Kao maloljetni dragovoljac iz zagrebačke Dubrave, Božidar Galović 1991. godine pridružio se "Tigrovima" u kojima je uskoro pokazao ne samo golem motiv već i želju za usvajanjem novih znanja i vještina.
Brzo je to uočio jedan od zapovjednika Ratko Dragović Klek koji ga je uzeo pod svoje i od Božidara napravio vrhunskog izvidnika.
Osnutkom 7. gardijske brigade "Pume" obojica prelaze u tu postrojbu. Božidar je vrlo brzo od zapovjednika desetine, napredovao do zapovjednika voda da bi "Oluju" i završne operacije dočekao kao jedan od najmlađih zapovjednika neke satnije unutar gardijskih brigada.
Najveća nagrada za njegov višegodišnji trud bila je ta što je upravo on vodio satniju koja je 5. kolovoza 1995. godine prva ušla u Knin.
Zarobili tenk
Do Knina se moralo preko Dinare, po strahovitim vremenskim uvjetima, korak po korak. O operaciji Zima svaki bi pripadnik "Puma" mogao napisati knjigu. Ipak, ovu će priču Božo započeti s prisjećanjem na proljeće 1995. godine.
- Kada je počela operacija "Bljesak" u zapadnoj Slavoniji mi na Dinari smo se ponadali da bi nekako mogla doći zapovijed da i mi krenemo prema Kninu. Bili smo pripravni, a kada je došla uputa da budemo u prvom stupnju pripravnosti počelo se među nama šuškati da ćemo krenuti. Međutim nije se išlo.
Iščekivanje se nastavilo sve do operacije "Ljeto-95" koja je za Božidara neodvojivi dio operacije "Oluja".
- Mi smo tada, krajem srpnja, djelovali od Livanjskog polja prema Dinari. Prvi dan bio je jako tvrd, digli smo gore tenkove i s tih ćuka ih napadali sve do navečer. Nikako probiti, nikako probiti taj njihov položaj Hrastova glava.
Dečki su već postali nervozni no umirivao sam ih i govorio im da ćemo se ujutro popeti gore i da na položajima neće biti nikog. Tako je i bilo. Popeli smo se i nastavili dalje. Vrlo brzo zarobili smo njihov tenk i posadu. Maznuli smo tenkista koji im je išao po vodu pa ih je on pozvao da se predaju.
Napredovalo se brzo i napokon se 27. uvečer pred nama pojavilo Grahovo. Bilo je predviđeno da moja satnija ide prva u mjesto no tada sam čuo na motorolu – Glista "H-4". Glista je bio moj naziv, a H-4 oznaka pozicije na koju ide moja satnija. Kad sam pogledao gdje je to shvatio sam da se opet moram pentrati na Dinaru gore. E, s tog položaja smo krenuli tjedan dana kasnije na Knin.
Malo je nedostajalo da "Oluja" prođe bez njega koji je 30. srpnja ranjen od bombe tijekom čišćenja Dinare od zaostalih srpskih snaga.
- Bomba je pala na metar od mene. Samo sam zažmirio, nisam se stigao niti baciti kada je eksplodirala. Okrznula me po glavi i jedan je geler završio u koljenu. Međutim ja to tada, valjda pod adrenalinom, nisam shvatio.
Tek iduće jutro, dolje u Grahovu, budim se i idem stati na noge kad ono noga mi propada i boli. Odvezli su me u bolnicu u Livno i rekli da usred koljena imam geler. Trebao sam na Rebro da mi s magnetom to izvade. Čekao sam helikopter, no prije njega stigla je zapovijed da kreće "Oluja".
Kruna karijere
Tu krunu svoje vojne karijere s nepune 22 godine na leđima Glista nije mogao propustiti, a geler mu je zbog toga u koljenu ostao sve do danas.
- Doktorica mi je dala u bolnici neke anestetike i ja sam krenuo na položaj. U večernjim satima 3. kolovoza zapovjednik moje 1. bojne Željko Dvekar rekao mi je da moram propustiti 2. i 3. satniju kroz svoje redove i biti pričuva. Cilj je bio zauzeti kote Igla i Samar.
U jutarnjim satima krenuo je fajt, međutim Srbi su ondje bili dobro utvrđeni pa napad nije išao planiranim tempom. Tad mi je Dvekar rekao: "Ajde Glista ti sa svojima, to buš ti riješio." Nasmijao sam se i pomislio da kak‘ bum ja to riješio s jednom satnijom ak‘ ovi ranije nisu uspjeli s dvije. Ipak uspjeli smo probiti, ali nažalost uz dva mrtva.
Probijajući put prema Kninu život su tada izgubili 26-godišnji Zvonko Simon iz Turčina i 21-godišnji Martin Segedi iz Čepina.
Simon mi je rekao da će se, kad odradi taj teren, skinuti iz vojske. Međutim ispalo je ovako i bilo mi je strašno krivo i zbog njega i zbog Segedija koji je bio mlađi i od mene.
Jednostavno na toj čuki Igla oni su se utvrdili i s PKT-om (op. a. strojnicom) tukli odozgora. Osim toga imao sam dva lakše ranjena i dva teže ranjena. Navečer smo odozgora gledali Knin i kolone kako se povlače onim serpentinama gore prema Srbu. Imali smo ih na dlanu. Tenk ih je mogao skidati baš kao sa snajperom, ali nismo smjeli ništa.
Dok je nemoćno promatrao vojsku kako zajedno s civilima napušta Knin, Božidaru Galoviću stigla je prva i jedina zapovijed koju je tijekom karijere odbio.
Nazvao me Dvekar i rekao mi kako idem u pričuvu te da će se u Knin ujutro spuštati 2. satnija. Samo sam kratko odgovorio – "Ne može. Odbijam zapovijed. Sad kad smo sve odradili, sad bi trebali pustiti 2. satniju? Ne može." Vrlo brzo Dvekar je shvatio i dao mi zeleno svijetlo. Kasnije je priznao u novinama da mu je to moje bilo najdraže odbijanje zapovijedi koje je dobio u životu.
Opća bježanija
Te noći nitko nije spravao. Već u 4 ujutro Galović je jedan vod poslao prema selu Kovačić da prije napada pretraže teren. Kad im je javljeno da je teren čist popeli su se na tenkove i spustili u Knin.
To je bila opća bježanija s njihove strane. Moja je zadaća bila probiti se do vojarne Južni logor gdje je bila baza UNPROFOR-a. U tu su se bazu sakrili i civili i vojnici. Vidjeli smo da se neki čak nisu stigli presvući, imali su maskirne hlače, no UNPROFOR ih je štitio.
Želim ovdje naglasiti da je prva žena u Kninu bila je Tereza Pavlic, medicinska sestra koja je s nama ušla u sanitetskom Pinzgaueru koji je išao odmah nakon nas.
S obzirom na ozbiljnost zadatka kojeg sam imao nisam švrljao po gradu i smetalo me kako se grad punio i svaki je vojnik imao neki trofej, a ja ništa, premda sam prvi došao. Ispalo je da sam stajao ispred zgrade koja je bila njihovo skladište oružja. Kad smo ušli nismo mogli vjerovati – svega što ti srce želi. Od protuzrakoplovnih raketa preko puškomitraljeza do desetak tisuća pušaka.
Ni do danas Božidaru nije jasno kako to da su pobunjeni Srbi tako brzo napustili Knin. Pod naletom adrenalina cijeli dan nije razmišljao o veličini pothvata kojeg je ostvario sa svojim suborcima, sve do navečer…
- Odjednom me nešto streslo. Zasuzile su mi oči i pomislio sam – "To je to. Pa mi smo gotovi." Kad za nešto radiš četiri godine i to napokon dođe. Kad ljudi oko tebe godinama ginu i kad shvatiš da je tome napokon došao kraj, to je neopisiv osjećaj.
Nisam tada znao da slijede teške operacije u Bosni i Hercegovini sve do Mrkonjić Grada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....