Na početku svakog razgovora o vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” treba reći da se radilo o legitimnoj, nužnoj i poželjnoj akciji kojom je vraćen okupirani teritorij, s kojeg su četiri godine prije prognane stotine tisuća Hrvata, a njihovi simboli, bogomolje i sjećanje porušeni su i izbrisani. Bez te demonstracije vojne sile Hrvatska bi danas bila u europskom limbu zapadnog Balkana s nekom vrstom luđačke košulje koja se ne bi zvala Dayton, nego Z4.
Milan Martić vjerojatno bi i u takvom slučaju, zaslugom Suda u Haagu, svoje preostale dane provodio u estonskom zatvoru, ali bi njegovo (kao i Babićevo, Hadžićevo, Miloševićevo, Šešeljevo...) političko i životno djelo, kao neoperabilni tumor na tijelu hrvatske države, nastavilo živjeti punim plućima po Kninu, Glini, Korenici ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....