DVIJE HAME NA ISTOJ STRIJELIPostoje dani kada se sve poklopi, uvjeti, pozicija i sreća, i kada sve realiziraš bez onog gorkog osjećaja koji ostaje kad izgubiš veliku pogođenu ribu. Ovo je bio takav dan…

Toga dana sam imao školu podvodnog ribolova s dvojicom Slovenaca, Lukom i Markom, koji su već više puta bili kod mene.

Kako se uvijek trudim odvesti ih na vrhunske pošte, tako je bilo i ovaj put.

Taj dan već smo prošli nekoliko odličnih lokacija, ali bez nekog većeg uspjeha.

Dolazimo tako i do zadnje pošte koja mi je baš zadnja nada i često daje ribu.

Luku smo ostavili na odličnoj poziciji za brancina, a Marko i ja smo otišli na jednu dublju poštu koja varira od 14 do 18 metara.

Ronili smo naizmjenično tako da uvijek jedan ostaje na površini i prati izron, dok drugi radi zaron.

Gore razmjenjujemo dojmove s dna, pričamo o ponašanju ribe i sitnicama koje često odlučuju hoće li biti ulova.

Nakon nekoliko zarona, osim većih cipala koje nismo dirali da ne uzbunimo drugu ribu, nije bilo ozbiljnog ulova.

U jednom od zarona Marko uzima lijepog feluna od oko 2 kilograma, sprema ga za pojas i dolazi red na mene.

Na površini se pomičem nekoliko metara dalje od mjesta gdje je on imao ulov.

Radim kvalitetnu pripremu, smireno disanje i dubok zadnji udah pa krećem okomito dolje uz kamen.

Kako padam i postajem negativno plovan, peraje koristim kao padobran i kontrolirano slijećem na dno.

Pogled mi je već usmjeren prema zoni gdje očekujem ribu jer su tu česta jata feluna od 1,5 do 3 kilograma ili brancini oko kile.

Ležim potpuno mirno na dnu i polako okrećem glavu lijevo desno.

U jednom trenutku u daljini primjećujem siluete.

Apnea mi je taj dan odlična i odlučujem krenuti u išuljavanje.

U prvi mah mi izgleda kao jato kavala u odronu kamenja, ali ogromnih, preko tri kilograma. Ribe mirno lebde uz razasuto kamenje i ponašaju se vrlo tipično.

Krećem polako prema njima držeći tijelo svega petnaestak centimetara od dna.

Jednom rukom se povlačim po podlozi, a perajama lagano balansiram da ostanem tik iznad dna.

Pratim njihov govor tijela koji mi diktira brzinu.

Kako se približavam jatu od desetak riba, shvaćam da to nisu kavale nego njihove puno veće rodice iz porodice sjenki, hame.

Ponašanje im je gotovo identično kavalama dok tako miruju i plutaju na svom mjehuru kojim reguliraju plovnost tik uz dno i uz razlomljene grote.

Prizor je veličanstven i žao mi je što nemam kameru na pušci.

Gotovo sam u dometu i ostaje mi samo nada da neće krenuti u bijeg pa se povlačim još taj jedan metar bliže u siguran domet mog Legolasa 110 centimetara sa setupom od dvije jake gume od 16 milimetara i debelim harpunom od 7,2 milimetara, kombinacijom koja se pokazala kao vrlo moćna i precizna.

Prva riba je u dometu i skoro odmah pucam, ali se ipak obuzdavam jer vidim mogućnost da pogodim obje.

Ostajem nepomično ležati još nekoliko sekundi i riba reagira na mene, postaje nervozna i dolazi do sinkroniziranog pomaka nekoliko najbližih riba.

U tom pomaku veća hama koja je iza prve dolazi u liniju i uz malu korekciju kuta puške poklapam obje.

Stišćem okidač i u meni ostaje mala doza straha da možda neće biti dovoljno kinetičke energije da harpun probije obje krupne ribe, ali već u djeliću sekunde dva tijela divljaju na najlonu.

Harpun ih je prošao kroz obje s udaljenosti od oko tri i pol metra.

Ostatak jata bježi u snažnom udaru repova, a ove dvije svom snagom vuku najlon i otežavaju mi izron.

I dalje imam dovoljno zraka, kontroliram situaciju i pazim da harpun ne zapne za dno. Izranjam vrlo sporo sa šesnaest metara i napokon izlazim na površinu s posebnim ulovom. Marko je u nevjerici i pita me koje su to ribe jer se većina ronilaca nikada nije susrela s njima. Oduševljenje me preplavljuje dok jednu po jednu ribu uzimam u ruke, usmrćujem ih i vadim škrge da ih otkrvim za što bolji okus.

Samo nekoliko metara dalje, u idućem zaronu nakon Markovog na čeki na osamnaest metara, iz daljine mi prilazi jato zubataca i uspijevam uzeti jednog od oko kilogram i pol.

U tom trenutku osvješćujem kako me sve ide i osjećam zahvalnost.

Postoje dani kada se sve poklopi, uvjeti, pozicija i sreća, i kada sve realiziraš bez onog gorkog osjećaja koji ostaje kad izgubiš veliku pogođenu ribu.

A bilo je i toga, više puta, i to kapitalnih riba.

Dolazimo do Luke s gumenjakom koji je u nevjerici kad gleda prizor ulovljenih riba na podu.

I on ima jednog brancina. ali ovo je ipak nešto posebno!

Slikamo se svi sa ribom, šalju prijateljima i rodbini fotke u Sloveniju i odmah dobijaju pozive. Smijemo se i završavamo s ronjenjem prepričavajući sve, a druženje nastavljamo u restoranu u Zadru gdje nam spremaju naš ulov na gradele.

Nema ništa bolje od ovakvih dana!