Nakon nekog vrimena napokon u more.
Posli škole odma kući spremam stvari na brzinu i kažem ćaći da me odbaci do pošte.
Dolazim u more, a ono postalo friško za 5 metara.
Sat kaže 18 i ispod 18 stupnjeva.
Krećem sa šuljom i malo išuljavanja do 4 metra kao i inače ali ribe nigdi.
Ma ni orade, ni brancina na vidiku, baš ništa.
Nakon uru i po naiđem na jato velikih bugvi, svaka po pola kile i mislin se mora tuda biti nešto.
Napravim u krugu od 10 metara na istom mistu desetak čeki ali i dalje ništa.
Malo odmorim pa napravim još koju čeku.
Na kraju legnem na 8 metara i gledam prema polubistrom dubokom, kad nakon 40 sekundi dvi velike lice prolaze ispred mene.
To je bilo prvi put da ih vidim u moru, dosad sam uvik viđa samo male.
Taj sekund se zaledim, ali istog trena skužin što se događa pa instinktivno na 4 metra gađam ovu puno veću i to u odlasku.
Ne znam ni kakav je pogodak, al zato čujem mulinel kako zuji.
Nisam joj puno pušta da se ne petlja doli, al‘ borba je bila ludilo.
Nakon izvlačenja je uziman u ruke i tek tada shvaćam kolika je.
Adrenalin do neba!
Na suhom je bacam na vagu koja kaže 18,7 kilograma.
Definitivno moja riba života, naravno, za sada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....