20 godinaIzbor iz pjesama objavljenih na stranicama Otvorenog mora: Slana poezija Jakše Fiamenga

Otvoreno more imalo je kozmičku sreću da je nastalo u vrijeme kad je zemljom hodao velikan poput Jakše Fiamenga. Kao kolega novinar i urednik Slobodne Dalmacije svojim je stihovima dodavao sol tek stvorenom projektu. Odabirom nekoliko njegovih pjesama objavljenih na stranicama Otvorenog mora prisjećamo se početaka našega magazina, ali i razloga zbog kojih se Fiamengov rad nalazi na pijedestalu morske poezije.

 

SVI LISTOVI MORA

Kaže se: otvoreno more

držiš ga u ruci, listaš mu

stranice

plovidbe te zapljuskuju

izmjenjujete rečenice

propuh s oceana osvježava

usklični svjetionik iskače iz mraka

oni koji ostaju neka šute

oblaci su nam u rasteru

kaže se: svjetlost, kaže se: riječ

potopljena blaga, podcrtane rečenice

rakovi, školjke, ribe od riječi

već se naseljuje drugi naš govor

mravi nam plaze po postelji

mravi postaju brodovi

bježite, mravi, s naše ležaljke

sad će sve ovo preplaviti more

zatvorit će se potopljene škrinje

potamnit će listovi mora

zvijezde su svjetleće alge

velika bijela slova zrcale biserje

prebrodit ćemo i deblje knjige

zaključat će se podvodni katanci

mi ćemo se zatvoriti u noć

kaže se: zatvoreno more

naprosto

 

PUKLO JE MORE

Ja obično kažem puklo je more

ja se sav u njega upirem

razgrađujem se u njemu pa i ne znam

dijeliti smisao rečenica

kojima me zapljuskuje

ja ga izabirem za svoj otok

preuzimam njegove navike

određujem se prema njegovim mijenama

utvrđujem u njemu svoje ishodište

i već dugo samo o njemu govorim

bolestan od njegova vremena

njegovim oblicima razdijeljen

bojama kojima se prostire

i važe svoj utjecaj među ljudima

ono me gleda sa svoga otočja

prebire po meni kao po glasoviru

zvoni u meni kao odjek iz tamnih špilja

prepoznaje me uvijek na svoj način

ja za sebe to ne bih mogao reći

koji put ga slijedim koji put me slijedi

hoće mi biti središte hoće me za se

daje mi svoje šutnje i povike

ja mu još ne dam sve svoje svjetiljke

puklo je more, kažem mu puklo si more, govorim mu

otvorio se sav naš vid

(a ni ja više nisam čitav)

eto što je svjetlost od nas učinila

 

KRAJ REGATE

Cijeloga su dana pristizala jedra

A malo tko od nas znao je odakle

Dolaze i što su od vječnoga takle

I s čime uplovit u naša će njedra

Ko u gradsku luku, u sigurnost veza.

Hvatali su vjetar i pisali plovom

Posvemašnju svjetlost što iskri pod provom;

Sad ko da se čude tko ih to odreza

Od mora kad bili posve su od mora,

Od njegovih tvrdih užeta, pajola;

Sad pitaju kakav ishod je jer mora

U plovidbi netko bit prvi, to stvara

Užitak, to misle vezani kraj mola,

Smireni, bez svjetla, spuštenih jedara,

Svečani ko vino sa večernjeg stola.