Današnje mlađe generacije vjerojatno ne razumiju značenje izraza „Život na sjeveru“, koji je nešto starijim generacijama vrlo jasan. Prije dvadesetak godina mnogi su pratili istoimenu američku dramsku televizijsku seriju u kojoj je neurotični njujorški liječnik zamijenio velegrad malom naseobinom u planinskoj zabiti Aljaske. U toj danas kultnoj seriji glavni se zaplet vrtio oko liječnika naviknutog na urbani život i njegova nerazumijevanja funkcioniranja svakodnevice u zabačenom dijelu Aljaske.
Stoga je generacijama koje su imale sreću pratiti nekoliko sezona te serije „život na sjeveru“ oduvijek predstavljao specifičan način života u udaljenim mjestima, gdje se mali broj stanovnika svakodnevno snalazi na razne načine kako bi održao kakvo-takvo normalno življenje, barem prema gradskim mjerilima.
Budući da sam Jadran prošao uzduž i poprijeko, mislim, a siguran sam da će se s time složiti i mnogi drugi, da je život na Unijama najbliži toj definiciji života na sjeveru. Kada sam prvi put došao na Unije, u zimskom razdoblju na otoku je živjelo oko osamdesetak stalnih stanovnika. Postojala je i osnovna škola s tek sedmero ili osmero đaka. Nažalost, danas je taj broj drastično manji. Unijani mi kažu da u mjestu koje ima gotovo 300 kuća zimi boravi tek nešto više od trideset stanovnika. Škola odavno ne radi, a mlađima se danas smatraju oni koji su već dobrano zakoračili u šezdesete.
Opća nebriga države za otoke izvan ljetne sezone ovdje je posebno izražena, jer su Unije poprilično udaljene od glavnih centara i slabo prometno povezane. Primjerice, ako vam zatreba medicinska pomoć, možete se samo nadati da nije riječ o nečemu ozbiljnom. Naime, budući da Unije administrativno pripadaju Malom Lošinju, po vas najprije mora doći brod koji vas vodi na drugi otok, tj. u Mali Lošinj, odakle se kombijem ide na slijedeći otok i to Cres, potom opet trajektom na još jedan otok i to Krk, pa onda preko Krčkog mosta napokon na kopno i dalje prema Rijeci. Sretnima se možete smatrati ako sve to završi u manje od sedam sati putovanja. I to, naravno, pod uvjetom da vremenske prilike uopće dopuštaju plovidbu, jer Unije znaju biti danima odsječene od ostatka svijeta.
Unijani imaju i aerodrom za male avione, s kojeg sam osobno nekoliko puta letio, uglavnom prema Malom Lošinju. Međutim, aerodrom je već godinama zatvoren zbog birokratskih problema, a razlozi zašto se ne može otvoriti neprestano se mijenjaju. A upravo bi taj aerodrom Unijanima mogao donijeti novu perspektivu, ne samo za hitne medicinske i životne potrebe, nego i kao snažan poticaj razvoju turizma, i to onog najviše platežne moći.
Suočeni s očitim zanemarivanjem, što potvrđuje i podatak o gotovo dvotrećinskom padu broja stanovnika u posljednjih nekoliko desetljeća, Unijani su prije dvije godine pokušali i administrativno se odcijepiti od Malog Lošinja i Primorsko-goranske županije te se priključiti Medulinu i Istarskoj županiji. Jasno, u našim se uvjetima takvi pothvati teško ostvaruju, pa su umjesto toga dobili niz obećanja o poboljšanju uvjeta života i ostanku stanovništva na otoku. Kako obećanja kod nas funkcioniraju, najbolje pokazuje činjenica da je aerodrom i dalje zatvoren, a gorući problemi i dalje čekaju rješenje.
Ipak, Unijani se, barem oni preostali, ne predaju. Za divno čudo, ima i onih koji ulažu u Unije, kako novac, tako i viziju boljeg života. Prije nekoliko godina Žarko Žare Mrkobrada otvorio je na plaži beach bar u kojem se, gotovo nevjerojatno, može pronaći svega, ovih dana čak i kuhanog vina. Već gotovo godinu dana pratim i njegovo preuređenje gotovo ruševne kuće, ali zato strateški smještene doslovno metar od mora, koja se pretvara u konobu s isključivo unijskim specijalitetima. Otvorenje je, prema planu, predviđeno za svibanj sljedeće godine i već se unaprijed veselim.
U svemu tome ne može se zaobići alfa i omega Unija, već svima poznati Predsjednik Robert Nikolić, koji s istim krugom entuzijasta neumorno radi na tome da se Unije ne zaborave. Organizacija raznih manifestacija pritom ima ključnu ulogu. Jedna od posljednjih u godini, već tradicionalno, jest Kup Sv. Andrije u lignjolovu, koji je ove godine održan po 18. put.
Natjecanje se obično održava krajem studenoga, oko blagdana sv. Andrije, zaštitnika Unija, no ove je godine zbog loših vremenskih prognoza, a organizatori paze ne samo da se do Unija može doći, nego i da se s njih može sigurno otići, čak tri puta odgađano. Na moju sreću, dobra prognoza konačno se poklopila i s mojim planovima pa sam i ove godine imao priliku prisustvovati Kupu.
Zbog preklapanja s drugim manifestacijama u okruženju, koje su također bile odgađane, sve su se na kraju održale istog dana, što je rezultiralo manjim brojem prijavljenih ekipa nego inače. Unatoč tome, Kup Sv. Andrije zadržao je međunarodni karakter, jer su sudjelovali ribolovci iz Slovenije i Italije. Nije bilo ni diskriminacije po spolu ili dob, pa su se žene, muškarci i djeca natjecali zajedno.
Prema pravilima, sudjeluju ekipe od dva ribolovca, a boduju se sve ulovljene lignje po završetku petosatnog ribolova. Svaka lignja donosi određeni broj bodova, kojima se zatim dodaje ukupna težina ulova, a zbroj određuje konačni poredak.
Iako je zbog manjeg broja ekipa ukupni ulov bio skromniji nego prethodnih godina, ulovljeno je 138 lignji, ukupne težine gotovo 30 kilograma. Ovoga su puta domaćini zauzeli sva tri prva mjesta. Naime, nakon vaganja, glavni sudac Svetozar Vukelić i Predsjednik su proglasili pobjednicima 18. Kupa Sv. Andrije oca i sina Roka i Petra Boscu, koji su ulovili impresivnih 46 lignji ukupne težine 5.545 grama. Drugo su mjesto zauzeli supružnici Milena i Jani Deroja s 21 lignjom teškom 2.405 grama, dok su treći bili Tea Brkljača i Slobodan Vavan s 15 lignji ukupne težine 1,7 kilograma. Nagradu za najveću lignju, tešku 350 grama, osvojio je Jani Deroja, a posebna nagrada pripala je Marku Koščaku, koji je u ovom lignjolovu sa svojih šest godina bio najmlađi natjecatelj.
Poznavateljima Unija nije potrebno posebno naglašavati da je lignjolov zapravo tek povod za feštu na kojoj se okupe gotovo svi stanovnici i gosti otoka. Za početak slavlja i zagrijavanje ribolovaca na rivi je pripremljen veliki kazan u kojem se krčkao gulaš od 40 kilograma jelena lopatara, a nakon vaganja i sve su lignje završile na gradelama. Kako na unijskim feštama nikada ne nedostaje hrane, nakon lignji peklo se i razno meso, iako je teško reći kako je itko uspio pojesti još i to. Ni deserti, naravno, nisu izostali.
Posljednja unijska fešta u godini završila je duboko u noć, a već sljedećeg dana većina je posjetitelja krenula natrag prema svojim destinacijama. Na Unijama je, pak, započeo još jedan višemjesečni život na sjeveru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....