Narednica Bonić: Cijelu mladost umjesto štikli nosila sam čizme! Ali oslobođenje Knina sve mi je to nadoknadilo...

– Kažu mi prijatelji kako su meni draže vojničke čizme nego štikle, jer sam skinula štikle, obula vojničke čizme i došla iz Njemačke braniti svoju domovinu – pola u šali, pola u zbilji rekla nam je na početku našeg razgovora Višnja Bonić, narednica HV-a, bivša aktivna pripadnica Četvrte gardijske brigade, sudionica "Oluje".

– Prije negoli sam postala pripadnica Četvrte, bila sam pripadnica 126. brigade HV-a (sinjska brigada). U "Pauke" sam "prešla" 30. lipnja 1992. godine, kada odlazim na južno bojište, i iz brigade izišla kada sam išla u mirovinu, a to je bilo 30. lipnja 2006. godine. Punih 14 godina bila sam u Četvrtoj – kazuje nam Višnja.

Zanimalo nas je kako je i kada odlučila priključiti se HV-u i otići u Domovinski rat.

– Pa ja sam vrlo rano ostala bez oca Mirka i svoj sam životni put pokušala pronaći u inozemstvu, točnije u Njemačkoj. Tamo sam otišla 1990. i kada sam stigla u Njemačku, brat Davor mi je javio kako je pristupio u Prvi hrvatski redarstvenik i onda sam ja gledala te vijesti iz Hrvatske, gdje se moglo vidjeti "balvan-revoluciju". Nisam to mogla gledati i odlučila sam se vratiti u Hrvatsku. Nisam htjela biti u inozemstvu dok je u mojoj Hrvatskoj situacija bila dovedena do usijanja. Odmah sam se po povratku prijavila u policiju, međutim nikada me nisu pozvali. I tako sam pokušavala na sve moguće načine ući u policiju, ali nije išlo, nisu me zvali. Druga dva moja brata, Miro i nažalost sada pokojni Željko, također su otišla u HV. Kada sam vidjela da od policije nema ništa, pokušala sam ući u 126. brigadu, gdje mi je bio mlađi brat Miro. No majka Iva je rekla bratu: "Vrati je natrag" i onda me je brat vratio kući. Taj moj "povratak" kući kratko je trajao, odnosno do trenutka kad je moj brat iz 126. otišao u 73. bojnu Vojne policije. Kada je on otišao u 73. bojnu, kradom sam otišla od kuće u 126. brigadu – govori nam Višnja.

Tako je započela Višnjina vojna karijera.

– Da, kada sam prvi put došla s mojom "papovkom" kući, kod mame, ona je "poludjela". U 126. sam bila obična vojnikinja, koja je imala obaveze kao i svi vojnici, a u Četvrtoj sam bila u logistici. Zašto "prelazim" u Četvrtu? Iz jednostavnog razloga jer sam u njoj imala neke svoje prijatelje koji su me pozivali da dođem i govorili mi da, ako hoću vojnu karijeru, dođem u Četvrtu. Nisam imala u planu ostati u vojsci nakon rata, htjela sam nakon Domovinskog rata napustiti vojsku, ali, eto, prešla sam u Četvrtu i ostala u vojsci do mirovine. Kada sam upoznala te "četvrtaše", to je bilo nešto posebno – kaže Višnja.

Prelaskom u Četvrtu Višnja postaje dio Logističke satnije.

– Obavljala sam svoje poslove. Radili smo nabave, sve što je bilo potrebno vojsci za normalno funkcioniranje. U vojnim akcijama nisam sudjelovala, jer je netko morao ostati u pozadini, kako bi logistika mogla normalno djelovati i funkcionirati i opskrbljivati prvu liniju svime potrebnim. Logistika ima jako puno posla, 24 sata se radi i nema odmora. Mi dostavljamo na prve crte naoružanje, hranu, ma sve ono što je vojnicima potrebno. I "logističari" se nalaze u opasnim situacijama, a najbolje govori činjenica da smo mi u ratu izgubili svog zapovjednika kada smo bili u Petrovićima. To je bila akcija prije "Oluje"; satnik Ivan Rubić poginuo je, pala je granata. Svi smo bili u opasnosti, svi smo bili svjesni toga da možemo teško nastradati ili poginuti. Ali nitko od nas nije razmišljao o tome kako će poginuti, adrenalin vas nosi i ti ljudi koji su zajedno oni postaju jedna velika obitelj. Pazili smo jedni na druge, tu je bilo i dosta humora. Mi smo se jednostavno vezali neraskidivim vezama, tako da nismo razmišljali o nekim opasnostima. To je bila naša "obitelj na terenu". Kada bih došla kući na odmor, što je bilo rijetko, meni je bilo dosadno. Htjela sam što prije ići na teren jer su tamo bili moji ljudi – kazuje Višnja.

Dolazi "Oluja". Kako je to izgledalo?

– Mi smo tu "Oluju" čekali pet godina. Svi smo se pitali kada će. Kada smo dobili zapovijed za odlazak u "Oluju", nismo mogli vjerovati da se to događa. Toliko smo iščekivali da krenemo, da oslobodimo našu Hrvatsku. Svi smo "sanjali" Knin godinama i kako ga oslobađamo. I onda u jednom trenutku dođe zapovijed da oslobodimo Knin. Nismo mogli vjerovati. Plakali smo od sreće. Ljudi s prve crte ušli su u Knin i kada smo to doznali, miješale su se suze, ali suze radosnice, i smijeh. To je nama bilo nevjerojatno. Naš Knin, to nam je cijeli rat bila želja. Sve je stalo u dvije riječi "Naš Knin" – govori Višnja.

Kako je Knin izgledao?

– Ušli smo u grad, bilo je civila. Prema njima smo bili fer i korektni. Ulice su bile puste, nešto je ljudi bilo oko vojarne, a stanovnici Knina bili su smješteni unutar vojarne kako im se ne bi slučajno nešto dogodilo. Zaštitili smo ih sve. Među našim borcima bilo je oduševljenje, to vam ja ne mogu opisati riječima. To morate osjetiti. Oslobođenje Knina bilo je nešto za što smo svi mi dali svoju mladost. Dali smo najljepše godine života. Ja sam u HV krenula s 25 godina i umjesto da sam obukla štikle i otišla na Rivu, ja sam štikle zamijenila čizmama i navikla sam se na čizme – kaže Višnja.

Obitelj danas?

– Imam supruga Zdravka, koji je također bio tijekom 1991. godine pripadnik HV-a, i dvije cure, Paulu i Gabrielu. I moram reći, da je moja Hrvatska danas ponovno u opasnosti, isti trenutak bih obula čizme i krenula braniti moju domovinu – kazuje Višnja.

Postoje li i danas kontakti sa suborcima, braniteljima?

– Da, kada odem negdje pa sretnem nekoga od "mojih ljudi", mi stanemo, pričamo, prisjetimo se nekih trenutaka. Znamo po jedan sat vremena razgovarati, pa me tako djeca znaju pitati: "Mama, taj je sigurno iz Četvrte, jer dugo pričate." Sjetimo se svega, i lijepih, ali i ružnih stvari, kada su ljudi ginuli. Najgore je bilo kada ti netko blizak pogine. Nikako nisam mogla shvatiti i prihvatiti da je poginuo netko s kime sam dan prije razgovarala. To je bilo strašno. Mlad čovjek, 20-25 godina, i njega više nema. Nisam to mogla nikako prihvatiti – priča Višnja.

Nakon završetka Domovinskog rata Višnja ostaje u HV-u i dobiva čin narednice.

– Bila sam prvo stacionirana na Dračevcu, pa u Kninu i tada sam rodila dvoje djece, dvije moje kćerke. Putovala sam svaki dan na posao u Knin – prisjeća se Višnja.

I nije ona bila jedina žena u Četvrtoj.

– Bilo nas je još, mislim da nas je bilo 70-ak. Bile smo ravnopravne s muškim pripadnicima, a moram istaknuti da su nas oni i štitili. Oni su naša braća, ja ih zovem "brate". Oni su po važnosti odmah iza moje braće. Moja tri brata također su bila u Domovinskom ratu i nitko od nas, na sreću, nije nastradao. No naša je majka Iva proživljavala vrlo teško naš odlazak od kuće. Ne znam ni kako bih se ja danas ponašala da moje kćerke odu u rat. Odnosno znam, ja bih išla s njima – govori Višnja.

Njezina majka imala je 65 godina kada joj je prvo dijete otišlo braniti Hrvatsku.

– Teško se majka nosila sa svime time, s činjenicom da su joj sva djeca u ratu. Slušala je vijesti sa svih ratišta i iščekivala što će se dogoditi. A mi, mi smo bili "razasuti" na raznim ratištima u Hrvatskoj, tako da joj je bilo izuzetno teško. Kada je Domovinski rat završio i kada smo se svi vratili kući živi i zdravi, majka nije mogla vjerovati – govori Višnja.

Zanimalo nas je imaju li njezine kćeri želju za vojnom službom.

– Jedna ima 22, a druga 23 godine. I mislim da bi, da se nešto dogodi, obje uzele pušku. Biste li im vi to branili? Ne bih i ja bih išla s njima. Moja majka nije išla sa mnom ili za mnom jer je njoj bilo nenormalno da je žena u vojsci, a ja bih išla s mojim curama – kazuje Višnja.

Prvi brat odlazi u HV 1990., druga dva 1991., a Višnja im se priključuje početkom 1992. Nakon završetka Domovinskog rata Višnja ostaje u HV-u, odakle odlazi u zasluženu mirovinu, a i dandanas je u kontaktu sa svojim suborcima.

– Imamo mi Udrugu koja se nalazi u Ulici Ruđera Boškovića, odemo tamo, pa se družimo, šalimo, a s onima s kojima sam ostala jako bliska dogovorim se, nađemo se, popijemo kavu. Ima i smijeha i suza, a, nažalost, često se nađemo i na pogrebima naših suboraca. Naša populacija je strašno ugrožena, obolijeva od karcinoma – govori Višnja.

Koga biste možda posebno istaknuli iz Četvrte gardijske brigade?

– Ljude koji su bili izvidnici, to su posebni heroji. Ljudi koji su se "uvlačili" u neprijateljske linije, koji bi otišli na teren po nekoliko dana i nitko ne bi znao gdje su, jesu li živi, zarobljeni... Oni su svi veliki heroji. Nažalost, puno ih je poginulo.

Je li bilo dopusta, je li se moglo "pobjeći kući na materinu spizu?"

– Mogli smo ići kući po četiri-pet dana, pa bismo se opet vratili 20-tak dana na teren, pa bi opet otišli na odmor. I sve tako. Ali meni nije bilo interesantno dolaziti u Split, jer nisam mogla gledati iz Splita što se događa. Život mi je bio tada na terenu, dok nije završio rat. Ja da imam 65 godina i da moja domovina ima potrebu od mene, opet bih išla u obranu Lijepe naše. Mogla sam ja ostati i u Njemačkoj, nitko mi ništa ne bi prigovorio, pogotovo jer sam žena, ali ljubav prema domovini bila je jača. Išla bih sa svojom djecom ili tuđom, nije bitno, ali ne bih ostala sa strane. Meni je moj otac Mirko "usadio" ljubav prema domovini. Eto, nažalost, on nije doživio svoju Hrvatsku – kazuje Višnja.

Valjda nikada više neće biti rata?

– Ne dao Bog, ali mislim da su moje kćeri dobile dobre temelje i da bi one odmah pušku uzele u ruke i išle braniti Hrvatsku – zaključuje Višnja Bonić.