Zašto nema ribeRazmišljanja: Razlozi ugroženosti i nestanka nekih ribljih vrsta i kako gospodariti morem

Kao čovjek koji je cijeli radni vijek bio vezan za marikulturu koja je sastavni dio ribarstva, a zbog čega sam imao kontakte i s mnogim stručnjacima za ribarstvo, ali i za zaštitu mora i morskih organizama, kao otočanin, bivši podvodni ribolovac, bivši profesionalni ribar, žitelj Dugog otoka sa dovoljno godina starosti da bi mogao govoriti o svojim zapažanjima oko stanja ribljeg fonda od 80-tih do danas, usudio bi se u ovom članku istaknuti nekoliko velikih problema koji se tiču ugroženosti ribljeg fonda u Jadranu, a posebno nekih vrsta.

Kao prvo htio bih istaknuti vrlo razumnu tvrdnju da se ribljim fondom mora gospodariti dok on još nije ugrožen.

Još je Austrougarska imala ribolovne zone u kojima je na određeno vrijeme bio ograničen ribolov kako bi se dalo prilika riba da se riba u miru biološki obnovi.

1907. godine posebnim propisom, na dvije godine je bio zabranjen lov na oboritu ribu i rakove u zoni koja se je prostirala ispod Dugog otoka.

Jasno je da je u to vrijeme ribe bilo i više nego dovoljno, ali mudre glave koje su o tome odlučivale znale su da bi bilo dobro da se takvo stanje održava.

Usput rečeno, jedna crtica iz načina na koji je Austrougarska vodila računa o interesima lokalnog stanovništva je i jedan propis koji je zabranjivao ribolov u uvali Soliščica na Dugom otoku svima osim mještanima Solina i malenog Verunića i to iz razloga što mjesto Soline nisu imale polje, pa je vlast smatrala da je njihova uvala njihovo polje i pružila im je zaštitu da ga same eksploatiraju.

Danas vidimo da se morskim organizmima u Jadranu pokušava gospodariti tzv. ‘naknadnom pameću‘ ili kako bi neki rekli propisivanjem ‘vatrogasnih mjera‘.

No, je li takva politika dovoljno efikasna da postigne cilj koji bi bio očuvanje fonda određenih ribljih vrsta u broju koji jamči kontinuiranu obnovu?

Većina upućenih bi se složila da nije.

Da li je neka riblja vrsta ugrožena na nekom području najbolje se vidi monitoringom, odnosno prikupljanjem podataka s terena, što bi u konkretnom slučaju bilo točnim evidencijama ulova profesionalnih ribara i korektnim procjenama ulova ribara amatera i sportskih ribolovaca.

Problem je što se podaci prikupljaju uglavnom putem tzv. očevidnika koji zasigurno odudaraju od stvarnog ulova iz razumljivih razloga.

Najbolji monitoring postiže se evidentiranjem sve ribe na tržištu koje prodaju profesionalni ribari.

To se može postići jednostavnim zakonskim izmjenama, koje bi prisilile ribare da svu ribu prodaju putem ribljih burzi.

Prema meni, bili smo na dobrom putu da to kvalitetno radimo, kada su donesene odluke da se grade riblje burze, gdje bi ribari donosili sav ulov, a onda bi se on prodavao najboljem ponuđaču po cijenama koje su ovisile najviše o ponudi i potražnji.

To je model koji funkcionira u gotovo svim značajnijim ribarskim privredama širom svijeta. Cilj je osloboditi ribara angažmana oko prodaje ulova, ali i efikasno kontrolirati količine ulova i veličine jedinki raznih ribljih vrsta.

Iako su baš ribari, njihove udruge i lobisti, bili najglasniji u inzistiranju da se to odradi čim prije, iz razloga ‘što oni ne mogu bez toga preživjeti, konkurirati Talijanima koji ih imaju i slično‘, država je u dobroj vjeri uložila novce u izgradnju nekoliko njih, ali unatoč pompoznom otvaranju, ribari koji su ih tražili nisu našli interesa da svoju ribu prodaju preko njih i one zjape prazne.

Zašto je to tako?

Po mom mišljenju cilj ribara je bio sakriti dio ulova, sakriti prodaju primjeraka koji su bili ispod Zakonom propisane veličine ili u lovostaju, prodavati u kešu bez ikakve kontrole, prodavati ribu koja nije smjela biti ulovljena mrežama za koje su imali povlastice i slično. Naravno, sve je to bilo na veselje švercera ribom i vlasnika restorana koji su mogli dobiti ribu bez računa i tako prikrivati stvarni promet i zaradu.

Da li se moglo zakonski riješiti taj problem?

Moglo se, naravno.

Da ribari imaju zakonsku obvezu donijeti sav svoj ulov na riblju burzu, čitav jedan segment sive ekonomije u ribarstvu i djelu ugostiteljstva bio bi vrlo značajno smanjen.

Dakle Zakonodavac i dalje ima taj instrument, ali zašto ga ne želi upotrijebiti, treba zapravo pitati upravo zakonodavstvo.

Kao drugo, trebalo bi istaknuti sudjelovanje tzv. struke, odnosno VSS stručnjaka u raznim institutima koji se bave zaštitom mora i ribljih vrsta.

Oni nose posebnu odgovornost za lošu regulativu koja nedovoljno štiti riblje fondove.

Najbolji primjer na koji način oni obmanjuju javnost, a u interesu ribara je njihov stav o razlozima nedostatka odraslih jedinki jadranske srdele.

A za to ne treba biti neki veliki stručnjak jer svaki ribar, a i mnogi laici znaju da je znak da je neka riblja vrsta prelovljena kada se smanjuje broj odraslih jedinki, odnosno kada je prosječna veličina jedinke manja od uobičajene.

A kako su naši vrli stručnjaci tu pojavu pravdali proteklih godina?

Oni su tvrdili da je srdela male veličine, jer je ima mnogo.

Sada se pokazuje da su oni bez ikakve odgovornosti obmanjivali javnost, ali i kompetentne ljude u nadležnom Ministarstvu, a vjerojatno iz nekih svojih interesa.

Ti isti stručnjaci tvrdili su da treba ponovo uvesti migavicu, jer je to tradicionalni način lova ribe, a da tradiciju treba čuvati.

I što se dogodilo?

Ribari su iskoristili priliku, jer zakonodavac nije smatrao da je bitno da se više migavice ne vuče kao nekada ljudskom snagom i s manjom mrežom, pa su neki tu novu ‘migavicu‘ kao predugu i previsoku mrežu potezali snagom moćnih motornih vitla, što je dovelo do apsurda u kojem se mrežom okruži dno površine o kojoj naši stari nisu mogli ni sanjati i da je trajanje jednog potega od dolaska broda na poštu do odlaska s pošte bio oko 40 minuta.

Nakon toga brod bi odlazio s pošte u pratnji galebova, koji su pohlepno gutali tisuće riba malih i ekonomski neinteresantnih vrsta.

Napominjem da se migavica u pravilu vukla na poštama gdje se okupljala i mrijestila manula, radi koje su dolazile i mnoge druge kvalitetne riblje vrste i glavonošci.

Valja naglasiti i da je taj tradicijski način ribolova bio mukotrpan, da je u lovu znalo sudjelovati i po dvadesetak ljudi, te da je sam lov znao trajati i po nekoliko sati.

No, nakon nekoliko godina pustošenja tih pošti, netko je ipak zaključio da nije baš pametno nastaviti uništavati takve pošte, koje su do tada bile zaštićene zabranom koćarenja uz obalu.

U najnovije vrijeme ribari skupa sa ‘stručnjacima‘ plasiraju tezu kako srdele nema jer su je pojeli dupini i tune, koji žive u Jadranu u enormnom broju.

Meni se čini da tu logike nema, jer nekada je bilo mnogo više i dupina i tuna, pa je srdele ipak bilo i bila je velika.

Pecatura je tada bila 20 do 25 komada u kilogramu, a ne kao danas 70 do 80 komada u kilogramu.

Osobno se sjećam da sam sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada god bi išao kaićem u kulaf viđao mnoge mase tuna.

Sada se ne sjećam kada sam zadnji put vidio masu tuna.

Neke pojedine tune koje iskoče iz mora se još može vidjeti, ali da tuna ‘pleše‘, kako se to onda popularno zvalo, toga više nema, barem ne u našem kraju.

No vratimo se na srdelu.

Jednom sam na TV-u gledao dokumentarnu emisiju pod pokroviteljstvom FAO o ribarstvu širom Zemlje i posljedicama intenzivnog ribarstva po riblje fondove.

Da ne idem u detalje, za mene su najvažnije konstatacije bile su da je vrlo mali broj priobalnih država uspio sačuvati riblji fond od prelova, jer su lobiji ribara premoćni i koriste sva sredstva da zadovolje svoju pohlepu.

Mislim da je situacija slična našoj, osim što još ima nade za naše ugrožene riblje vrste.

Druga konstatacije je bila da je nekolicina vrlo bogatih i dobro organiziranih zemalja uspjelo sačuvati svoj riblji fond zahvaljujući dobroj politici, ali i rigoroznim kaznama za ribare profesionalce.

Ako to prenesemo na našu srdelu, postavlja se pitanje kakva mi država želimo biti?

Ona koja će očuvati svoj riblji fond ili ćemo se svrstati uz mnoge Afričke države, gdje ribe gotovo da više i nema.

Kako je interes ribara očito suprotan interesu države potrebno je donijeti kvalitetni akcijski plan kojim bi se onemogućio značajni utjecaj ribara na ribarsku politiku, jer njihov utjecaj se do sada pokazao kao poguban.

Evo i primjera.

Nedavno su se ribari izborili da mreže stajačice ne moraju stajati u moru od zalaska do izlaska sunca, već ih mogu dignuti i slijedeći dan.

Zašto je to napravljeno?

Zato što onaj profesionalac koji ima dozvolu za trostruku mrežu stajačicu, tako popularnu poponu, ima mogućnost koristiti neograničenu dužinu tih mreža, što je u praksi dovelo do toga, da jednostavno ne stignu podići sve mreže isti dan.

Posljedica je da mnogo ribe, koja je ulovljena prvi dan propadne ili bude pojedena od strane drugih riba i morskih organizama.

Eto jedan ribar prijatelj mi se lani potužio da im je propalo 200 kilograma gofova jer su mreže podigli tek nakon dva dana, a oni su se ulovili prvu noć, uginuli i usmrdili se.

Drugi primjer je informacija po kojoj neki ribari imaju i po 400 vrša za lov hobotnica i u određenim dijelovima sezone ih ne stignu dignuti niti jednom mjesečno.

Ne bi li bilo dovoljno imati i 100 vrša i dizati ih svaki treći dan, čime bi se češće mijenjala pošta.

Ovako se potamani sve u krugu od par stotina metara od vrše, a dobar dio ulova se bace jer ugine ili biva pojeden u vrši, ili opet zbog gladovanja izgubi na težini.

Nisam analizirao kakva su pravila u drugim ribarskim državama, ali dobro znam da je mnogim profesionalcima u SAD-u ili Australiji ograničena količina ribarskih arta, mnogima vrijeme ulova, a nekima i ukupna količina ulova neke ribe po sezoni kakav je slučaj s lososom.

Da li se i kod nas može ići tim putem, trebao bi odlučiti Zakonodavac.

Treći problem je posljedica prelova.

Poučan je primjer s konca 19. stoljeća kada su ribari na nekim banksima čijih se imena istini za volju više i ne sjećam, između Amerike i Europe lovili ogromne količine velikih bakalara.

I malo po malo ulovi su postali mizerni.

Tada je tamo ribolov na bakalare bio zabranjen, ali populacija bakalara se još uvijek nije oporavila.

Dakle, svaka riblja vrsta ima neku svoju granicu iza koje nema povratka.

I još jedna opaska na neke vrste o kojima se ne piše, a nekada su bile komercijalno interesantne.

Grancigula ili ti službeno rakovica (Maja squinado) gotovo je nestala.

Mislim da je prelov učinio svoje, ali kako je rak strvinar, pretpostavljam i da je manjak riba, odnosno uginulih riba prirodnim putem razlog njihovog osjetno smanjenog broja.

Također, postalo je atrakcija pronaći neke vrste ribica koje su obitavale u plićacima lučica. Balavice i glavoči nisu direktne žrtve prelova, već su njihova staništa jednostavno ostala bez malih ribica koje su bile njima hrana.

Ja vjerujem da je razlog tome pojačano UV zračenje Sunca, koje sigurno ubija dio sitne riblje mlađi u plićacima.

No mi tu kao obični ljudi ne možemo ništa.

Čitam da se planira zaštiti oslića, čiji ulovi su sve manji.

Pokušava se zaštititi i hobotnica od prelova na način da se odredi najmanja kilaža po jedinki, no takav način zaštite je gotovo beskoristan, bez nadzora nad trgovinom, kojeg gotovo i nema. Naravno, o smanjenju broja vrša po povlastici, nema ni riječi.

More nam je sve siromašnije, a poznato je da smanjenje broja jedinki jedne vrste najčešće utječe i na druge vrste koje se njima hrane ii su u simbiozi, a da tu povezanost nismo nikada ni utvrdili, a kamo li proučili.

Nažalost, bojim se da nećemo ni imati prilike.

Ribarski lobi često ističe i sportske ribolovce, te otočko stanovništvo kao uzrok smanjenja njihovih ulova, što je smiješna tvrdnja.

Ja znam da jedan dio ribolovaca ujedno i krivolovi i da je to teško nadzirati, ali alati kojima se otočani i sportski ribolovci služe ne mogu se ni na koji način usporediti s alatima profesionalaca.

Ako netko baca dvije vrše za hobotnice, koliki je njegov utjecaj na prelov u odnosu na onoga tko baca 200, 300 ili 400 vrša.

Osim toga većinu naših otočkih mjesta pustoši ‘bijela kuga‘.

Eto, u Solinama na Dugom otoku je popis stanovništva koji je napravljen čini mi se 1954. godine zabilježio preko 500 žitelja.

Danas onih koji stalno prebivaju u Solinama nema više od 25.

Na žalost tako je i sa susjednim mjestima.

Hvalevrijedna inicijativa kojom je izboreno da dio stanovništva otoka i obale zadrži pravo upotrebe jednostrukih mreža stajačica, polako gubi bilo kakav smisao.

Naime, većina nositelja takvih povlastica su pomrli ili više zbog starosti nisu fizički sposobni obavljati takav ribolov, a drugi to u njihovo ime ne smiju.

U međuvremenu, mnogi koji su se nakon umirovljenja vratili na otok ili su imali sreće da nađu na otoku radno mjesto lišeni su mogućnosti da koriste takvu povlasticu.

Stoga smatram da bi određene institucije trebale ponovo pokrenuti inicijativu prema nadležnima u EU da se omogući novi val izdavanja takvih povlastica kako bi se očuvala kvaliteta života u manjim otočkim mjestima.

Naime, mnogi stanovnici nemaju ni prodavaonicu prehrane, a kamoli mesnicu ili ribarnicu tako da je tužno da čovjek koji na otoku mora kupovati ribu iz uzgoja ili ići u krivolov da bi pojeo frišku ribicu, umjesto da nastavi sa tradicijom svojih starih kojima je mreža stajačica bila gotovo jedini način prehrane obitelji.

Na taj način bismo kao društvo mogli pokazati da cijenimo one koji su spremni pomoći opstanku tradicionalnog načina života na ovim prekrasnim otocima.

Zbog svega gore napisanog, a temeljem mojih skromnih zapažanja i logičkih zaključaka, pozivam sve koji imaju utjecaj na odluke koje se odnose na zaštitu bogatstva našeg mora, na čemu su nam mnogi zavidni i koje smo kroz povijest morali braniti krvlju naših predaka, da se probude i osvijeste činjenicu da more i njegovo bogatstvo pripada svima, a ne samo profesionalnim ribarima i da je jedini način da zaštitimo ovo malo ribe što nam je ostalo postavljanje interesa ribe ispred interesa ribara.

Tako ćemo dugoročno ostvariti i interes ribara od kojih mnogi izjavljuju da bi voljeli i da njihova djeca nastave njihove poslove.

A nema ništa ljepše od svitanja zore na moru uz iščekivanje dobrog ulova

Nažalost taj bi doživljaj mogao postati prava rijetkost ako se svi na vrijeme ne otrijeznimo.