Nazor: ‘Oluja‘ je onemogućila realizaciju velikosrpskoga projekta čiji je cilj bio stvaranje jedinstvene srpske države!

Oslobodilačkom vojno-redarstvenom operacijom "Oluja" u kolovozu 1995. završio je rat u Republici Hrvatskoj i onemogućena je realizacija velikosrpskoga projekta čiji je cilj bio stvaranje jedinstvene srpske države sa zapadnom granicom duboko na području Republike Hrvatske, na zamišljenoj crti Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – dio Gorskog Kotara - Karlobag.

Budući da se niti jedan povijesni događaj ne može objektivno prikazati ni razumjeti, ako se pritom zanemari kontekst vremena, odnosno cjelovitost povijesnog procesa u kojem se dogodio, tako se ni rasprava o oslobodilačkoj operaciji "Oluja" ne može ograničiti samo na događaje iz srpnja i kolovoza 1995. godine. Ona je (jednako kao i "Bljesak") posljedica dugotrajnoga procesa neuspješnih pregovora hrvatske vlasti i predstavnika međunarodne zajednice s vodstvom pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji okupiranoga teritorija Republike Hrvatske te nedjelotvornih poteza međunarodne zajednice.

S obzirom na to da se u postojećim uvjetima vojna opcija pokazala kao jedina preostala mogućnost da se prekine neodrživo stanje privremene okupacije dijela teritorija hrvatske države, ali i dugotrajne opsade Bihaća u BiH, nastalo velikosrpskom agresijom, odnosno politikom koju je tadašnje srbijansko vodstvo, zajedno s vodstvom pobunjenih Srba u Hrvatskoj i uz pomoć JNA, odnosno Vojske Jugoslavije, provodilo u Hrvatskoj od 1990. do kolovoza 1995. godine, može se reći da je "Oluja", sa svim posljedicama njezine provedbe, krajnji rezultat velikosrpske politike u Hrvatskoj.

Za operaciju "Oluja" odgovorna su tadašnja vodstva Srbije i pobunjenih Srba u Kninu koja su odbila mirnu reintegraciju privremeno okupiranog područja Republike Hrvatske i nakon što je međunarodna zajednica početkom 1995. predložila "Plan Z4", a posebice su odgovorni srpski političari koji su srpski narod na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske uvjeravali da Banovina "nikada više neće biti u Hrvatskoj" i da će privremeno okupirana područja Republike Hrvatske biti dio Srbije.

Odgovornost tadašnjih srbijanskih, odnosno srpskih političara za rat u Hrvatskoj (i BiH), pa tako i za operaciju "Oluja", jasno je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu presudom od 3. veljače 2015., utvrdivši da su početkom 1990-ih "politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelila cilj stvaranja etnički homogene srpske države" (čl. 426), kao i da je to bio kontekst u kojem su počinjeni zločini.

Thompsonov koncert

Od oslobodilačkih i pobjedonosnih vojno-redarstvenih operacija "Bljesak" i "Oluja" koje su Republici Hrvatskoj i Hrvatima donijele slobodu i omogućile teritorijalnu cjelovitost prošlo je 30 godina. Također, ove godine mi Hrvati slavimo i okruglu i veličanstvenu 1100 godišnjicu spomena (925. godine) hrvatskoga vladara Tomislava kao kralja, što potvrđuje povijesnu činjenicu da kontinuitet hrvatske državnosti postoji od razdoblja ranoga srednjeg vijeka (najkasnije od 9. stoljeća), kako je zapisano i u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, koje treba čitati cjelovito.

Može se reći da je ove godine proslava "Oluje" započela 5. srpnja veličanstvenim koncertom Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu, na kojem je 500.000 ljudi s hrvatskim zastavama i obilježjima uživalo u zajedništvu i domoljubnim pjesmama te u posebno (s dronovima) osmišljenim vizualnim efektima na nebu, među kojima je, uz veliku hrvatsku zastavu, ispisan naziv "OLUJA 95" i dio čuvene rečenice legendarnog hrvatskog zapovjednika iz Domovinskog rata Andrije Matijaša Pauka "(kad krenemo) GORIT ĆE NEBO I ZEMLJA". Uz spomenute natpise posvećene pobjedonosnoj "Oluji", na nebu su prikazani sokol u bojama hrvatske zastave i vjerski motivi (križ, Gospin lik i anđeli te krunica) koji su prihvatljivi mnogim hrvatskim braniteljima i većini nazočnih na koncertu.

Reakcije u medijima na spomenuti koncert potvrđuju duboke ideološke podjele u hrvatskom društvu i pokazuju da u dijelu medija i na političkoj sceni postoje mnogi koji ignoriraju činjenice. Tako se o koncertu govori kao o "ustaškom derneku", "jezivoj sramoti" i "klerofašističkom Woodstocku", kojem je nazočilo "500.000 maloumnih idiota", te se upozorava na "rastuću ustašofiliju i fašizam u Hrvatskoj".

Posebno je znakovita izjava novinarke Jutarnjeg lista - "Ima nas kojima je nacizam i fašizam zlo" (ruka bi joj se valjda osušila da je napisala "i komunizam") – jer pokazuje bešćutnost jedne skupine hrvatskih građana koja ni u 21. stoljeću nije spremna prihvatiti činjenicu da je 1945. jedan totalitarni režim u Hrvatskoj na više godina zamijenio drugi i počinio masovne zločine te napraviti odmak od zločinačkog komunizma, na što uostalom pozivaju i Izvorišne osnove Ustava RH, kao i Europska unija. Srećom, ima nas, a takvih je, vjerujem, bila većina i na Thompsonovom koncertu, kojima su zlo i nacizam i fašizam i komunizam.

Također, tekstovi pojedinaca u medijima nakon koncerta, kojima problem nisu samo Thompsonove pjesme, nego i crkva, podsjećaju na razdoblje rigidnog komunizma i totalitarne vlasti komunističkog režima kakva je bila u Jugoslaviji neposredno nakon 1945. godine.

Prozvan i biskup

Naime, u traženju dokaza za bujanje "klerofašizma" na Thompsonovom koncertu, uz negativan osvrt na prikazivanje vjerskih simbola na nebu, prozvali su čak i biskupa u miru, časnog čovjeka Antu Ivasa, zato što je na koncertu pročitao molitvu "Maranathu", kako glasi i naziv Thompsonove pjesme, čiji je sadržaj napisao spomenuti biskup. Kako li se samo usudio učiniti to u državi u kojoj su znatna većina stanovništva katolici i na koncertu koji najvećim dijelom pohode ljudi privrženi katoličkoj Crkvi…

U nedostatku ozbiljnih incidenata na koncertu, dežurni moralisti okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave, zaboravljajući da je ohola vlast u komunističkoj Jugoslaviji uhićivala Hrvate koji su pjevali pjesmu Vila Velebita, a da hrvatskom narodu njeni stihovi nisu bili sporni, pa ju je i dalje pjevao.

Pjesma je opstala, a takva vlast nije, pa se na poučku Vile Velebita može predvidjeti i sudbina svake vlasti koja će pokušati zabraniti pjesmu Bojna Čavoglave, jer je većini hrvatskoga naroda ona jedan od simbola obrane Hrvatske od velikosrpske agresije, tako da će se pjevati još stoljećima kao i ostale "narodne pjesme".

Sukladno tome, jer za ne povjerovati je da postoje ljudi toliko neinteligentni da ne razumiju kakvu reakciju izaziva zahtijevanje zabrane te pjesme ili amblema HOS-a, držim da je cilj takvih zahtjeva provociranje još većega bunta kako bi se mogli opravdati histerični natpisi o navodnoj fašizaciji RH i zadržati stanje podjele u hrvatskom društvu, kakvo nam je ostavio Drugi svjetski rat.

Srećom, temelji suvremene Republike Hrvatske demokratski su, pa ako se već kunemo da je u tom temelju i Domovinski rat, odmaknimo se onda od svih totalitarnih ideologija iz Drugog svjetskog rata i uživajmo u slobodi i demokraciji izborenoj pobjedonosnom "Olujom" te zastavi slobode, demokracije i pobjede koja se 5. kolovoza 1995. ponosno zavijorila na tvrđavi hrvatskoga kraljevskoga grada Knina.

Mnoge koji sebe smatraju "progresivnim", pa 500.000 "‘rvackih, kockoglavih i polupismenih" optužuju za "povijesni revizionizam", povijest kao znanost uopće ne zanima, ali imaju "stav". Mnogi od onih koji su nakon koncerta javno prozivali druge za fašizam, nacizam i ustaštvo te se predstavljaju kao borci za ljudska prava, u bivšoj državi šutjeli su kad su ta ljudska prava gažena i kad su prešućivani masovni komunističko-partizanski zločini nad Hrvatima.

Njihovo dociranje o pozdravu ZDS i dokumentima NDH, a prešućivanje također dokumentiranih masovnih zločina počinjenih pod pozdravom SFSN i zvijezdom petokrakom iritirajuće je, a svojevrsna je perverzija ne dolaziti na proslave oslobodilačke operacije "Oluja" u Knin uz objašnjenje da su u toj operaciji ubijeni i stradali Srbi, a odlaziti svake godine na obilježavanja "dana ustanka" u Srb, kao da tamo masovno nisu poubijani Hrvati, kao da na tom području, na toj "tromeđi", razmjeri zločina toga "ustanka" nisu dosegnuli razinu istrebljenja Hrvata.

Prešućena stradanja

Isti oni koji su desetljećima na takvim obljetnicama prešućivali masovna stradanja brojnih nevinih hrvatskih civila sada nam dociraju o ljudskim pravima i "antifašizmu"! Neka samo promisle što bi se dogodilo da se Hrvatska vojska 1995. ponašala kao "pobjednici" 1945. ili kao "pobjednici" u Srebrenici 1995. …

Prema takvom licemjernom obrascu, koji prešućuje ili relativizira žrtve "druge" strane, nikada nećemo biti "sposobni razlučiti dobro od zla", a postojeće ideološke podjele u hrvatskom društvu mogu se prevladati samo osudom i odmakom od svih totalitarnih ideologija, režima i njihovih pozdrava/simbola, uz razumijevanje da su neki od njih, zbog konteksta vremena u kojem su korišteni, poprimili dvostruku konotaciju ("Slava Ukrajini!").

S obzirom na hrvatsku povijest od 1941. bezobrazno je tvrditi da pozdrav SFSN i zvijezda petokraka nemaju dvostruku konotaciju, odnosno da nisu i sporni. Tragično je to što i nakon demokratskih promjena 1990. postoje ideje da se suvremena Republika Hrvatska može razvijati na razvalinama totalitarnih ideologija i simbola iz Drugog svjetskog rata! Upravo u takvom okružju teško je "razlučiti dobro od zla".

Činjenica je da kraj Drugog svjetskog rata u Europi nije donio slobodu svim europskim narodima, jer je njen središnji i istočni dio od 1945. gotovo sljedećih 50 godina bio pod vlašću komunista, koja je za mnoge narode na tom području bila poput (sovjetske) okupacije. O tome svjedoči i zajednička izjava SAD-a i niza država srednje i istočne Europe (Bugarska, Češka Republika, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka) 2020., povodom 75. obljetnice od završetka Drugog svjetskog rata, o potrebi pravde, povijesne istine i raskida s totalitarnim komunističkim nasljeđem.

Jedan od "progresivnih", novinar Jutarnjeg filma i filmski kritičar, poznat po tome što neistomišljenike katkad nazove kretenima, inače istaknuti zagovaratelj "ukidanja kulta hrvatske nogometne reprezentacije", kojeg "nervira i pogled na hrvatsku zastavu", pa je sukladno tome frustriran i događajima na kojima je u veselju i radosti okupljeno 500.000 Hrvata, često zaplovi u povijesne vode, pa potone u neznanju. Tako je nakon "klerofašističkog" koncerta na hipodromu ustvrdio da je "slučaj Thompson postao sličan slučaju Stepinac, jer oko njih postoje dvije istine:jedna od Iloka do Sutle i druga u ostatku svemira", što je u skladu s njegovim negativnim mišljenjem o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, koji je uzor mnogima (i na njegovu beatifikaciju došlo je oko 500.000 vjernika).

Naime, isti je svojedobno napisao kako "nitko u hrvatskoj Crkvi ne shvaća … da svaki papa koji ima zrno soli u glavi zna da bi kanonizacija Stepinca bila skandal za prvu stranicu New York Timesa", zanemarujući pritom činjenicu da je kardinal Stepinac već bio na naslovnici New York Timesa, tada vjerojatno najutjecajnijeg lista liberalnog zapadnog svijeta, kada je 11. veljače 1960. na naslovnici tih novina objavljena vijest o njegovoj smrti, a o njemu se pisalo pozitivno.

‘Progresivan stav‘

Da ne spominjem pozitivne zaključke o djelovanju blaženoga kardinala Stepinca do kojih su znanstvenim istraživanjem došli američka povjesničarka židovskog podrijetla Ester Gitman i mnogi drugi, ne samo znanstvenici, nego i svjedoci vremena, koji su u suprotnosti s "progresivnim stavom" filmskog kritičara i njemu sličnih čiji su glavni izvor novinski članci inspirirani jugoslavenskim, komunističkim i velikosrpskim narativom.

I znači li to da sveti papa Ivan Pavao II nije imao ni zrno soli u glavi kad je kardinala Stepinca proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici ili kad je tijekom posjeta crkvi u Hrvata u rujnu 1994. kleknuo pred Stepinčev grob i time poslao jasnu poruku što misli o njemu?!

Na valu "dethompsonizacije" isti je filmski kritičar opet potonuo u povijesnim vodama kada se pišući o filmu "Mirotvorac" priključio onima koji tragičnu sudbinu jednog hrvatskog policajca besramno koriste za laž da je njegovo ubojstvo, a ne velikosrpska politika "rezultiralo početkom rata, stradanja i patnji tisuća ljudi" u istočnoj Slavoniji. Budući da je i redatelj toga filma izjavom da "se u Vukovar vode učenici radi indoktrinacije" pokazao tko je i kako pristupa problematici, a i jedan od scenarista, predsjednik jednog novinarskog društva, već se dokazao neznanstvenim pristupom problematici Domovinskog rata, ne vjerujem da će suvislo odgovoriti na jednostavno pitanje koliko je sadržaj sastanka dužnosnika i zapovjednika hrvatske policije neposredno uoči akcije u selu Borovo kod Vukovara kompatibilan s naslovom toga filma? U to vrijeme mnogi su se zalagali za mir, ali ga zbog isključivosti i bahatosti velikosrpskih političara, svjesnih u podršku JNA, nisu mogli ostvariti.

Tako je jedan veličanstveni koncert mjesec dana uoči proslave 30. obljetnice pobjedonosne i oslobodilačke operacije "Oluja" natjerao očajne protivnike znanstvene revizije ideološki nametnute povijesti na novu medijsku galamu o navodnoj fašizaciji i ustašizaciji Hrvatske.

No, mogu mirno spavati, jer ako Hrvatskoj zaista zaprijeti povratak nekog od totalitarizama – fašizma, nacizma ili komunizma, najveći dio onih koji su bili na koncertu prvi će stati na barikade, kao i njihovi očevi i djedovi 1991., spremni braniti svoju obitelj, dom i domovinu, te slobodu i demokraciju svih hrvatskih građana.

Spašavanje Bihaća

Bez obzira na pisanje medija, dokumenti srpske strane iz razdoblja 1990.-1995. nedvojbeno potvrđuju namjeru vodstva pobunjenih Srba da na dijelu teritorija Republike Hrvatske stvore srpsku državu i da se ujedine s Republikom Srpskom u BiH, a potom i sa Srbijom, odnosno Saveznom Republikom Jugoslavijom u jedinstvenu srpsku državu ili "krnju Jugoslaviju", te svjedoče da od te namjere nisu odustali ni početkom kolovoza 1995., dakle, neposredno uoči "Oluje". Pritom su odbijali i maksimalno kompromisna rješenja, kao što je bio "Plan Z-4" kojim je međunarodna zajednica Srbima u Hrvatskoj u siječnju 1995. garantirala poštovanje najviših standarda kad je riječ o pravima nacionalnih manjina i ponudila iznimno široku autonomiju, gotovo "državu u državi", na području predviđenih kotareva Gline i Knina, koji bi obuhvatili svih 11 općina u Hrvatskoj s natpolovično većinskim srpskim stanovništvom. Odbivši i taj mirovni plan, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj jasno je pokazalo da ni pod kojim uvjetima neće prihvatiti mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Nakon poraza u vojno-redarstvenoj operaciji "Bljesak", vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj odlučilo je da "ujedinjenje "Republike Srpske Krajine" (RSK) i "Republike Srpske" (RS) mora postati pitanje sata, a ne više dana ili mjeseci", te da je "jedinstvena srpska država rješenje našeg problema". Pripremom nacrta "Ustava Ujedinjene Republike Srpske", s Banja Lukom kao njenim glavnim gradom, proces ujedinjenja preostalog okupiranog teritorija RH s dijelovima BiH pod srpskom kontrolom u srpnju 1995. dosegao je vrhunac. Istodobno, srpske snage bile su pred ulaskom u Bihać, usprkos tome što je taj grad u BiH, smješten uz granicu s RH, UN proglasio "zaštićenom zonom".

Zbog situacije oko Bihaća, ali i "zbog okupacije i zločina u Srebrenici i krize sa Žepom te straha da može doći do masakra", u Splitu je 22. srpnja 1995. potpisan sporazum između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskoga vodstva ("Splitska deklaracija"). Deklaracijom je, između ostaloga iskazana "neopoziva potpora provedbi Sporazuma iz Washingtona o uspostavi Federacije, te njenom konfederalnom povezivanju s Republikom Hrvatskom", a dogovoreno je "proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine", na način da su "Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća", što je Republika Hrvatska prihvatila i 25. srpnja pokrenula operaciju "Ljeto ‘95", kojom su spašeni Bihać u BiH te ulaskom hrvatskih snaga u Bosansko Grahovo i Glamoč stvoreni uvjeti za oslobođenje Knina u RH.

Tako je "Splitskom deklaracijom", nakon niza pokušaja Hrvatske da ga ugradi u potpisane sporazume s BiH (od navedenog Sporazuma iz srpnja 1992.), napokon i na državnoj razini postignut sporazum o konkretnoj vojnoj suradnji između Hrvata i Bošnjaka-muslimana protiv velikosrpskih snaga u BiH, a bošnjačko-muslimansko vodstvo zatražilo je vojnu pomoć Hrvatske.

I spomenuti sporazum pokazuje da je Republika Hrvatska bila najvažniji saveznik bošnjačkom (muslimanskom) narodu u obrani od velikosrpske agresije. Teško je zamisliti da bi predsjednik Predsjedništva BiH poruku ovakvoga sadržaja uputio državi koju je smatrao agresorom na njegovu državu i Predsjedniku kojeg je smatrao vođom "udruženog zločinačkog pothvata" protiv njegove države. U tom kontekstu je 12. srpnja ove godine u Dubrovniku u okviru panela Dubrovnik Foruma posvećenog 30. obljetnici potpisivanja Splitske deklaracije, Mehmet Ali Bayar, nekadašnji vanjskopolitički savjetnik turskog predsjednika Süleymana Demirela, istaknuo da je Hrvatska odigrala ključnu ulogu u spašavanju časti Europe u najtežim trenucima rata u Bosni i Hercegovini, te da je "presudno utjecala na to da Bihać ne doživi sudbinu Srebrenice".

Da je tada vojnom operacijom "Hrvatska spasila čast Europe, odnosno Bihać i desetke tisuća života u Bihaću te izravno dovela do završetka rata u BiH" izjavio je i tadašnji veleposlanik SAD-a u Republici Hrvatskoj Peter Galbraith, naglasivši da "zemlja koja pomaže svom susjedu u obrani vlastitog teritorija nije agresor" (Večernji list, 30. srpnja 2025., str. 6). I srpski izvori potvrđuju da su hrvatske snage operacijom "Ljeto ‘95" krajem srpnja "po drugi put" spasile Bihać (prvi put spasile su ga operacijom "Zima ‘94").

"Oluja" i posljedice

Na političkom planu posljednji pokušaj mirnoga rješenja problema okupacije dijela hrvatskoga teritorija dogodio se 3. kolovoza 1995. u Ženevi, na sastanku predstavnika hrvatske vlasti i pobunjenih Srba iz Knina. Međutim, izaslanstvo pobunjenih Srba u telefonskom je razgovoru za vrijeme spomenutoga sastanka od svoga "predsjednika" Milana Martića iz Knina dobilo sugestiju da odbije sve navedene prijedloge i produži pregovarački proces. Zbog teške situacije oko Bihaća koja je zahtijevala trenutnu reakciju, jer je njegova obrana bila pred potpunim slomom, vremena za nastavak pregovora više nije bilo.

Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, nazvanu "Oluja", hrvatske snage provele su od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 7. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske oslobodili hrvatski kraljevski grad Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja.

Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška 7. kolovoza 1995. da je operacija završena u 18 sati toga dana, potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih snaga nije upitna, no ostalo je još nekoliko "džepova" otpora protivnika, tako da su vojne aktivnosti nastavljene sve do 10. kolovoza kada je Hrvatska vojska osigurala međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Predaja 21. korpusa "SVK" i njegova zapovjednika pukovnika Čedomira Bulata generalu HV-a Petru Stipetiću u Topuskom 8. kolovoza 1995., oko 14 sati, značila je konačni slom pokušaja ozbiljnijeg otpora srpskih snaga. Uz djelovanje postrojbi ZP Zagreb, tu je predaju omogućilo i djelovanje ZP Karlovac, kojim je zapovijedao general HV-a Miljenko Crnjac.

Uoči i tijekom "Oluje" svoje domove na okupiranom području Republike Hrvatske prije dolaska hrvatskih snaga napustilo je više desetaka tisuća hrvatskih građana srpske narodnosti. Na njihov konačan i masovan odlazak utjecala je odluka "Vrhovnog savjeta odbrane RSK" (oko 16.45 sati potpisana od Mile Martića, a pola sata nakon toga odobrena i od generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK) o evakuaciji stanovništva iz općina Benkovac, Obrovac, Drniš, Gračac i Knin prema Srbu i Lapcu, koja je u izbjeglištvo pokrenula i stanovništvo na drugim područjima "RSK", kao i pripadnike oružanih postrojbi "RSK". To je bio završni čin tragedije srpskog naroda u Hrvatskoj koju je uzrokovala velikosrpska politika, odnosno beskompromisna politika srbijanskoga vodstva i vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj od 1990. godine.

S obzirom na navedeno, mogu razumjeti negativne emocije kod Srba izbjeglih iz Hrvatske na spomen "Oluje", iako bi one prije svih trebale biti upućene njihovom tadašnjem vodstvu, no i oni moraju znati da Hrvatska "Oluju" ne slavi zbog tuđe nevolje, nego radi slobode koju nam je ta operacija omogućila. Stoga nam ne trebaju imbecilni plakati po društvenim mrežama, poput prošlogodišnjeg na kojem je prikazana oluja kako razbacuje traktore, što je, svjesno ili ne, krivotvorenje povijesti, jer niti jedna operacija hrvatskih snaga nije bila uperena protiv civila, nego protiv srpskih postrojbi i njihove tehnike, dakle protiv tenkova, a ne traktora ... Niti je ljudski, niti je moralno, a nije ni dostojno pobjednika, izrugivati se tuđoj nevolji, odnosno stradavanju civila.

‘Srpski svet‘

U Beogradu je 4. srpnja ove godine, u organizaciji "Dokumentaciono-informativnog centra ‘Veritas‘" i Instituta za suvremenu istoriju, održan skup "30 godina po nestanku Republike Srpske Krajine". U svojem izlaganju jedan od srbijanskih povjesničara rekao je kako "njihov institut želi pokazati da Republika Srpska Krajina nije zaboravljena i da neke nove generacije imaju inspiraciju da jednog dana možda i vrate Krajinu u sastav srpskih zemalja, jer se granice na Balkanu često mijenjaju i povijest je proces koji traje". Što je to nego zazivanje nekoga novog rata?!

Srećom, Republika Hrvatska kao srednjoeuropska (panonsko-podunavska) i jadransko-sredozemna država nema granice na Balkanu, a kao članica EU i NATO saveza sigurno će učiniti sve što je potrebno da velikosrpska politika i "srpski svet" opet ne ugroze granice hrvatske države.

Glavni inicijator održavanja spomenutoga skupa i voditelj Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas" Savo Štrbac bio je dužnosnik "vlade" samoproglašene paradržave "Republike Srpske Krajine", u čijem mandatu je ubijano i protjerivano nesrpsko stanovništvo na tom okupiranom području Republike Hrvatske.

Ta je "vlada", provodeći isključivu velikosrpsku politiku, odbila sve mirovne inicijative i okupirano područje Republike Hrvatske namjeravala pripojiti Republici Srbiji. Među brojnim izvorima koji pokazuju da je vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj uporno odbijalo mirnu reintegraciju okupiranoga hrvatskoga područja su i izjave Save Štrpca iz 1994. i prve polovice 1995. stranim novinarima da "ne dolazi u obzir da se Srbi vrate pod vlast Hrvatske" te da "ne žele ni u kojem obliku biti dio Hrvatske".

U Srbiji se predstavlja kao vjerodostojan i istaknuti humanitarac, iako izvori pokazuju suprotno. Naime, uz to što je poznat po manipulaciji u prezentaciji događaja, činjenica i broja žrtava iz Domovinskog rata, ni njegov odnos prema stradanju civila Hrvata ne može se nazvati humanim. Tako je, kao odvjetnik – branitelj Nikole Gagića, pripadnika srpskih snaga u Hrvatskoj (na području Dalmacije), kojemu se sudilo zbog ubojstva dvoje starijih civila (!) Hrvata u njihovoj kući u studenom 1991., Savo Štrbac 1992. zatražio da se okrivljeni pusti na slobodu, između ostaloga i zato "jer je delo učinio u odnosu na lica koja je sa puno osnova smatrao pripadnicima druge strane u sukobu, a vojnik nikada ne odgovara za ubistvo protivnika"(!?), pri čemu je "bez značaja to što su oštećeni imali svojstvo civilnog lica, jer reč je o građanskom ratu i o neprijateljskoj teritoriji"(!?).

Zaista humano razmišljanje, sukladno razmišljanju zapovjednika srpskih snaga nakon zauzimanja Srebrenice, neka se zapita što bi bilo da su zapovjednici Hrvatske vojske u Oluji tako razmišljali...

Ubili osmero djece

Tijekom i nakon "Oluje" najveći dio hrvatskih vojnika i policajaca pridržavao se stroge zapovijedi o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, dobivene uoči početka operacije. Nažalost, pojedinci nisu, pa su zabilježeni slučajevi ubojstva srpskih civila i uništavanja njihove imovine, što je hrvatsko vodstvo osudilo, a nakon rata takve neprimjerene slučajeve procesuiralo je i hrvatsko pravosuđe.

U zadnjih nekoliko godina posebnu pozornost izazvalo je stradanje srpskih civila 7. i 8. kolovoza, među kojima i nekoliko djece, u izbjegličkim kolonama na području BiH. Budući da izvori jasno pokazuju da su ciljevi djelovanja hrvatskih snaga u "Oluji" bili vojni, za te kolateralne civilne žrtve odgovorni su zapovjednici "Srpske vojske Krajine" koji su dopustili da se teško naoružanje, odnosno "tenkovi i artiljerija povlače u koloni s narodom", o čemu govore izvori, među kojima je i memoarsko gradivo "oficira SVK".

Istodobno, prešućuje se djelovanje srpskoga topništva po hrvatskim gradovima tijekom "Oluje", koje je prouzročilo nova razaranja i civilne žrtve, kao i težak zločin u selu Matići kod Orašja u Bosanskoj Posavini, kada je granatom s položaja srpskog topništva radi osvete za "Oluju" ubijeno osmero hrvatske djece i mladića: Damir Dominiković (1977.), Ivica Marković (1978.), Pejo Marković (1979.), Slaven Marković (1977.), Marinko Mikić (1976.), Pejo Mikić (1979.), Iljo Orkić (1980.) i Tomislav Pejičić (1976.).

Zločini srpskih snaga počinjeni od 1991. u RH i BiH uglavnom su bili planski i sustavni, o čemu svjedoči podatak o više od 150 masovnih i 1300 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u RH, te činjenica da je zločin srpskih snaga u Srebrenici u srpnju 1995. međunarodni sud presudio kao genocid. Zločini koje su pojedinci na hrvatskoj strani počinili nakon "Oluje" problem su učinkovitosti uspostave vlasti i sigurnosti na oslobođenom području i ne mogu se dovesti u vezu s planom i ciljem operacije te sa zapovijedima zapovjednika u operaciji.

Upravo zahvaljujući profesionalnom, časničkom ponašanju hrvatskih zapovjednika, civilne žrtve na srpskoj strani u "Oluji" minimalne su, posebice kad se zna da je dio srpskoga vodstva bio spreman žrtvovati svoje sunarodnjake civile, odnosno da su – kako je izjavio obavještajac iz 21. (kordunskog) korpusa "Srpske vojske Krajine" na suđenju u Haagu - "od Topuskog željeli napraviti Srebrenicu", da bi se hrvatske snage mogle optužiti za ratni zločin.

Knin simbol pobjede

Podizanje službene zastave Republike Hrvatske na tvrđavi u hrvatskom kraljevskom gradu Kninu 5. kolovoza 1995., koju na taj datum ponosno gledamo svake godine, svjesni da je to zastava slobode, demokracije i pobjede, bilo je završni čin niza oslobodilačkih akcija i operacija. Međutim, ne smije se zaboraviti da su temelje za konačnu pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu postavili pripadnici policije i ZNG-a ("jake snage MUP-a"), dragovoljci koji su, iako slabije naoružani, 1991. spriječili JNA te srpske snage iz Srbije i BiH, kao i prosrpske snage iz Crne Gore, da okupiraju teritorij RH do zamišljene granice "velike Srbije", a potom su godinama boravili na crti bojišnice u svim vremenskim uvjetima, po rovovima i na "ćukama".

Pobjeda hrvatskih snaga u "Oluji" jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u "Oluji", a potom i u operacijama "Maestral" i "Južni potez" u rujnu i listopadu 1995. u BiH, vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da bi Hrvatska novom vojnom operacijom oslobodila i preostalo okupirano područje hrvatskog Podunavlja. Spomenuto potvrđuju srpski izvori u kojima se navode tadašnji podaci o broju i naoružanju tamošnjih srpskih snaga, te o stanju njihova morala, kao i podaci o tadašnjoj spremnosti i mogućnostima Vojske Jugoslavije. Zato je srpsko vodstvo napokon pristalo preostali okupirani dio hrvatskog Podunavlja vratiti procesom "mirne reintegracije", a to što je Hrvatska unatoč vojnoj nadmoći svojih snaga nad ostacima "Srpske vojske Krajine" odustala od nove vojne operacije i sasvim izvjesne pobjede, potvrđuje kontinuitet hrvatske mirotvorne politike od 1990. godine.

S obzirom na poznate činjenice, treba stalno ponavljati da je "Oluja" kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost, te da je naša obveza da činjenice i taj ponos prenesemo našoj djeci.