Spajanje dvaju petlji se uglavnom ostvaruje preko Cat‘s paw čvora koji zapravo i nije pravi čvor te je kao takav pogodan za tzv. slobodno spajanje, odnosno spojeve koji se lako i bez oštećenja korištenog materijala mogu raspetljati.
No u situacijama u kojima se treba spojiti kraj strune na kojem je formirana petlja tada se pribjegava raznim trikovima od kojih većina završava čvorovima koji se s petljom dodiruju u samo jednoj točki, a što je zapravo najlošija opcija.
Naime, iako je petlja temeljno udvojena struna, kod čvorova koji jednostruko ‘režu‘ petlji, neminovno dolazi do mikrooštećenja koja takav spoj čine slabim, spuštajući nosivost cijelog sistema često i preko 50 posto.
Upravo se zato u spoju jednostruke i udvojene strune trebaju koristiti čvorovi koji ne stvaraju kritične točke pucanja već opterećenje raspoređuju optimalno, čuvajući pritom, u što je moguće većoj mjeri linearnu nosivost strune.
Jedan od takvih, vrlo nosivih i pouzdanih čvorova je i Bristol čvor.
Kod ovog čvora zahvaljujući omotajima spojne strune ne postoje kritične točke pucanja, dok nosivost nakon vezivanja ostaje jako blizu linearnoj nosivosti korištene strune.
Kao i većina ostalih praktičnih čvorova i Bristol čvor je vrlo jednostavan tako da kad se jednom savlada vezivanje postaje rutina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....