Trojica ‘PUMA‘: Prvi se popeli na jarbol i skinuli srpsku zastavu s Kninske tvrđave...

Dinara je nemilosrdna, njezine zime nitko ne može preživjeti – govorili su im domaćini gorštaci, koji dobro poznaju surovost i ljepotu toga moćnoga planinskog masiva. Tamo visoko, dok ih je te zime i proljeća šibala bura, vjetrovi trgali šatorske šipke i smrznute duše, dok je harala mišja groznica, hladnoća ledila pogled - Knin podno njih još se "kočoperio" kao prijestolnica samoproglašene paradržave SAO Krajine. Ili Republike Srpske Krajine (RSK), kako god, ali okupiranih dijelova međunarodno priznate Republike Hrvatske.

S jedva navršenih 18 godina života čovjek, vojnik, dovoljno je hrabar – ili lud – da može prkositi prirodi. Ne zanosi se time da ispisuje povijest, da će biti akter jedne od najljepših epizoda, štoviše simbola oslobađanja i vraćanja domovine njezinoj cjelovitosti. Da će upravo oni, pripadnici legendarne 7. gardijske brigade Puma iz Varaždina toga 5. kolovoza 1995. godine u jeku veličanstvene „Oluje“, prvi s jarbola na kninskoj tvrđavi skinuti srpsku zastavu, omraženi znamen paratvorevine silom izrasle na hrvatskom tlu.

Mario Bilać iz Gaćeleza kraj Vodica, Jasmin Hadžić iz Kozarca kraj Belog Manastira i Eduard Baltić iz Čakovca, prema naredbi tadašnjeg zapovjednika Puma generala Ivana Koradea, toga su dana otprilike između 9.30 i 10 sati ujutro na kninskoj tvrđavi – i to ne bez drame, opisat će nam kroz razgovor – uklonili s jarbola srpsku zastavu te nakon toga na zidinama tvrđave ponosno razvili 20-metarski hrvatski barjak. Time je i simbolično označen slom okupatorske paradržave. Prema odabiru generala Ivana Koradea nakon ulaska Puma u Knin, govore naši sugovornici, prema tvrđavi su još s njima krenuli suborci Elvis Mihić iz Rijeke, Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice te Miljenko Hajsok iz Varaždinskih Toplica, a na kraju su gore stigli Bilać, Hadžić, Baltić, Novoselec, general Korade, tada narednica Božena Šimek-Šuplika i satnik Branko Žeželj, koji je imao fotoaparat.

Trojac Bilać, Hadžić, Baltić, prema zapovijedi, prionuo je skidanju zastave, dajući do znanja da se hrvatski teritorij, nakon četiri godine okupacije, vratio u hrvatske ruke.

     - Kad sam vidio srpsku zastavu kako se tamo vijori, rekao sam: „Ja ode gore!“. Prvi sam se popeo. U tome trenutku ni najmanje mi nije bilo na pameti da ispisujemo povijest. Fokusirani ste samo na zapovijed, a ona je bila da treba skinuti srpsku zastavu s kninske tvrđave i dignuti našu. Obavite taj čin, a tek nakon nekoliko mjeseci prošlo mi je kroz glavu: „Vidi gdje si bio, što si napravio!“ – prisjeća se danas tog trenutka Jasmin Hadžić, koji će uskoro proslaviti 49. rođendan, a nekoliko dana prije toga, na tridesetu obljetnicu „Oluje“ 5. kolovoza ove godine, na svečanoj proslavi na kninskoj tvrđavi sa svojim suborcem Mariom Bilaćem ponovno sudjelovati u podizanju hrvatskog stijega. U miru, u slobodnoj Hrvatskoj, za koju su kao jedva stasali punoljetni mladići oni i njihovi suborci tada bili spremni dati svoj život. Eduard Baltić ove godine zbog teške bolesti neće im se moći pridružiti.

Njih trojica, dodajmo i to, svakih pet godina od 2015. godine sudjeluju u protokolu svečanosti na kninskoj tvrđavi 5. kolovoza, te se izmjenjuju u činu podizanja zastave. Ove godine ta je čast pripala Mariju Bilaću.

     - Što sam osjećao u tom trenutku prije 30 godina, kada smo trebali skinuti srpsku zastavu s jarbola na kninskoj tvrđavi? Iskreno, „ajmo to što prije odraditi i bižimo dalje“. Još se pucalo, mi smo gore bili meta svima, i našima i njihovima, ali nismo se obazirali – uz osmijeh prisjeća se danas Jasminov vršnjak i suborac Mario Bilać, dok će Hadžić također podsjetiti:

     - Sporadično su se dolje još vodile borbe, još je bilo „džepova“ iz kojih se gađalo. Nismo bili svjesni da smo tada bili glineni golubovi – dodaje on. Obojica skromno ustraju u tome da nisu heroji, da je njihova sreća bila u tome što ih je u tom trenutku odabrao general Korade. Ali, ne bismo se posve složili s tim.

     Iako su godinama kružile svakakve verzije o tome tko je prvi skinuo srpski i podignuo hrvatski stijeg na kninskoj tvrđavi toga legendarnog dana 5. kolovoza 1995., u spomen kojega danas slavimo blagdan Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a punih 18 godina imena ovih mladića nisu bila poznata javnosti, istina je ipak izbila na vidjelo. Posljednjih godina i oni su dobili priliku javnosti ispričati svoju priču, a ona bi, da kojim slučajem žive u zahvalnijoj zemlji, poput hrvatske verzije Iwo Jime odavno bila tema brojnih romana, filmova, umjetničkih tvorevina.

     Ovako, s vremena na vrijeme, podsjete nas na svoju priču.

      Vraćamo se još malo u prošlost, vremenu koje je prethodilo ovome herojskom činu, o kojemu će nam Mario i Jasmin sve u detalje ispričati. Tada jedva punoljetni mladići, koji će, tako je htjela povijest, tek nakon oslobađanja Knina u istom mjesecu napuniti 19 godina – Jasmin 9. kolovoza 1995., a Mario 23. 8. te godine.

      Najprije, otkud Dalmatinac i Baranjac u varaždinskim Pumama?

      I Bilać i Hadžić u rat su još kao vrlo mladi krenuli s nekim inatom, buntom, žarom, ne vođeni željom za osvetom, iako su obojica prije toga proživjela obiteljske tragedije. Hadžiću su pripadnici srpskih postrojbi ubili brata i oca već na početku rata 1991. godine. Odveli su ih iz kuće u Kozarcu u Baranji, držali u zatvoru u Belom Manastiru, odakle su odvezeni i ubijeni u Dalju i ondje bačeni u Dunav. Bratove posmrtne ostatke tek su 2003. godine uspjeli vratiti u Hrvatsku iz Novog Sada, gdje je bilo pronađeno i pokopano njegovo tijelo. Oca nikada nisu našli, još se za njim traga.

     Mariju Bilaću četnici su 6. srpnja 1992. godine u Čistoj Maloj u zaleđu Vodica ubili strica Josipa, dragovoljca 113. šibenske brigade HV-a. Obojicu je nakon toga gonila želja da se priključe Hrvatskoj vojsci, da daju svoj obol stvaranju domovine, makar su tada imali jedva 15, 16 godina.

     - E, ja sam se već sa 16 godina, 1992. godine, priključio 15. domobranskoj pukovniji Petar Krešimir IV. iz Šibenika, koja je tih dana preuzela položaje oko moga rodnog sela Gaćelezi. Bio sam jako vezan uz strica, samo sam gledao kako bih se nakon njegove smrti što prije uključio u vojsku. Budući da sam bio maloljetan, u 15. pukovniji me nisu mogli legalno prijaviti, tako da mi do danas nisu priznate te dvije i po godine sudjelovanja. Kada sam napunio 18 godina, pozvali su me na redovno odsluženje vojnog roka u Sinj. U vojarnu su tada dolazili pripadnici različitih gardijskih brigada, od 1., 4., 7., radi popunjavanja postrojbi. Ja sam se za sve prijavio, bilo mi je svejedno. Kako je 7. gardijska prva tražila, pristupio sam njima – prisjeća se Bilać.

     - Našoj obitelji rat je uzeo sve. Nakon smrti oca i jednoga od braće bio sam spreman priključiti se vojsci s 15, 16 godina. Čak sam se pokušao prijaviti u Osijeku, ali me najstariji brat (koji je također bio na ratištu i među prvima obukao uniformu) doslovno tukao od Tvrđe do Autobusnog kolodvora da me odvrati od toga. Ali, ja sam već tada bio spreman za domovinu dati sve, ono najsvetije, život i zdravlje – kaže Jasmin Hadžić, koji je u svome naumu uspio krajem 1994. godine, nakon navršenih 18 godina.

      - Htio sam ići "u žižu", a kako su te 1994. godine na terenu bile isključivo 7. i 4. gardijska brigada, odlučio sam se za 7. gardijsku brigadu Pume, koji su tada bili na Livanjskoj poljani. Možda je toj odluci pridonijelo i to što je moja majka Kata rodom iz Međimurja, prisjeća se:

      - Ali, ona mi je tada rekla: „Ako odeš, ne znam hoću li te čekati“. Mislila je na to da me možda neće živa dočekati ako se i vratim. Moja majka, moj heroj – kaže Jasmin Hadžić.

      I jednome i drugome, Dalmatincu i Baranjcu u varaždinskim Pumama, s jedva navršenih 18 godina prvi teren bila je – Dinara, a prethodno su prošli i obuku. Od kraja 1994. (Hadžić), odnosno početka 1995. (Bilać), pregazili su brojne bitke prije „Oluje“ koje su označavale približavanje Kninu (Zima ‘94., Skok-1, Skok-2, Ljeto ‘95.).

     - Ja iz Baranje, gdje mi je najveća „planina“ bio krtičnjak, dolazim na 1780 metara nadmorske visine! Bili smo obučeni, istrenirani, organizirani, opemljeni, znali svoj posao. Ali Dinara mi se posebno urezala u pamćenje. Vjetar kožu dere kao da vas netko siječe, oči se magle, čak su nam naknadno poslali skijaške naočale. Nisam se tamo oprao 68 dana – otkriva Jasmin neke od detalja preživljavanja.

     - Bio sam tamo kad smo osvajali vrh Dinare, sve do Velikog Bata (iznad sela Uništa s kojega se mogao uočiti Knin op.a.). Najteže je bilo podnositi led, vjetar. Dva i po mjeseca, od polovice ožujka do polovice svibnja, bili smo na vrhovima Dinare. I tada je ondje bio metar snijega, bura te kosila, jedni druge držali smo budnima – prisjeća se i Bilać.

     Nakon bitaka u kojima se Knin našao u okruženju, bilo je jasno da će hrvatska vojska u jednom trenutku krenuti i prema kraljevskom gradu, ali oni kao vojnici nisu znali kad - prepričavaju naši sugovornici. U noći s 4. na 5. kolovoza 1995., negdje oko tri sata ujutro, kucnuo je i taj čas.

     - Krenuli smo s naših položaja u blizini Grahova, i nadomak poligona Crvena zemlja u blizini Knina bilo je otpora. Hodali smo uz rub šume u koloni jedan iza drugoga kad je počela pucnjava. Bilo je mrtvih i ranjenih i s naše i njihove strane, a onda smo ih uspjeli stjerati u bunkere. U jednom trenutku zapjevala se i "Vila Velebita", kad je pao posljednji bunker. I kad smo se spustili u grad Knin, još je bilo sporadične pucnjave, nisu oni baš bili svjesni što se događa i tko smo mi – prepričava Mario Bilać.

     Nakon što je general Korade kraj kružnog toka u gradu odabrao vojnike koji su se trebali s njim popeti na kninsku tvrđavu, dolaskom na to mjesto uslijedio je jedan od najdramatičnijih trenutaka skidanja srpske zastave s jarbola.

     - Ja sam krenuo prvi. Ma kakve ljestve ili pomagala, gdje bi to tamo našli?! Penjem se ja tako, a jarbol tanak kao ljudska noga, koloturnik je bio na visini pet, šest metara, ali idem nekako. Kad sam došao gore, vidim zastava visi na dva lanca, i još pričvršćena lokotom. Uz to, bura je sve to zapetljala, nisu oni to baš održavali, pa se zastava nije dala skinuti. Povučem malo jače, pukne lanac, i ja se brzo uhvatim za njega pa sam sa svojih 70 kilograma u jednom trenutku vijorio s tom zastavom, i na koncu pao. I šta sad? "Ajde ponovo. General Korade požuruje. Onda su krenuli i Mario i Edo pa smo se sva trojica penjali po ramenima jedan preko drugoga. "Cukaj" tamo-vamo i na koncu smo se nekako popeli i uspjeli skinuti tu zastavu, sva trojica. To je bio zajednički pothvat – prepričava ovu dramu Jasmin Hadžić. Trajalo je to, kaže naš dvojac, oko pola sata, 40 minuta, više nego u normalnim okolnostima u kojima bi se inače skidala jedna i postavljala druga zastava.

     Ali, onda je nastao drugi problem. Kako sad umjesto zloglasne zastave na isti jarbol postaviti hrvatski stijeg, kad je sve strgano?

     - Na taj lanac se više nije mogao izvjesiti hrvatski barjak, sve je bilo iskidano – i šta onda? U ruksaku smo imali jednu veliku hrvatsku zastavu od 20, 25 metara i pala je odluka da se ona razvije preko zidina kninske tvrđave – dodaje još Jasmin Hadžić. Nedugo iza toga, oko podne, na tvrđavu je stigla i IV. gardijska brigada te su i oni razvili hrvatsku zastavu, tako da su u jednom trenutku ondje bila dva velika hrvatska stijega.

     Drugi dan iza toga na kninsku je tvrđavu došao predsjednik dr. Franjo Tuđman, a u kolektivnoj svijesti ostao je zapamćen trenutak kada ondje ljubi hrvatski barjak, simboličan čin okončanja rata za neovisnu i slobodnu Republiku Hrvatsku. Ali, Mario i Jasmin već su tada bili daleko od ovog mjesta. Zapravo, već kada su dan ranije razvili hrvatski stijeg na zidinama, brzo su se strčali dolje i priključili bitkama koje su se još vodile. Time su, priznaje Mario, svjesno prekršili zapovijed generala Koradea da moraju ostati gore i dočekati predsjednika Tuđmana.

     - Iskreno, Jasmin i ja nismo se zadržavali jer smo čuli da se još vode borbe u Vrbniku ispod Knina, pa smo odjurili tamo. A znam da smo prekršili zapovijed, ali čuli smo da je dolje „fajt“ i tko bi nas zaustavio! Bio je to ludi duh u nama, pa ni 19 godina još nismo imali. Nismo mogli čekati, adrenalin je radio. Srećom, nije bilo sankcija za nas. General je shvatio da je srce bilo jače od razuma – uvjeren je Mario Bilać.

     Obojica su nakon „Oluje“ sudjelovala i u kasnijim borbama koje su uslijedile i u kojima su Pume imale zadaće, da bi se iz vojske Mario "skinuo" 1996., a Jasmin godinu, dvije kasnije. Nikada, do danas, ni jedan ni drugi od hrvatske države nisu tražili ni dobili – ništa. Nikakve privilegije. Jasmin Hadžić, nakon teških i izazovnih godina nakon rata, odlučio je upisati fakultet i završio je promet u Rijeci, pa je danas inženjer prometa koji radi za poduzeće "Cesting" u ispostavi u Vukovaru. Živi u Kozarcu, otac je dvoje djece.

     Mario Bilać nedavno se vratio iz Vodica u rodne Gaćeleze, otac je četvero djece, zaposlen je u Gradskom poduzeću "Vodice" na poslovima parkinga i vožnje autobusa.

     - Svatko bira svoj put. Nikome ništa ne zamjeram. Moja je odluka bila da ne idem u mirovinu, nego da se školujem i radim. Kako bi rekla moja majka Kata: „Još si super i ispao!“. Bio sam tada u naponu snage. Što bih danas rekao svojoj djeci – zašto sam u dvadesetima otišao u mirovinu? Ali, ponavljam, nikome ništa ne zamjeram – kaže Jasmin Hadžić.

     - Naravno da sam sretan što sam pridonio stvaranju Hrvatske. Ali, moram reći da mi danas mnoge stvari „ne leže“. Prije svega smeta me nepravda, kada se govori „branitelji su sve dobili“, kad nas se proglašava privilegiranima. Ja nisam ništa dobio, a nije ni Jasmin, osim privilegije da svakih pet godina 5. 8. dižemo hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi. Da dica znaju da se ovdje pisala povijest. Ali, uvijek ću biti za to da onima koji su u Domovinskom ratu i nokat izgubili, a kamoli ne dio tijela, koji su ostali invalidi, koji su izgubili svoje najmilije ili ih još uvijek traže, država treba osigurati svaku pomoć. Ja sam se zbog ljudi poput moga prijatelja iz Puma Dragana Tomšića, koji je ostao u kolicima, odrekao pomisli da meni nešto treba dati – poručuje Mario Bilać.

     Možda ovo nije društvo o kojemu su sanjali, ali u obojici još živi žar prema domovini koju su stvarali. Zato ih posebno smeta hajka koja se diže oko pjevača Marka Perkovića Thompsona i njegovih pjesama, koje obojica neizmjerno cijene, a Mario Bilać kaže da je s Thomposonom prijatelj.

     - Tko ste vi da mene prozivate da sam nekakav ustaša? Ako sam ja fašist, ustaša, zbog toga što sam s 18 godina bio spreman dati najviše što imam - vlastiti život - za ovu zemlju, i ako vam je lakše kad me zbog toga takvim prozivate, onda me tako zovite. Imam razloga biti fašist, ali ja to nisam. Ja sam rodom Hrvat, hrvatski sam domoljub, ovo je moja zemlja i da treba, opet bih stao u njezinu obranu. Nemojte nas stavljati u kontekst koji vama odgovara. Ova se država nije dogodila slučajno, nije nastala nekakvim dekretom za stolom poput Češke i Slovačke, ona se krvlju stvarala – rezolutan je Jasmin Hadžić, koji kaže da mu nisu jasni neki ljudi koji dandanas žive u Hrvatskoj, a ne mogu prihvatiti da je ovo hrvatska država, da se ovdje piše i govori hrvatskim jezikom i uči o hrvatskoj povijesti.

      - Živimo u Hrvatskoj, pijemo hrvatsku vodu, vozimo se hrvatskim cestama. Budite što hoćete, ali poštujte barem tu činjenicu. Meni nitko ne smeta, nikoga ne mrzim, nemam ništa protiv nikoga, tako učim i svoju djecu. Ali bajo, ovo je hrvatska država. Ako ne znaš što je bilo, pitaj moju majku Katu, pitaj nas. Ima nas još uvijek živih! – zaključak je Jasmina Hadžića koji kaže da sebe ne smatra nikakvih herojem, ali je ponosan na sve što je dao za domovinu i uvijek ide uzdignute glave.

      - Markov (Thompsonov op.a.) sam prijatelj. To je jedan fenomenalan čovik, domoljub. On je jedini koji nas sve okuplja, nas branitelje, mlade, sve koji vole Hrvatsku. On je glas razuma – zbori Mario Bilać, koji će još reći i ovo:

      - Mene nikada nije vodila mržnja, do dandanas, imam i prijatelje pravoslavce, i uvik kažem – tko je čovik, čovik je. Čak i sve ono što mi smeta u Hrvatskoj danas ništa ne mijenja u mome odnosu prema domovini. Uvik ću reći, mi smo oslobađali naše, netko je zauzeo tvoju kuću i iša si je vratiti – rezonira ovaj nekadašnji pripadnik Puma, koji će na upit bi li sve ovo ponovio, da opet dođu ta vremena, bez razmišljanja odgovara: „Ponovio? Ne samo ponovio, nego sto puta ponovio!“.