Iz rodnog Dicma otišla je u Split, završila Srednju pomorsku školu, Lučko – transportni odjel, prijavila se na natječaj i 22. kolovoza sada već davne 1977. godine zaposlila se u Luci Ploče kao prva žena na radnom mjestu disponenta u bivšoj državi!
Matematika u malom prstu
Dragica Jeramaz, vitalna i energična šezdesetšestogodišnjakinja danas je umirovljenica, nakon punih 45 godina radnog staža u Luci Ploče, a kako ta tvrtka upravo obilježava osam desetljeća rada, lijepa je to prigoda da čujemo njenu priču, kako se snašla u "muškom" poslu i s kakvim se izazovima susretala kao smjenski disponent, referent za dnevno i periodično planiranje u PJ Priprema rada, referent za brodove, šefica smjene, voditeljica dispečerskog odjela…
Dragica nije gubila vrijeme, odmah nakon zaposlenja u pločanskoj luci, upisala je Višu pomorsku školu u Rijeci. No, uvjerena je kako joj je upravo dolina Neretve bila suđena. "Bilo je toliko znakova. Matematiku mi je u Pomorskoj školi predavao prof. Margeta iz Desana. U jednome periodu od šest mjeseci bio je odsutan i nismo imali ni predavača ni knjige. Onda nam je došla profesorica Blažević iz Rogotina. Bezuspješno sam tražila knjigu po Splitu. Na kraju su me uputili u antikvarijat, gdje sam pronašla upravo knjigu profesorice Blažević. Napravila sam skriptu i učila. Svi u razredu dobili su jedinicu iz matematike, osim mene. Ja sam dobila peticu, jer sam imala iz čega učiti. Sazvano je Nastavničko vijeće, pitali su me odakle mi znanje? Rekla sam im za skriptu i pokazala je direktoru škole Bonačiću, a oni su mi ponudili da predajem matematiku u slobodno vrijeme, subotom. Prihvatila sam!", prisjeća se Dragica tih dana, kada je, uz sve, bila i predsjednica razreda.
A kada je došla u luku u Pločama, neretvanski niz, započet u Splitu, nastavljen je. "Tu sam zatekla gđu. Delić, sestru profesorice Blažević, kao i njenog oca, s kojim sam surađivala. Još jedna podudarnost jako mi je bitna. Naime, kao dijete sam se zavjetovala Gospi Sinjskoj, a u Ploče sam došla na Veliku Gospu", kaže nam Dragica.
Ipak, nije sve teklo glatko, majka joj nije bila oduševljena izborom, protivila se njenom odlasku u Ploče, ali je imala podršku oca, koji je radio u splitskome Brodogradilištu, kao i brata pomorca, rodice koja je također završila Srednju pomorsku školu, pa majci nije bilo druge nego pomiriti se s kćerkinom odlukom.
Direktor Luke Ploče u to je vrijeme bio Rajko Pavić, dok je Ante Jelčić bio direktor Sektora lučkih usluga. Radnički savjet nije se puno dvoumio, kao polaznik prve generacije lučko – tehnološkog usmjerenja u Pomorskoj školi Split, s odličnim ocjenama, Dragica je postala zaposlenica luke.
Agonija s ribljim brašnom
Kako je odlično govorila pomorski engleski, bila je raspoređena na strane brodove. Vodila je organizaciju ukrcaja i iskrcaja brodova koji su prevozili umjetno gnojivo, staro željezo, soju, ugljen, drvo, šećer i mnoge druge terete. "Bilo je jako puno posla. Sve je duže trajalo nego danas i trebao je veći broj disponenata. Luka je tada imala oko dvije tisuće radnika. Ujutro bih "dobila" svoj brod i radne skupine koje su radile na raznim terminalima na lučkome području. Često se događalo da ljudi, po završetku jedne smjene, odmah započnu drugu, radili su neprekidno po 16 sati.
S kolegama sam imala odlične odnose, njima je trebalo moje znanje engleskog jezika, a meni, osobito u početku, njihovo radno iskustvo. Sjećam se Ivice Kostanića, Ante Markovića, Bore Bogdanovića, Ante Šetke i drugih. Tih 1980-ih dolazi do tehnološkog napretka, podizana su nova skladišta, nabavljala se nova mehanizacija, luka se razvijala, ali ratne godine sve su zaustavile, sjeća se Dragica.
Niz je događaja, lijepih i opasnih, ostaju u Dragičinu sjećanju nakon puna četiri i pol desetljeća na lučkim dokovima u Pločama. "Tri puta su u more padale brodske skale nakon što bih se popela na brod. Jednom je u pitanju bio brod Kotor, a imena druga dva broda sam zaboravila. Sjećam se i agonije s brodom Trepča koji je prevozio riblje brašno. Zapalio se na sidru. Stajao je tu dva-tri mjeseca dok se nije odlučilo o iskrcaju tereta. Taj zahtjevni posao trajao je oko mjesec dana.
Umirovljeničke dane, a treća joj godina mirovine, provodi aktivno, nije ona žena koja će gubiti vrijeme. Kaže kako se vraća na početne pozicije i nastavlja tamo gdje ju je usmjerio direktor Pomorske škole u Splitu. A to je intelektualni rad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....