U sportskom ribolovu ulov je najvidljiviji dio procesa, a velike ribe često privlače najviše pažnje, no za mene same po sebi rijetko predstavljaju najzanimljiviji dio priče.
Ono što po meni sportskom ribolovu daje stvarnu vrijednost jest proces koji prethodi ulovu, tj. stvaranje plana, promatranje mora, razumijevanje ponašanja ribe i spremnost da se vlastite pretpostavke iznova propituju.
U tom kontekstu, ulov nije cilj sam za sebe, već završna potvrda jedne ideje.
Bez takvog pristupa ulov lako postaje prvenstveno rezultat velikog broja izlazaka ili povoljnog spleta okolnosti.
Naravno da i takvi ulovi imaju svoju vrijednost, ali osobno me oduvijek više privlačila potraga za potvrdom vlastite ideje nego sama statistika uspjeha.
Jedna takva ideja razvijala se godinama prije nego što je dobila svoju potvrdu u travnju ove godine.
Ona nije nastala na moru, nego mnogo ranije, ispred ekrana računala, promatrajući satelitske snimke obale nakon jedne anegdote iskusnog ribolovca koji je uz par čaša vina razvezao jezik i usmjerio mi razmišljanje prema tom dijelu obale.
Radi se o gotovo deset kilometara potpuno nepristupačne obale.
Uvijek me fasciniralo gledati taj potez na Google Mapsu, ali velika strmina i gusta šuma rezultirale su time da o tome samo sanjarim.
Nakon nekoliko godina pružila mi se prilika ploviti tim dijelom obale i jedan segment odmah mi je privukao pažnju.
Veći dio obale spušta se prema dubini vrlo ujednačenim nagibom, no na pojedinim mjestima more je oblikovalo gotovo okomite litice.
Upravo su me takvi detalji zanimali. Na tako malom dijelu obale velika dubina dolazi neposredno uz stijenu, što starijim kirnjama omogućuje da uz vrlo malo kretanja prate sezonske migracije između plićih i dubljih pozicija.
Istodobno, zbog izrazite nepristupačnosti takvih mjesta i ronioci ondje zalaze znatno rjeđe, pa postoji veća vjerojatnost da će riba doživjeti ozbiljnu starost.
A kod velikih kirnji izbor teritorija nije slučajan.
Stariji primjerci često zauzimaju položaje koji im omogućuju sigurnost, dostupnost hrane i što manje nepotrebnog kretanja pa se ovakav položaj činio logičnim kandidatom.
Kada sam na Navionics karti ispred iste stijene pronašao još i veći podmorski prag, pretpostavka je postala dovoljno uvjerljiva da je više nisam mogao ignorirati.
Vizualnom procjenom čitavog poteza, najlakše mi je djelovalo spustiti se na segmentu dosta daleko od ciljane stijene.
Nakon toga je uslijedilo krčenje staze koje sam obavio kosijerom i uz mnogo znoja, krčeći samo ono što sam morao, a maksimalno izbjegavajući narušiti postojeću vegetaciju.
Do mora sam se nekako uspio probiti i jedino što me spriječilo da odmah zabacim bilo je to što uz sebe nisam imao pribor za ribolov.
Moj idući dolazak bio je popodne, hvatajući sam vrh plime, otprilike sat vremena nakon dolaska.
Ideja je bila biti na ciljanoj stijeni točno tada, a do tada polako pretraživati teren.
Udarac i vađenje prve male kirnjice, koja je naravno vraćena, ohrabrili su me jer je polako nastupala smjena kurenata, a to je bio trenutak koji sam tražio.
Dolazim na ciljanu stijenu i bacam varalicu odabira, Fiiish Black Minnow, čija je glava već postala olovnog dekora s brojnim tragovima zubi mediteranskih pridnenih predatora.
Oči su joj odavno otpale, a nove su ucrtane crnim lakom za nokte.
Cilj je bio prebaciti prag i nadati se da se tu krije neka zvijer.
Tako se i dogodilo, a već na trećem spuštanju osjetio sam blag udarac tipičan za kirnju ‘golemu‘, koja ima običaj usisati varku u propadanju, na samome dnu.
Već nakon prvih par metara bilo je jasno da ovo nije još jedna prosječna kirnja jer je povlačila toliko snažno da sam na trenutak pomislio kako je riječ o gofu.
Kočnica je nekoliko sekundi neprekidno pjevala dok je riba pokušavala dohvatiti prvi zaklon. Poslije toga uspio sam prebaciti štap na polugu i svim naporima polako je dovesti na samu površinu.
Borba je bila relativno brzo gotova jer sam bio visoko iznad nje i jakim priborom kojim je dominira štap Yamaga Blue Sniper 96H, mogao ostvariti odličan kut kako bih spriječio da okrene glavu prema dolje.
To je takav slučaj s kirnjama gdje obično prvih desetak sekundi presudi borbu.
No najteži dio tek je slijedio.
Kako toliku ribu izvući na sigurno, visoko sa stijene i bez ikakvog pomagala za prihvat, poput ribolovnog gafa, kojeg sam ostavio 500 metara dalje jer mi je otežavao sigurno kretanje po ekstremno teškom terenu gdje moram imati barem jednu ruku slobodnu?
Međutim, kad kirnja ovako brzo izađe, proživi barotraumu pa doslovce samo pluta na površini, što mi je omogućilo da se spustim do mora i, čekajući val, uspijem uhvatiti glavu silikonca koji joj je virio iz usta.
Škrge nisam uspio dosegnuti, ali ovo je bilo dovoljno da je podignem na sigurno.
Tek tada je stigao trenutak potpune euforije, a nakon toga trebalo je sve to skupa nositi natrag 500 metara po stijenama pa onda uzbrdo do auta.
Naravno da sam zaboravio ponijeti kutiju s varalicama, po koju sam se onda vraćao gumenjakom, ali to je već druga priča.
Ovakav ulov sam morao i adekvatno fotodokumentirati, a onda se nakon trinaeste dehidracije nekako sa svime dovući do auta.
Ovo je bila moja najveća kirnja s obale na umjetnu varalicu, ulovljena planski kroz godine iskustva, hrpu ulovljenih jedinki i, naravno, prstohvat sreće.
No sama riba nije bila razlog zbog kojeg će mi taj dan ostati u sjećanju.
Pravo zadovoljstvo je došlo iz spoznaje da je ideja, koja je godinama postojala samo na kartama, satelitskim snimkama i u vlastitim razmišljanjima, doista funkcionirala.
Riba je bila samo potvrda plana.
Dok sam se vraćao, stigla je poruka prijatelja:
- Je li ti ovo rekord kirnje s obale?
Odgovorio sam samo:
- Pusti brojeve. Bitna je priča.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....