BURA OKO PRAVILNIKAZaboravite na kvotu od pet kilograma, tko ulovi dvije škarpine postaje krivolovac!

Većina komentara koji se mogu naći na društvenim mrežama je dosta kritična prema novom prijedlogu Pravilnika o sportskom ribolovu.

Većina promjena koje predlažu su restriktivnog karaktera. Između redova se može iščitati da je to pisao netko tko je pod jakim utjecajem profesionalnog lobija i ceha ribara koji na taj način utječu da se ovaj zakon na ovaj način pokušava donijeti.

Tablica u kojoj se navodi da je dnevni limit po dozvoli jedan pagar, jedna škrpina, jedan zubatac je jako sporna.

Dobro, to za zubaca još i mogu razumjeti, premda ga većina neće uloviti.

A onda ako i ulove one od kilo do dva će pustiti da bi zadržali nekog od 4 do 5 kila.

A koja je onda razlika između tog jednog od 5 i dva od dva kila?

Osim toga se na taj način gubi prilika za ulovom trofeja, jer ako se ulovio najprije taj zubatac od 4 – 5 kila nema se pravo uloviti, čak neciljano, drugog zubaca koji bi bio potencijalno teži i kao takav trofejni, barem za taj dan.

Tada bi neka druga riba trebala biti trofejna, no škrpina primjerice, teško da može biti preko dva kila, barem na ovim terenima po kojima ja lovim, a koje su poprilično devastirane upravo mrežama tako da se ta riba i ne stigne podići i oporaviti.

Velika se bura digla i oko šanpjera, no nikad ga više nije bilo u moru nego sada.

Mrijesti se dva puta godišnje i baš ga ima.

Pojedinci ga istina, love u količinama većima od dozvoljenog, no to su pojedinci i zbog nekoliko ribolovaca koji ne poštuju zakon sada treba kazniti kompletnu ribolovnu populaciju.

A šanpjera love svi mrežni alati, najviše koće.

To je definitivno jedna diskriminirajuća mjera koja pogoduje samo profesionalcima.

Šanpjer očito nije izlovljen i za postavljanje takve restrikcijske mjere koja dopušta ulov samo jedne ribe dnevno po dozvoli bi trebao postojati neki opravdani razlog, a ne ovako paušalan kakav je konkretno slučaj sa šanpjerom.

No i ako se dogodi da se razlozi takvih restrikcija prema sportskim ribolovcima elaboriraju, logičan korak bi bio i da se komercijalni ribolov ograniči i stavi u neke razumne i usporedive okvire.

Trebalo bi onda i komercijalnom ribolovu odrediti lovostaj u doba mrijesta i to dva puta godišnje ili zabraniti lov u određenim zonama.

Bura se digla i oko pramčanih motora jer takav motor sportašu pomaže da lakše lovi ribu što je bio ozbiljan prijedlog koji za sada stavljen sa strane.

Dosta ljudi je ovaj aktualni prijedlog vezan za upotrebu elektromotora protumačilo krivo jer je zapravo vjerojatno riječ o električnom vinču za dizanje parangala, no to ipak nije jasno definirano i naznačeno, a što bi u bilo kojem zakonu trebalo biti potpuno jasno i nedvosmisleno.

Pod jednakim su udarom i elektromultiplikatori, što je potpuna glupost.

Pojedini pasionirani ribolovci koji love ribu na velikim dubinama od 120 do 130 metara ih koriste i ne vidim nikakav smisao u tome da im se to zabrani.

Ima jedan veliki broj sportskih ribolovaca umirovljenika koji love parangalima, ne često i ne s puno udica, možda do pedesetak.

Većina njih bi ponajprije zbog zdravstvenih problema rado imala električni vinč no uz ovaj prijedlog će sve to ostati samo na želji, naravno, ako ovaj zakon prođe.

A ako gledamo i financijsku stranu priče, taj vinč nije jeftin.

Netko će izdvojiti novac za njega, kupiti ga u nekoj prodavaonici i ostaviti tu novac od kojeg će dio ići i državi kroz porez i davanja, omogućit će trgovini uspješno poslovanje, a i dalje će loviti u zakonom dopuštenim okvirima.

Zašto onda takva osoba ne bi mogla loviti na taj način?

Na kraju krajeva to je i ekološki prihvatljivo.

Stiče se dojam da je pisac ovog prijedloga dao sve od sebe da sportskim ribolovcima izlazak na more učini što težim i nepodnošljivijim stavljajući nas sve pod istu kapu kao da smo svi mi u startu kriminalci koje treba stalno nadzirati i sankcionirati.

A cijena za lov velike ribe podignuta sa 100 na 200 eura je također vrlo nepopularna mjera.

Tuna je za sportaše zabranjena već godinama.

Plivarice koje love srdelu, sve češće prijavljuju problem s tunama kojih ima sve više i koje ugrožavaju stok srdele, pa u skladu s tim traže od države povećanje kvote za izlov tune.

Savjetovanje oko toga je trajalo samo desetak dana i iskreno, ne sjećam se kako je to završilo jer je bilo u prvom mjesecu, ali znam da je čarterašima za tunu tada bila ponuđena smiješno mala kvota dok se plivaricama išlo na ruku preko svake mjere.

A ako su sportski ribolovci već toliko sposobni da mogu uništiti riblje stokove i ako se te tune namnožilo preko mjere, zašto se nije na e-savjetovanje stavila mogućnost da primjerice jedan sportaš može uloviti i zadržati jednu tunu godišnje, naravno, ne za prodaju već za osobnu konzumaciju?

Dakle i iz ovoga je evidentno da se samo radi na tome da se pojačavaju restrikcije dok se, i nakon što se primijeti da je nešto pošlo na bolje toliko da se može popustiti s pritiscima ili promijeniti u našu korist, to ne radi.

Jako puno ljudi je razočarano ovakvim prijedlogom.

Ako već postoji problem oko pojedinaca koji krivolove i krše zakon zašto se njih ne proziva i sankcionira nego nas se strpa sve pod istu kapu?

Umjesto strožih kontrola na moru žele se samo progurati restriktivniji zakoni prema sportašima.

Ako je neka vrsta ugrožena, neka se uvede lovostaj ili moratorij na izlov, ali za sve ribolovce.

Nelogično je da gof kojeg smo prije intenzivno lovili u većim količinama i to velike primjerke, nema lovostaj.

Gofa ima i sada, ne toliko velikih, ali svejedno nema lovostaja.

Ne postoji lovostaj ni za zubaca.

Vjerujem da bio svi sportski ribolovci jednoglasno pristali na restrikcije za ugrožene vrste, ali jedino pod uvjetom da se te restrikcije odnose baš na sve ribolovce i one komercijalne i sportske, jer ovako je sve to diskriminirajuće.

Ako drozda nema, onda podržavam zaštitu.

Ako hobotnice nema neka i ona ide pod zaštitu, to podržavam, ali…

Tu postoji ali.

Dakle, Institut za oceanografiju je istraživao tematiku hobotnice pa je zaključak za zaštitu opravdan.

Životni vijek joj je kratak i brzo se reproducira ali ako se pecatura smanjuje onda je takva mjera opravdana i takve argumente ja prihvaćam.

Minimalna hobotnica mora biti teža od kila pa ako se išlo na to da se smanji ulov te hobotnice, sve je u redu.

Ali tu se hobotnica stavila ponajprije zato što jedan dio korisnika sportskoribolovnih dozvola lovi svojih dozvoljenih 5 kilograma pa ih smrzava i prodaje.

Prodaja na crno je ipak zasebna priča i tome se na kraj može stati na drugi način.

Policija treba odraditi svoj posao i sve će biti u redu.

Generalno, manjina profi-ribolovaca je protiv sportaša.

Normalno da bilo kojem profi ribaru smeta kad dođe na poziciju i na njoj zatekne nekog sportskog ribolovca koji umjesto 5 digne 20 kilograma ribe koje poslije na njegove oči prodaje u portu.

Ali je većina profi-ribara svjesna da to radi tek nekolicina pojedinaca tako da tu ne treba generalizirati.

Svugdje se u svijetu sport promovira, a komercijalni se ribolov pokušava staviti u održive i realne okvire vodeći računa o održivosti života u podmorju.

Generalno sportski ribolov donosi ozbiljne novce u proračun kroz trošak kupovine brodova, kupovinu goriva te na kraju krajeva i opreme za ribolov koja je sve samo ne jeftina.

Trebalo bi formirati no take zone što bi zapravo bila prava ozbiljna restrikcijska mjera.

Ja lovim veliku ribu jer mi je to u opisu posla i to po sistemu catch and release i na dozvole ne gledam kao na nešto diskriminirajuće već kao trošak neophodan za posao.

No netko tko lovi zubace i drugu jaču ribu i ima opremu jaču od 35 libri je u startu u problemu a da još nije ni počeo loviti.

Jedan moj prijatelj je dobio globu upravo zbog toga jer je imao rolu i štap preko 35 libri, ali nije to bilo ništa ekstra jako i veliko, niti je bilo namijenjeno velikoj ribi, a koja zapravo ovim prijedlogom zakona također nije definirana.

Cijelu stvar pokušavam gledati objektivno, jer sam sportski ribolovac i uskoro bih trebao dobiti i gospodarsku povlasticu jer se bavim ribolovni charterom i volio bih da taj jedan dio ribe koju ulovim legalno mogu prodati.

Naravno, gospodarska mi povlastica služi ponajprije za charter, ali bih u dugim zimskim danima htio i izaći i uloviti koju ribu baš za prodaju.

Ja isključivo živim od toga.

Ne bavim se iznajmljivanjem soba, apartmana, već samo ribolovom.

Turistički ribolov je jako dobar izvor prihoda svima, i nama koji se time bavimo, i državi, ali bi to trebale biti zone u koje ja s turistima mogu otići i uloviti velikog zubaca pa ga naravno pustiti.

Taj turist treba moći to doživjeti, o tome pričati i to može biti jako vrijedan izvozni hrvatski proizvod.

Upravo u tome leži budućnost turističkog ribolova za koji definitivno u našem moru postoji još uvijek ogroman potencijal.

Američki čarteri pune proračun upravo takvim C&R ribolovnim turizmom.

Kad bi neke za ribolov atraktivne zone poput primjerice Blitvenice ili Palagruže bili no take zone, to bi bila izvrsna turistička ponuda, no država tu očito ne vidi nikakav potencijal.

Zašto je tome tako, teško se može dokučiti, ali je činjenica da je u cijeloj priči oko svega ovoga jako malo ljudi koji znaju što je more, i što more može dati i ostvariti.

Zakon nažalost očito pišu ljudi koji imaju vrlo ograničen kontakt s morem i to bez konzultiranja struke.

Također i Savez za sportski ribolov, unatoč činjenici da je rad sa sportsko ribolovnim klubovima izvrsna stvar, ne promovira sportski ribolov u dovoljnoj mjeri, barem ne u mjeri koja bi imala odjeka dovoljnog da potakne neke strukture na razmišljanje u tom pravcu.

Upravo zato i ima toliko kritike na račun Saveza, upravo zbog nedovoljnog promoviranja.

A elektronski očevidnik je priča za posebnu raspravu.

Generalno sam za to, ali isključivo u svrhu evidencije u znanstvene svrhe radi prikupljanja podataka o stanju ribolovnog fonda i da to bude zaista jednostavno za sve korisnike inače ne vidim smisla da se ljudima komplicira taj ribolov koji bi trebao bit opuštanje na moru, a ne zbroj raznih obaveza i ograničenja koji će uništiti samu bit sporta.

Većina misli da je odredba od dopuštenih 5 kilograma ulova dovoljno ograničenje i da je problem samo tamo gdje se ta odredba ne poštuje, ali to se definitivno odnosi tek na jako mali dio ribolovaca koji svjesni krše zakon.

Realno stanje je da većina sporstkih ribolovaca na more idu jednom do dva puta mjesečno dok oni uporniji izlaze jednom tjedno i većini su ulov arbuni i poneki pauk, a kad poneki ulovi šanpjera taj je presretan.

Na stranicama društvenih mreža se nađu slike gdje se na brodu nađu dva, tri zubaca koja su u dva dana trojica ulovili pa se onda to tumači kao prelov i da se more devastira.

Ta količina ribe koju profesionalci guraju da se ulovi je puno puno manja.

A sportski ribolov je uvijek zapravo natjecanja i to jeste bit sporta, pohvaliti se s ulovom ako si ga ostvario. 

Za razliku od njih profesionalci sakrivaju svoje ulove i to je najveća razlika u cijeloj toj priči.

Svakako bi svaki sportski ribolovac u ovom trenutku trebao otići na stranice e-savjetovanja i tamo ostaviti svoje mišljenje i primjedbe jer ako ovakav prijedlog prođe, na more više neće biti smisla ići.

Postupak za ostavljanje komentar je jednostavan, a sve možete naći na linku