava ("krvavi Uskrs" 1991. na Plitvicama, potom i u Polači te Borovu Selu, gdje je ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih redarstvenika). Znali smo i za Josipa Jovića i Franka Lisicu, ali opet smo se još tijekom tog ljeta 1991. djetinjasto nadali – ma neće valjda sve ovo stvarno prerasti u rat?!
Početak rata. Jedan od...
Istina, pobunjeni Srbi, ohrabreni "gostovanjima" četničkih ideologa poput Vojislava Šešelja, početkom devedesetih i nisu baš djelovali kao netko tko uopće računa na mirno rješenje.
Nisu izgledali kao strana kojoj je pristajanje na hrvatsku samostalnost prihvatljivo bez komadanja teritorija upravo proglašene države. Naoružavali su se (uz pomoć tobože neutralne JNA), planirali uspostavu paradržave i pripajanje Srbiji; sve pod navodnim izgovorima tipa "da se ne ponovi Jasenovac", jer je za njih samostalna Hrvatska bila isto što i – ustaška, genocidna Hrvatska. Dakle, nešto neprihvatljivo. Unatoč svim ustavnim garancijama.
Nemojmo se lagati, bilo je i s "naše strane" onih kojima je eskalacija tadašnjih napetosti iz već nekog razloga odgovarala (sjetimo se, primjerice, samo "slučaja Reihl-Kir"; prvog dana užarenog srpnja te 1991. šef osječke policije ubijen je na punktu hrvatske policije nakon što se uputio u Tenju na pregovore s pobunjenim Srbima, a nalogodavci nisu nikad pronađeni i kažnjeni)...
Ali, planiranje agresije na suverenu državu pod izgovorom tobožnje zaštite srpske manjine te, ako baš hoćete da budemo terminološki precizni, pristajanje na terorističke aktivnosti u sklopu stvaranja krajiške paradržave utemeljene na nasilju i strahovladi, ipak su bez premca u opakoj konkurenciji "mrakova" kojih smo se naslušali početkom devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Ovaj, naime, nije ostao samo na riječima i pukim prijetnjama.
Nakon drugog razreda srednje škole dovoljno si i mlad i naivan da povjeruješ da će neki "ozbiljni, pametniji, stariji ljudi" nekako zaustaviti to ludilo koje se očigledno valjalo pred našim očima. A opet, s 15-16 godina si već i dovoljno odrastao da i sam uvidiš kako bi se probuđeni demon rata i razaranja mogao lako otrgnuti s lanca.
Kasnije se u ovdašnjim medijima pojavio narativ po kojemu je "Domovinski rat počeo neredima na Maksimiru 13. svibnja 1990.". Istina, sukob BBB-a s tadašnjom milicijom, koja je nijemo gledala divljanje Zvezdinih Delija na sjevernoj tribini, bio je još jedan uvjerljiv prilog teoriji o raspadu Jugoslavije i dokaz da više "ne možemo zajedno". Ali isto tako je neporecivo da je Zvonimir Boban, navijački i nacionalni heroj koji se hrabro suprotstavio "pendrečenju" na centru igrališta i udario milicajca Refika Ahmetovića, kasnije davao pokajničke izjave ("Eh da sam samo mogao biti među drugovima na Mundijalu... Odužit ću se jugoslavenskim ljubiteljima nogometa, to čvrsto obećavam!", u beogradskom "Tempu", najvjerojatnije po savjetu odvjetnika zbog prijeteće kazne), a čak je "nakon početka rata na Maksimiru" i igrao za jugoslavensku reprezentaciju.
Veliki ‘stručnjaci‘ s košarkaškog igrališta
Uostalom, baš kao i Robert Jarni, Davor Šuker, Tomislav Ivković, Zoran Vulić, Dražen Ladić i Robert Prosinečki. Godinu dana nakon "početka rata", točnije, 16. svibnja 1991., Boban je bio strijelac zgoditka za Jugoslaviju na utakmici kvalifikacija za Euro protiv Farskih otoka (konačni rezultat glasio je 7:0).
Ipak, serija incidenata uvela je sve izraženije političke napetosti i u svakodnevni rječnik nas klinaca s košarkaškog igrališta na drniškoj Podvornici. Nismo se više prepirali samo o tome tko je bolji, Magic Johnson ili Clyde Drexler, Lakersi ili Pistonsi, Dražen Petrović ili Toni Kukoč, Vlade Divac ili Dino Rađa. Više nas nije zanimalo beskrajno raspravljanje na temu je li baš Arijan Komazec "materijal" koji može nadmašiti Dražena i može li naš ‘drniški orao‘ Stojko Vranković uspjeti u NBA...
Odjednom smo postali "stručni" i za "velike", nacionalne teme i mitove, preko noći smo postali eksperti za politiku, demokraciju, referendume, izbore, povijest, ma što treba! Iako, naravno, nismo baš puno znali o svemu tome...
Sjećam se profesorice kemije koja je odjednom u razredu "progovorila" srpski, zbog čega su se učenici hrvatske nacionalnosti pobunili i prosvjedovali ispred zgrade srednje škole. Ekipa koja je provodila sate na košarkaškom sjetit će se i našeg vršnjaka koji je, vjerojatno slijepo prenoseći stavove svojih starijih ukućana, "raskrinkavao" ciljeve tadašnjeg hrvatskog nacionalnog vodstva i strastveno nam tumačio kako je "hrvatska Vlada kupila Frankfurter Allgemeine Zeitung", e kako bi širila svoju propagandu i neistine protiv Srba i Jugoslavije... I ne, nije taj moj vršnjak završio negdje u Srbiji ili na drugom kraju svijeta, on i danas sretno živi u Hrvatskoj. Uostalom, i tada smo mu, između dva basketa "3 na 3" govorili kako u demokratskoj državi ima mjesta za sve i da su šizofrenični naslovi iz "Duge" i drugih tadašnjih tiskovina u Srbiji najobičnije huškanje i mitomanija. Naravno da nam nije vjerovao, ali valjda je u međuvremenu ipak shvatio neke stvari. Ili je samo postao pragmatičniji, nebitno.
Pobjeda demokracije podrazumijeva i toleriranje onih s drukčijim mišljenjem. Sve dok to netko ne shvati kao pravo na gaženje Ustava ili oružanu pobunu...
Biblijski prizori zbjega
A kako je oružana pobuna izgledala u praksi, kad sa TV-vijesti preseli u vaše dvorište, i mi klinci s igrališta na Podvornici osjetili smo sredinom tog kobnog rujna 1991. Pamtit ću dok sam živ ubitačni zvuk MiG-a 21 u niskom letu, čime su nam valjda htjeli poručiti da više nismo sigurni u svom gradu. Reklo bi se, to je dio psihološkog rata. Ali nije ostalo samo na zastrašivanju.
Na području Promine, u selu Puljani, tog šesnaestog dana rujna pale su i prve žrtve. Poginuo je policajac Šime Grabić, kao i četvero civila među kojima i jedno dijete. U prvom granatiranju u Puljanima su stradali Mate Burnać, Kata Pokrovac i Marija Verović, dok je 12-godišnju Mariju Pokrovac pogodila granata u Oklaju za vrijeme obreda sprovoda na mjesnom groblju...
Druga noć u skloništu bila je i posljednja u Drnišu za duže vrijeme. Kad su, negdje u kasnim satima večeri iz studija Radio Drniša objavili kako daljnje informacije možemo pratiti na frekvencijama šibenskog radija, bilo mi je jasno da se sprema nešto loše. Uskoro su u sklonište počeli upadati i "gardisti", odvlačeći članove svoje obitelji... Sa svih su strana stizali glasovi o napredovanju četnika.
Pamtim dalje rastvoreni "oklopnjak" MUP-a nasred grada, preplašene, uplakane ljude s vrećicama ili manjim torbama u rukama, koji ne znaju kud bi uopće krenuli... Poslije sam čuo da su tisuće ljudi svih generacija po mrklom mraku pješačile preko kanjona Čikole do sigurnijih odredišta. Bili su to biblijski prizori zbjega stanovništva.
Odrasli su kratko "vijećali" i mi smo u dogovoru s prijateljima iz susjedstva bez ikakve prtljage sjeli u automobile i ugašenih svjetala krenuli prema Unešiću, jer su tamo naši susjedi imali obiteljsku kuću.
Unatoč glasinama da su na putu tenkovi JNA, da je čitav grad opkoljen, ispalo je da je jedina, srećom zaobilazna, prepreka bila ona ranije postavljena na čikolskom mostu, na izlazu prema Šibeniku i Splitu. Zaobilazimo hrpe pijeska i kamione koji su valjda trebali spriječiti prodor tenkova i penjemo se u smjeru Šibenika. Vožnja u mraku i tišini.
Sestra kraj mene rida od straha. Poznato okruženje nikad nije izgledalo zlokobnije nego te noći. I onda šok. Na cestu izlaze civili s lovačkim puškama. Najistureniji daje znak rukom da se zaustavimo. Nemaju nikakva obilježja. I sami izgledaju pomalo nesigurno, iako čvrsto stišću puške na prsima.
"Dobra večer! Di ste krenuli...". Sekunde neizvjesnosti između tih prvih rečenica trajale su kao minute. Sve dok iz nemušte komunikacije nije postalo jasno – naši su.
"Sretno i pazite se!". Dobro je, sve je dobro... Možemo do Unešića. Ujutro su odjekivale detonacije. Tog trena nisam mogao ni slutiti da ćemo se u Drniš vratiti tek - za četiri godine. I da će jedino što će me opipljivo povezati s danima djetinjstva biti – košarkaška lopta koja me dočekala u zidnom ormaru. Kao jedini "dokaz" da sam baš tu nekad živio. I naivno se, unatoč svim zloslutnim vijestima, nadao kako, eto, "neće valjda" doći do najgoreg...
‘Doček‘ za Mladićeve tenkove
Istina, koji dan nakon odlaska iz Drniša, tada već s privremene adrese na splitskim Pujankama, čitao sam u Slobodnoj Dalmaciji reportažu novinara Predraga Lucića i fotoreportera Željka Maganjića. Sjećam se, naslov je glasio "Drniška krajina groblje tenkova". Ponadao sam se, Zlo ne može dugo potrajati!
Pisao je Lucić, i sam podrijetlom iz drniškog kraja, u reportaži objavljenoj 23. rujna 1991.: "U tom se trenutku prolomila eksplozija iz oklopnog transportera federalne soldateske što je prije dvije noći isključen iz ratnog prometa. A isključili su ga isti oni pripadnici hrvatskih obrambenih snaga koji su ga sada, s dvije ‘štruce‘ eksploziva, trajno onesposobili za vožnju krajevima u kojima mu mjesto nije. Gostionica nije jedina kuća u Pakovu Selu iz koje suklja dim. Pramenovi prolaze kroz nekoliko razrušenih i polurazrušenih krovova. Maganjić se pita je li ovo Pakovo ili Pakao (...). Na cesti prema Pokrovniku još dva vozila koja nikada neće stići tamo kamo su ih poslale usijane šapke iz zapovjedništva Kninskog korpusa. Jedan kamion i jedan tenk. Do prekjučer sivo-maslinasti, a sada mnogo tamniji. Crno-maslinasti".
Dakle, reporteri Slobodne su zapravo izvijestili o prvom uništavanju tenka JNA u Dalmaciji.
Nakon što su se slabo naoružani hrvatski branitelji, koji su raspolagali lakim ručnim oružjem te s nešto protuoklopnih sredstava, povukli na pričuvne položaje, novi su obrambeni položaji postavljeni (4. bojna 113. brigade, 4. bojna 4. gardijske brigade i pripadnici MUP-a) u Pakovu Selu i Sedramiću. Agresori su u ranim jutarnjim satima 20. rujna krenuli u tenkovski napad preko Moseća u smjeru Šibenika.
No, tenkovskoj prethodnici 9. Kninskog korpusa na čelu sa zloglasnim Ratkom Mladićem, tada pukovnikom, odnosno "zamjenikom komandanta", organiziran je "doček" u Pakovu Selu. Znate onaj tenk postavljen uz cestu između Drniša i Šibenika? Sigurno ste ga vidjeli, teško ga je "promašiti".
E to je T-55, spomen na tu akciju. Izvorni oklopnjak JNA je, koliko se može saznati, prije više od 20 godina razrezan u dijelove pa prodan. Na inicijativu Udruge 142. brigade HV-a, Ministarstvu obrane je donijelo odluku o ustupanju jednog otpisanog tenka, kako bi se uredilo spomen-obilježje važne akcije s početka Domovinskog rata. U tu svrhu, poslužio je i ovaj T-55. Ljudi zastaju, fotografiraju se, djeca se pentraju po kupoli...
Čisto da se ne zaboravi da je JNA htjela, kad joj je već bio tako blizu, "osloboditi" i Šibenik. A ne zaboravimo, rat je i nakon toga vatrenog okršaja potrajao još gotovo četiri godine. Ponovit ću – još gotovo četiri godine! O tome bi trebali dobro promisliti prije svega oni u Srbiji koji selektivno izdvajaju samo žrtve Oluje i zbjeg Srba koji su živjeli u krajiškoj paradržavi ili nosili odore njezinih paraformacija. Kao da je rat počeo tek u kolovozu 1995. godine?!
Bez konteksta, svaka činjenica lako može postati alat manipulacije. Bez konteksta, povijest nikad nikoga ništa neće naučiti. A povijest je važna i uči se čitavog života. Iako, u dubini duše se nadam da neki budući klinci s ovdašnjih igrališta, između dva basketa ili dvije partije nogometa, neće imati razloga previše se zamarati - velikim raspravama o povijesti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....