Hrvatska je prije 30 godina izvela najveću vojno-redarstvenu operaciju u svojoj modernoj povijesti: "Oluju".
Ovaj trenutak duboko je urezan u kolektivnu memoriju nacije, ne samo kao vojni trijumf, već i kao politička prekretnica koja je otvorila vrata miru na prostoru bivše Jugoslavije. Donosimo vam kratki pregled događaja koji su doveli do "Oluje" i opisujemo što se u njoj konkretno dogodilo.
Godine pregovora i neuspjeha – uvertira u ratnu odluku
Već s prvim danima rata 1991. godine postalo je jasno kako međunarodna zajednica teško pronalazi rješenje za sukobe na prostoru Hrvatske. Od Vanceova plana i dolaska UNPROFOR-a 1992., preko upornog statusa quo do kasnije misije UNCRO-a, povratak okupiranih područja bio je uporno blokiran. Najambiciozniji diplomatski napor, poznat kao Plan Z-4, nastao je suradnjom SAD-a, Rusije, Europske unije i UN-a. Taj je plan predviđao izuzetno široku autonomiju za hrvatske Srbe, no naišao je na nepremostivo protivljenje, kako u Kninu tako i u Beogradu.
"Odbijanjem Plana Z-4, vodstvo Krajine potpisalo je smrtnu presudu svom entitetu", procijenio je tada ruski veleposlanik Kerestedžijanc. Ubrzo je i Milošević odbacio plan, jasno šaljući poruku: vojno rješenje postaje neizbježno.
U međuvremenu, prijetila je humanitarna katastrofa opkoljenog Bihaća, na koji su istovremeno pritiskale srpske snage iz Hrvatske i Bosne. Zajednički interes preživljavanja i spašavanja te enklave dodatno je približio Zagreb i Sarajevo, a srpanjska Splitska deklaracija 1995. otvorila je prostor za zajedničko djelovanje hrvatskih, bošnjačkih i hrvatsko-bosanskih snaga.
Brijunska odluka i planiranje Oluje
Nakon uspješne operacije "Ljeto-95", Hrvatska vojska i policija stekle su ključne pozicije za ulazak u Knin. Predsjednik Franjo Tuđman 31. srpnja 1995. okupio je vojni i politički vrh na Brijunima i, unatoč međunarodnim pritiscima, dao zeleno svjetlo za napad. Temeljni postulati bili su: profesionalnost, brzina, izbjegavanje civilnih žrtava. Zapovjednicima je naložio omogućivanje izlaza civilima i vojsci prema Bosni, kako bi se izbjeglo produljenje borbi i izazivanje intervencije Jugoslavije ili međunarodnih snaga.
Ne slavodobitno, već hladno i vojnički precizno isplanirana je četverodijelna operacija – Oluja-1 (Banovina), Oluja-2 (Kordun), Oluja-3 (Lika), Oluja-4 (Sjeverna Dalmacija/Knin), svaka pod zapovjedništvom zasebnog zbornog područja. Psihološke operacije i ponuda za mirnu reintegraciju prethodile su napadu. Naime 3. kolovoza u Ženevi je došlo do susreta hrvatske i srpske delegacije gdje Hrvatska dobiva odlučan, negativan odgovor srpske strane.
Rješenje na bojnom polju – borbe od Banovine do Dalmacije
U osvit 4. kolovoza 1995., uz tek svitanje, počinju topnički udari, a 200.000 pripadnika Hrvatske vojske i policije toga dana u 5 sati krenulo je u napad. Prvi izvještaji s terena govore o snažnom otporu na Banovini: kod Petrinje i Gline hrvatske snage pretrpjele su teške gubitke. Poginuo je i zapovjednik bojne Predrag Matanović; prolaz dalje izboren je tek dolaskom generala Petra Stipetića i preraspodjelom snaga. Petrinja je naposljetku oslobođena 6. kolovoza, a istog dana i Glina i Hrvatska Kostajnica dok se veći dio Banijskog korpusa Srpske vojske Krajine povlači prema Dvoru na Uni.
Na Kordunu i karlovačkom području borbe su sporije: pričuvne postrojbe forsiraju tri rijeke pod žestokim otporom. Tek prodor 1. gardijske brigade "Tigrovi" s prostora Like omogućuje potrebnu sinergiju – na plitvičkom području dolazi do povijesnog susreta hrvatskih i bošnjačkih snaga Armije BiH. Oslobođenje Slunja i Vojnića označilo je okruživanje 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine.
Ličko bojište bilježi jedan od najtežih dana rata – 53 poginula hrvatska vojnika, od čega najviše na prijevoju Ljubovo. Specijalci i hrvatski vojnici unatoč tome spretno probijaju srpske crte i već 7. kolovoza oslobađaju cijelu Liku, uključujući Udbinu u koju ulazi 9. gardijska brigada "Vukovi".
Najsnažniji simbol pobjede svakako je 5. kolovoza u Kninu gdje pripadnici 7. gardijske brigade "Pume" i pripadnici 4. gardijske brigade ulaze u gotovo napušteni grad. Za par sati zavijorila se hrvatska zastava nad tvrđavom. Slomljeni Sjevernodalmatinski korpus povlači se prema Otriću i Bosni, a hrvatske snage prilagođavaju taktiku kako bi izbjegle veće civilne žrtve u raspršenim izbjegličkim kolonama.
Predaja, egzodus i posljedice
Glavne borbene operacije okončane su već u večernjim satima 7. kolovoza. Oko 13.000 pripadnika 21. kordunskog korpusa predaje se 8. kolovoza generalu Stipetiću. Svečana predaja, uz nazočnost UNCRO-a i vojne policije, kasnije će biti spominjana kao primjer vojničke časti.
Raspad srpske obrane izaziva istovremeni masovni egzodus – kolone izbjeglica preko Dvora na Uni putuju u Bosnu i Srbiju. U manje od 84 sata Oluja je promijenila ne samo granice, već i dinamiku čitave regije. Više od 18% teritorija Republike Hrvatske vraćeno je pod nadzor Zagreba. Operacija je označila kraj snova o "Velikoj Srbiji", dezorganizirala srpsku vojnu obranu i istovremeno omogućila deblokadu Bihaća, otvorivši put mirovnim pregovorima u Daytonu.
Geopolitičke i društvene posljedice
Međunarodna reakcija na Oluju bila je podijeljena: dok su Rusija i Francuska oštro osudile akciju, SAD i Njemačka pokazale su razumijevanje. Politički kontekst obilježava i činjenica da Vojska Jugoslavije nije intervenirala – izostala je najavljivana "repriza Vukovara" u Slavoniji, a čelnici pobunjenih Srba i beogradski režim međusobno su se optuživali.
Uz poraz srpskih snaga i progon desetaka tisuća Srba, u sljedećim tjednima događaju se tragedije i na drugim stranama: područja Banje Luke i zapadne Bosne preplavila je rijeka izbjeglica, donijevši val nasilja i etničkog čišćenja nad preostalim Hrvatima i Bošnjacima.
Kako bi se izbjegla nova "Oluja" na istoku Hrvatske, otvaraju se pregovori koji će rezultirati Erdutskim sporazumom i mirnom reintegracijom Podunavlja, dovršavajući cjelovitost Republike Hrvatske. Oko 200 pripadnika Hrvatske vojske i policije, uključujući i brojne visoke časnike, tijekom "Oluje" je položilo život – što je cijena najsnažnijega državotvornog pothvata u modernoj hrvatskoj povijesti. Operacija Oluja nije bila samo osvajanje teritorija, već završni čin višegodišnje borbe za neovisnost i vlastitu sudbinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....