Trenutak za povijest: naši im probijaju linije, napreduju prema Kninu,neprijatelj panično bježi...

O Domovinskom ratu, nacionalnim vrijednostima i izazovima vojne službe u povodu obilježavanja 30. obljetnice Vojno-redarstvene operacije "Oluja" razgovarali smo s jednim od dragovoljaca Domovinskog rata i ratnih zapovjednika Hrvatske vojske general-bojnikom Slavenom Zdilarom.

General Zdilar ratni je zapovjednik legendarne 3. imotske bojne 4. gardijske brigade, zapovjednik 114. brigade te zapovjednik i načelnik stožera Operativne grupe Sjever i Operativne grupe Zapad u operacijama "Ljeto ‘95." i "Oluja".

Nakon Domovinskog rata, svoju vojnu karijeru nastavlja kroz niz odgovornih i razvojno-usmjerenih dužnosti unutar Ministarstva obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske od načelnika Odjela pješaštva i načelnika Odjela za združenu doktrinu Glavnog stožera OS RH, zapovjednika Zapovjedno-stožerne škole "Blago Zadro", načelnika Službe za razvoj, opremanje i modernizaciju, načelnika stožera zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske, zapovjednika Ratne škole "Ban Josip Jelačić", glavnog inspektora obrane, zamjenika direktora RACVIAC – Centra za sigurnosnu suradnju do trenutne dužnosti zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta "dr. Franjo Tuđman", središnje institucije za obrazovanje i školovanje dočasnika i časnika Hrvatske vojske.

Domoljublje usađeno vjerom

Karijera ovog ratnog zapovjednika, generala, naslovnog docenta doktora znanosti i ponosnog oca triju sinova traje više od tri desetljeća i primjer je vrhunske ratne zapovjedne prakse, strateškog promišljanja i znanstvenog usmjerenja te smo ga, kao relevantnog sugovornika pitali o nastanku i razvoju Hrvatske vojske i naravno operaciji Oluja u kojoj je bio jedan od značajnih sudionika te njegovom viđenju i emocijama tijekom Oluje i danas trideset godina poslije.

- Kad je Hrvatska napadnuta, odmah ste stali u obranu svoje Domovine. Što Vas je tada motiviralo?

- Iako je moja vojnička priča i karijera sada već vrlo duga, počeci su bili vrlo jednostavni, a motivirani su onime što sam nosio otkada znam za sebe; domoljublje usađeno vjerom, odgojem, obilježen sredinom u kojoj sam odrastao, kao i kod najvećeg dijela onih koji su mi tada postali suborci. U tom razdoblju Hrvatska se branila od agresora i srbizirane JNA koja je u procesu transformacije u srbijansku vojsku okupirala prostor Hrvatske.

Osjećajući važnost i povijesni trenutak, ne čekajući poziv, već krajem 1990., kao profesionalni časnik u Đakovu, stavio sam se na bezuvjetno raspolaganje hrvatskom državnom vodstvu i hrvatskom narodu. Na poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u ljeto 1991. pristupio sam ZNG-u. Osjećajući da je to jedinstvena prilika da stvorimo hrvatsku državu koju smo toliko dugo sanjali i čekali. Uz mene su to učinili i drugi hrvatski časnici, ali i mnogi drugi hrvatski građani, civili, neki i bez vojnoga iskustva, ali velikog srca. Bio je to odgovor na srbijansku agresiju, odnosno vojnu operacionalizaciju velikosrpske ideologije. Tada još možda nismo bili svjesni veličine onoga u što smo se upustili, da smo, kao dragovoljci bili začetnici stasanja Hrvatske vojske koja je pet godina kasnije u veličanstvenim operacijama "Bljesak" i "Oluja" oslobodila najveći dio hrvatskog teritorija.

Istinski sam ponosan na svoju odluku i samo sudjelovanje u Domovinskom ratu, odnosno, volim kazati, u ratu za opstojnost hrvatskoga naroda. Da se u ovoj svijesti i s ovim životnim iskustvom nađem u sličnoj situaciji, opet bih učinio isto. Ponosan sam i na činjenicu što sam bio ratni zapovjednik legendarnih postrojbi Hrvatske vojske, postrojbi i ljudi iz moga kraja, kako ste i naveli u početku ovog intervjua.

Imao sam čast i odgovornost donositi odluke o ljudima, o sudbinama svojih prijatelja, susjeda, pa i rodbine i mislim da ih istima nikada nisam iznevjerio. Te odluke nisu mi bile nimalo lake, iako nikada nisam sumnjao u svoje vojničko znanje ni u ono što sam kao zapovjednik, ali i kao čovjek trebao učiniti. Iza našeg djelovanja ostale su individualne priče, iz priča su se razvile legende, a iza legendi leži ponos malih ljudi koji su postali ponosni ratnici bez kojih ovoga danas svakako ne bi bilo.

Radost i nevjerica

- Prošlo je 30 godina od VRO Oluja. Kakvi Vas osjećaji obuzmu danas kad se sjetite trenutka ulaska u Knin i oslobađanja Hrvatske?

- Iako mi se ponekad čini kao da sam to razdoblje proživio u nekom drugom životu, sjećanja na taj dan nisu izblijedila ni nakon tri desetljeća. Kad zatvorim oči, mogu potpuno razgovjetno čuti razgovore svojih suboraca, ponovno osjetiti svaki svoj korak i kamen na obroncima Dinare, proživjeti svaku svoju emociju dok smo se približavali Kninu i ulazili u taj kraljevski grad, simbol hrvatstva i stoljećima sanjane slobode.

Bio je to trenutak radosti pomiješan s dozom nevjerice u nastalo olakšanje, osjećaj da se oslobađaš nekog nevidljivog bremena koje te pritiskalo i da silaskom u grad i njegovim oslobađanjem vraćaš dostojanstvo i nadu koju smo toliko dugo čekali. Knin, koji je za vrijeme srbijanske okupacije bio tamni simbol onih koji se nisu mogli pomiriti s hrvatskom samostalnošću, u tom je trenutku postao svjetionik pobjede, svjetlo koje je označilo kraj agresije i početak konačnog oblikovanja države kakvu smo sanjali i htjeli.

Oslobađanjem Knina, koji je bio gravitacijsko središte neprijateljske moći, u materijalnom, ali i moralnom smislu, slomljena je volja okupatora za daljnjom borbom. To je bio trenutak kada je Knin postao simbol hrvatske snage i srbijanske nemoći.

Pogled koji puca s tvrđave, radost suboraca, osjećaj da vraćamo ono što pripada našem narodu, to se ne zaboravlja. Taj osjećaj ponosa i sreće bio je jednostavno opipljiv. A kad se hrvatska zastava zavijorila nad Kninom, znali smo da svjedočimo nečemu povijesnom i neponovljivom iako nesvjesni da će ta slika zauvijek ostati urezana u svijest i identitet hrvatskog naroda.

Ako pomnije pogledate tadašnje fotografije sudionika operacije, u očima umornih lica naših ratnika vidjet ćete radost. Kao da je tim našim ulaskom izbrisana sva neizvjesnost, strah i bol, a ostala samo radost i istinski ponos. Neokaljanog obraza i čista srca stali smo pred svoj narod, roditelje, braću i sestre, prijatelje i zavikali – pobjeda!

Danas, trideset godina poslije, ti osjećaji nisu nimalo slabiji i manji. Možda su čak i snažniji, dublji, ali tiši i ispunjeni zahvalnošću prema našim prijateljima kojih više nema – jer znamo što je sve tada bilo na kocki i što je izboreno. Knin i Oluja ostat će trajno urezani u kolektivnoj svijesti našeg naroda kao simbol pobjede i naše državnosti.

Operacija ‘Ljeto ‘95‘

- Gdje ste točno bili 5. kolovoza 1995., na kojem dijelu bojišnice? Kada ste i kako ušli u kraljevski grad Knin?

- Izuzetno sam ponosan što sam pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine, kao zapovjednik operativne grupe Sjever-Livno bio uključen u provedbu operaciju "Ljeto 95" koja je u operativnom smislu bila priprema za samu operaciju "Oluja". General Gotovina je u to vrijeme bio zapovjednik Zbornog područja Split i zapovijedao je i neposredno upravljao postrojbama Hrvatske vojske na cjelokupnom području odgovornosti ZP Split, konkretno cijelome hrvatskome jugu.

Oluju sam dočekao na dužnosti zamjenika zapovjednika operativne grupe na čelu s generalom Ademijem, koja je bila na smjeru glavnog napora pravcem Dinara-Crvena zemlja-Knin. Operacija je započela istovremeno uzduž cijele linije dodira nas i neprijateljskih snaga na okupiranom području.

Sjećam se rane zore tog 4. kolovoza 1995. Noć nije uspjela ohladiti užareni kameni teren i zrak je bio ustajao, suh, topao i težak. U našim glavama rojilo se puno pitanja bez pravih odgovora. Što li nam nosi taj petak i ta subota? Hoćemo li uspjeti ili ne? Što ako ne uspijemo? Dobro smo znali da će biti sad ili nikada, oni ili mi. Napetost se u zapovjedništvu operativne grupe mogla sjeći nožem. Minute su trajale vječno, ali su sati prolazili nevjerojatno brzo.

Odlučujuća je bitka. Pratimo stanje na terenu, svaku brigadu, bojnu, satniju, vod, ma zapravo svaku desetinu jer ništa nije smjelo krenuti po zlu ili suprotno planiranome. Razmišljali smo samo kako da ih probijemo na što više mjesta, da uđemo iza njihovih linija i krenemo prema Kninu. Tog dana napreduje se, korak po korak, jak otpor neprijatelja. Konsolidiramo se i spremamo za nove napade i proboj.

Subota jutro 5. kolovoza 1995. obilazim položaje i pratim stanje na desnom krilu postrojba operativne grupe u širem području Livanjskog polja, jer smo u tom dijelu očekivali mogući napad do kojega, zbog nemogućnosti pregrupiranja i uvođenja novih snaga neprijatelja nakon gubitaka u operaciji "Ljeto 95" ipak nije došlo.

Postrojbe su polako napredovale dobivenim pravcem u smjeru Dinare, Crvene zemlje i naravno Knina koji je ležao pod nama, a ja sam cijelo vrijeme radio uređajem pratio komunikaciju naših snaga, čujem postrojbe se teško probijaju, linija neprijatelja dobro je utvrđena, no onda je napokon krenulo! Kroz krčenje radio uređaja razaznajem: Pume: 7. Gardijska brigada, naši Zagorci, je uspjela probiti liniju! Onda i moja 4. gardijska brigada nastavlja, probija, Dalmatinci moji napreduju … slušam izvješća kako se obrambena linija neprijatelja raspada, a neprijatelj povlači i panično bježi! Bože ostvariti će se! Pobijedit ćemo! Sjurili smo se u trenu prema Kninu i već oko 10 sati bili na ulicama kraljevskog grada. Sve ostalo je povijest.

Dan ponosa, poniznosti i zahvalnosti

- Kako bi i gdje trebalo slaviti Oluju danas? U cijeloj državi ili samo u Kninu? Kako Vaša obitelj slavi? Vodite li djecu na proslavu?

- Naše je pravo i obaveza biti ponosan i s poštovanjem i dignitetom slaviti Oluju svake godine, kako kažu do isteka sjećanja; zbog njenog značaja, načina provedbe i simbolike koja se oblikovala sve ove godine od nje do danas. Ona bi se trebala obilježavati u svakom kutku Hrvatske, u svakom hrvatskom domu. Hoće li pojedinac to činiti javno ili diskretno, to je njegova sloboda i to moramo poštivati.

Oluja nije samo vojna pobjeda, ona je sinonim slobodne i neovisne Republike Hrvatske. Knin, kao povijesni kraljevski grad i toponim najviše vezan uz Oluju, danas ima posebnu važnost i nosi duboku simboliku. Stoga je središnjoj svečanosti obilježavanja upravo mjesto u Kninu, iako Oluja pripada cijelom narodu i cijelom hrvatskom prostoru.

Baš kao što je Vukovar simbol hrvatske žrtve i hrabrosti, Knin je simbol pobjede i državnosti. Novi naraštaji moraju biti svjesni veličine Oluje i gdje god da se hrvatski čovjek nalazio, u domovini ili izvan nje, taj dan bi trebao biti dan ponosa, poniznosti i zahvalnosti. Što se tiče moje obitelji, ona je bila uz mene i u ratu, a tako je i danas. Sve što sam tada proživljavao, sve moje uspjehe i tuge, oni su dijelili sa mnom.

Danas sam posebno ponosan, ali i zahvalan cijeloj svojoj obitelji, roditeljima, bratu, sestri, nećacima, supruzi i djeci od kojih uvijek imam potporu i oslonac. Ono što me kao oca duboko ispunjava i raduje su moji sinovi, koji su odrastali u duhu vjere, hrvatstva i poštovanja prema Domovini, i to svakodnevno svjedoče svojim ponašanjem, postupcima i odnosom prema obvezama, ljudima i životu općenito. Dobri su ljudi, što me kao oca čini izrazito sretnim i ponosnim. Od malih nogu sam ih vodio na mjesta koja sam prošao u ratu i spomen obilježja gdje smo odali počast i zapalili svijeću poginulim herojima. Njima je to trebao biti samo novi izlet ispunjen raznim zanimljivim doživljajima i susretima i nisam ih previše želio opterećivati razgovorima o strahotama rata. No, nisam bio svjestan koliko su oni sami istraživali Domovinski rat i koliko i koliko znaju o Oluji i velikim bitkama i bojevima Domovinskog rata te koliko duboko osjećaju problematiku hrvatskih branitelja. Vjerujem da istinski razumiju i moj ponos i shvaćaju što meni osobno, a i našem narodu znači grad Knin, kao i sva druga mjesta iz Domovinskog rata na kojima su svoje živote položili naši suborci. I znam da su shvatili puno više od toga što riječi mogu opisati.

Inače, to buđenje naše mladosti kod koje se osjeti domoljublje, snažan hrvatski duh, koje jako podsjeća na ono naše iz početka devedesetih prošlog stoljeća, želje za boljim i želje za opstankom i razvojem države Hrvatske, zapravo je fascinantno.

Neka vide mladi!

Podrška obitelji, kako u ono ratno doba tako i danas, bilo u teškim i kriznim vremenima, ali isto tako i u dijeljenju radosnih trenutaka, ključna je za stabilnost i emocionalnu snagu i otpornost svake osobe, posebice vojnika. Bez te podrške bili bismo sami i puno slabiji, nesigurniji u ispravnost svojih odluka, puno više griješili i, na koncu imali manje suosjećanja prema drugima.

Zato ne smijemo podcijeniti razumijevanje niti želju naših obitelji da sudjeluju u obilježavanjima zajedno s nama. Stoga uvijek apeliram mojim suborcima, i ne samo njima, da na obljetnice događaja iz Domovinskog rata i obljetnice ratnih postrojbi Hrvatske vojske dođu naši mladi, neka dođu vaši sinovi i kćeri, a danas već i djeca naše djece, naši unuci…neka čuju, neka vide i osjete nas i našu priču… koju i mi šturo, vrlo rijetko i vrlo malo pričamo, a kako će to tek netko drugi učiniti…

Mi se nemamo čega stidjeti; naš put je bio vođen upravo željom da njima bude bolje, da budu slobodni ljudi, što danas i jesu.

- Kao zapovjednik Hrvatskoga vojnog učilišta, središtu svih vojnih znanja koje školuje vojne časnike i dočasnike, najmjerodavniji ste reći kako se danas izučava Oluja? Često se govori kako se Oluja izučava na stranim vojnim školama, ali mene zanima kako se uči kod nas? Tko predaje o Oluji – aktivni sudionici Oluje ili netko drugi?

- Nakon više od trideset godina službe na različitim zapovjednim i odgovornim dužnostima u Oružanim snagama i Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, danas sam zapovjednik, na čelu Hrvatskog vojnog učilišta "Dr. Franjo Tuđman". Imao sam privilegij osobno svjedočiti njegovoj izgradnji i rastu – od početnih, skromnih uvjeta do statusa moderne i međunarodno priznate vojno-obrazovne ustanove.

S odmakom gledajući, najveće postignuće Učilišta nije njegov institucionalni razvoj, već stvaranje snažne obrazovno-vojne kulture koja povezuje iskustvo, znanost i vrijednosti hrvatske vojske i naroda. Naš zadatak nije samo prijenos znanja, već oblikovanje vojne misli budućnosti u naraštajima koji će biti naš bedem i jamčiti naš opstanak. Vojno obrazovanje predstavlja jednu od ključnih zadaća Oružanih snaga kojom stvaramo osposobljene, odgovorne i samosvjesne časnike i dočasnike spremne odgovoriti na sve sigurnosne izazove današnjice i budućnosti i biti jamac naše sigurnosti. Upravo zato "Oluja" zauzima posebno mjesto u našim nastavnim programima.

Ona se proučava ne samo kao model vojnog djelovanja, već je našim polaznicima izvor motivacije, domoljublja, zajedništva i identiteta. Oluja nije samo poglavlje u udžbeniku. Kod nas o njoj još uvijek podučavaju ljudi koji su je vodili, planirali i izvodili. Rijetko koja vojska ima tu povlasticu da njezini polaznici mogu iz prve ruke slušati zapovjednike i neposredne sudionike povijesnih operacija. Kod nas ne predaju "usputni" komentatori, nego ljudi koji su živjeli taj trenutak i znaju sve faze – od pripreme do njene provedbe.

Maliciozni pokušaji

Nažalost, u današnjem javno-društvenom prostoru postoje i oni koji pokušavaju umanjiti ili relativizirati vrijednost ne samo Oluje nego i drugih operacija tijekom Domovinskog rata, ali i oni koji iako dobronamjerni, kao da zaborave činjenice i ne prezentiraju na ispravan način. Naš je odgovor na to znanjem, odgovorno i objektivno poučavanje polaznika isključivo temeljem činjenica, onako kako je bilo. Upravo mi koji radimo na edukaciji mladih naraštaja, bilo ovdje ili na civilnim obrazovnim institucijama, trebamo biti brana brojnim malicioznim pokušajima da se promijeni istina o Oluji i samom Domovinskom ratu.

- Hrvatska je prošla razne faze slavlja ‘Oluje‘, od velike radosti preko progona glavnih zapovjednika i haaških optužnica za navodni ‘udruženi zločinački pothvat‘ do konačnog oslobađanja naših zapovjednika. Kako Vi danas gledate na to? Je li to bila još jedna, neočekivana bitka nakon rata?

- Da, to je zasigurno bila još jedna bitka – bitka za istinu, za čast i dostojanstvo hrvatske vojske i hrvatskih zapovjednika. Oluja je bila veličanstvena vojna pobjeda, pravno čista, taktički briljantno provedena, ali ipak je doživjela napad, ne vojni, već političko-medijski i …. I to upravo u trenutku kada smo trebali zajednički slaviti ono što je Hrvatska Olujom izborila – slobodu, neovisnost i mir. Gledano iz današnje perspektive, sve to pokazuje da Domovinski rat nije završio 1995.

Nakon oružane borbe došla je pravna borba za istinu i očuvanje dostojanstva Domovinskog rata. I nju smo dobili – oslobađanjem naših generala i priznanjem istine o karakteru Domovinskog rata, koji je bio obrambeni, osloboditeljski i pravedan. Pokušat ću kratko ilustrirati što je Oluja povlačeći paralelu s nekim povijesnim operacijama, a nadam se da će biti jasno zašto je njezine rezultate trebalo osuditi jer nisu bili prihvatljivi:.

Operacija Oluja bila je velika oslobodilačka operacija Hrvatske vojske kojom je vraćen najveći dio okupiranog teritorija. Iako se odvijala u sasvim drukčijem kontekstu i razmjerima od prijelomnih bitaka Drugog svjetskog rata, u simboličkom, strateškom i psihološkom smislu može se povući paralela s najvećim savezničkim operacijama tog vremena. Posebno je zanimljiva usporedba Oluje s iskrcavanjem u Normandiji (Dan-D). Obje operacije predstavljaju povijesne prekretnice koje su slomile hegemonističke projekte - ne samo na bojištu, nego i u geopolitičkom poretku koji je uslijedio.

Olujni preokret

Dan-D, odnosno Overlord je označio početak kraja nacističke Njemačke i oslobađanje zapadne Europe, od njemačkog imperijalizma prožetog ideologijom fašizma, Oluja je označila prekretnicu u Domovinskom ratu i početak kraja vojne nazočnosti srbijanskih snaga u Hrvatskoj. Obje su zaustavile širenje hegemonije: Dan-D je spriječio širenje sovjetskog-boljševičkog utjecaja na Europu; bio je to odgovor slobodnog demokratskog zapadnog svijeta na ruske imperijalne ciljeve poduprte ideologijom komunizma. Oluja je zaustavila širenje koncepta "Velike Srbije"i širenje srbijanskog utjecaja u Hrvatskoj.

Operacija Oluja je rijedak primjer vojne operacije europske države srednje veličine koja je: strateški uspješna, operativno briljantna, politički odlučna, i relativno brzo okončala rat. Oluja je vođena od strane hrvatskih generala i zapovjednika s visokom razinom profesionalnosti i koordinacije, uz izvrsnu pripremu logistike i zavaravanja protivnika. Oluja je briljantan primjer modernog ratovanja srednje sile, u kojem manevar, brzina, koordinacija i jasni ciljevi nadjačavaju brojčanu nadmoć. Oluja je kraj tadašnjeg koncepta "Velike Srbije".

Hrvatska nacionalna vojska je vlastitim snagama de facto uništila srpsku paradržavu u Hrvatskoj i vojno slomila snage koje su prijetile opstanku hrvatske države, dovela je do vojnog kraja velikosrpske politike u Hrvatskoj, spriječila širenja i učvršćivanje "srpskog sveta" barem u Hrvatskoj, i uvelike pridonijela završetku rata u BiH. To je bila vojna i politička prekretnica čiji je krajnji rezultat suverena RH u međunarodnim granicama. Njome je poslana poruka da vojno nametanje etničkih granica na Balkanu ima svoj kraj.

Oluja je donijela: vlastitu pobjedničku vojsku, vlastitu politiku oslobođenja, i vlastitu državu koja zna i može pobijediti. To je mentalni i kulturni preokret – povratak svijesti o suverenosti, snazi i vrijednosti vlastite borbe.

Oluja je simbolički i stvarno ujedinila Hrvatsku: teritorijalno, oslobađajući prostor; emocionalno, vraćajući vjeru u vlastitu snagu; duhovno, oslobađajući narod iz desetljeća povijesnog pritiska i kolektivne skromnosti koja je bila kultivirana u bivšoj državi. U Oluji se Hrvatska spojila – ne samo kartografski, već i unutar sebe. To je bila pobjeda za teritorij, ali i za identitet, povijest i budućnost, ukratko za opstojnost hrvatskoga naroda.

Ostvaranje sna

- Vi ste svake godine u Kninu na prijemu kod predsjednika države na Kninskoj tvrđavi večer uoči obljetnice, a sutradan na glavnoj svečanosti. Kakav je osjećaj opet sresti svoje ratne kolege, suborce s ratišta? O čemu razgovarate? Je li Hrvatska danas ona država za koju ste bili spremni život dati?

- Knin je za mene i za mnoge moje suborce trajna inspiracija i mjesto posebnog značenja. Biti ondje u prigodi Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja uvijek je velika čast, ali i duboka osobna emocija. Svaki dolazak u Knin, osobito na tvrđavu, nosi onu istu snagu kao i onaj prvi put – kao da se vraćate kući nakon dugog, teškog puta. Tamo su nasmijana lica, čvrsti stisak ruke i zagrljaj onih koji su vam u najtežim vremenima bili više od prijatelja, više od obitelji. No, na žalost svakom godinom sve nas je manje. Na tim susretima, često se ne izgovori puno riječi. Pogledi i prisutnost govore više od svega. Ali kad govorimo, govorimo o ljudima – o onima kojih više nema, o obiteljima, o svakodnevici. I naravno, o domovini.

Na vaše pitanje – je li Hrvatska danas ona država za koju smo bili spremni dati život? I moj odgovor je: da, jest. Hrvatska danas jest ta država, Hrvatska jest bolja i ljepša negoli je bila u danima kad smo se za nju borili. Ona je možda drukčija od onog kako smo je tada zamišljali, ali – slobodna, neovisna i međunarodno priznata – ona je ostvarenje onoga sna za koji smo bili spremni dati sve, pa i život. Uspjeli smo, usprkos svim izazovima i vlastitim slabostima, u relativno kratkom povijesnom razdoblju učiniti ono što mnogi narodi nisu uspjeli stoljećima – izgraditi svoju državu i izboriti njezino mjesto u svijetu.

U kratkom vremenu, usprkos svim teškoćama, Hrvatska je napravila čudo. Hrvatska kao srednjoeuropska i mediteranska država, čvrsto smještena u zapadnoeuropski civilizacijski krug, ravnopravna članica Europske unije i NATO-a. Donosimo odluke zajedno s najrazvijenijim državama svijeta, sudjelujemo u oblikovanju globalne politike i sigurnosti. To nije fraza – to je povijesno postignuće. Proces izgradnje razvoja i uređenja države, a time i naše hrvatske vojske nije stao, on još traje i zahtijeva strpljenje i odgovornost. On je u našim rukama – odgovorni smo za njega.

Moramo poticati pozitivnu selekciju, dati šansu najboljima i tako zadobiti povjerenje mladih. Oni su temelj naše budućnosti. Imam veliko povjerenje u njih. Vidim ih svakodnevno: na fakultetima, u vojsci, na sportskim terenima, na dočecima reprezentacija, koncertima i u svakodnevnom životu. Mladi znaju tko su – poštuju prošlost, ali žive u sadašnjosti i okrenuti su budućnosti. Vjerujem u njihovo znanje, sposobnost i ljubav prema Domovini, u njihovu čestitost. Naša je zadaća da ih potičemo, budemo im primjer i tiha snaga optimizma koja ih usmjerava – a ne kritika koja ih sputava. Ne smijemo sumnjati u njih. Oni mogu sve što smo mogli i mi – a možda i više.

Vjerujem u naše mlade

Kao što su nekada starije generacije sumnjale u nas, a mi smo zajedno s njima stvorili hrvatsku državu, tako i mi danas moramo vjerovati u generaciju Z i generaciju Alfa, u naše mlade i razumjeti ih. Razlike među generacijama postoje – u jeziku, tehnici, tehnologiji – ali temeljne vrijednosti trebaju ostati iste: poštenje, odgovornost, čestitost i domoljublje. Osobno, osjećam radost i sigurnost kad ih vidim – u njihovim svakodnevnim poslovima, na ulicama, u razgovorima, na svečanim događanjima. Budućnost Hrvatske je u dobrim rukama. Na nama je da im vjerujemo – i budemo uz njih.

Prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman je rekao je da su to bile godine ponosa i slave, ali i patnje i borbe – godine u kojima je hrvatski narod položio povijesni ispit. Sve što smo postigli, postigli smo sami, s vjerom u Boga i ljubavlju prema Domovini.

- Kad biste sada opet bili mladi vojnik, a Hrvatska napadnuta, biste li opet stali u obranu svoje Domovine?

- Iako duboko vjerujem i znam da za to neće biti potrebe jer danas Hrvatska ima snažnu, profesionalnu i moderno opremljenu vojsku, ako bi ipak kojim slučajem to zatrebalo moj odgovor je: apsolutno da, bez ikakve zadrške – ponovno bih stao u obranu svoje Domovine. I u ovim svojim, vojnički rečeno, ozbiljnijim godinama života, ne bih čekao službenog poziva i stao bih u prve obrambene redove. Kao uostalom i mnogi moji vojni i moralni uzori tada. Kada se prisjetimo svih onih dana stradanja i nemoći, ali hrabrosti i zajedništva iz Domovinskog rata, jasno je da sloboda i neovisnost nisu dar, već izbor i žrtva.

Podsjetit ću na sada već povijesne riječi generala Janka Bobetka kako smo…" dužni izvršiti povijesne obveze koje imamo prema hrvatskom narodu – jer mi smo njegova djeca". Svaki dan je provjera našeg domoljublja, a svaki čovjek ima priliku pokazati koliko voli i koliko je spreman učiniti za ono što mu je sveto...

Tako i ja, dok god budem mogao hodati, borit ću se za Hrvatsku, za njezinu slobodu, za njezin suverenitet. I znam da pri tome ne bih bio sam. Uz mene, sa mnom bila bi vojska onih koji vjeruju kako nema drugog puta. Sloboda nema alternative, mora se čuvati, a kad je ugrožena brani se do posljednjeg daha. Samo je jedna Hrvatska.