ljetni putopis dušeJadranske oaze mira koje masovni turizam nije otkrio! Smoje je bio u pravu: ‘Najlipši dil zemaljske balote‘

Uvod: "Promatram ove šume bora, ove pinije što doslovno se kupaju u moru i hvalim Boga, "Jadroliniju", slab signal i daljine na ovom miru. A vi nećete pogriješiti ni u Priježbi, ni u Prižbi, ni u Prišćapcu, a bogme ni na Prežbi. Idite onamo. Lomite jezik. Liječite dušu. Stvarajte unutarnje slike! Najdragocjenije su na svitu cilom! Na pučinu! Na pučinu!"

Ne, nije šala. Tako mi se ljeto poklopilo. A ljetujem "mimo svita". Što će reći red Šipana, red juga Korčule, red Lastova. I onda zanimljiv semantičko-toponimski fenomen.

Sve zvuči kao da je netko oprao šake u moru i izmislio riječi koje same od sebe plutaju. Priježba, Prižba, Prišćapac, Prežba… Kao da je more jedno veliko jezično korito, a toponimi riječi koje su isplivale kad je čovjek prvi put bacio mrežu, usjekao maslinu ili zaspao pod borom.

U uvodu svoje slavne knjige "Mediteranski brevijar" Predrag Matvejević piše: "Mediteran se ne može opisati samo zemljopisno. On se pamti, priča i naslućuje. Mediteran nije mjesto, nego način življenja kamena, mora, vjetra i šutnje."

I baš tom šutnjom počelo je moje ljeto.

Karta za Šipan - karta za vrijeme

Krenuo sam sa Šipana – najvećeg od Elafita, a najmanje umišljenog. Otoka koji živi kao da je vječita 1973., ali s WiFi-em koji ponekad doleti iz Dubrovnika. I hvala mu što ne žuri. Šipan nije mjesto koje se gleda. Šipan se sluša. Jer kad kupite kartu za Šipan, kupili ste kartu za vrijeme. Sat i pol puta i nekoliko desetljeća u prošlost. Koliko god da košta, nije skupa. A odista u "Jadroliniji" nije skupa.

Na njegovu sjevernom rubu, daleko od svakog trenda, daleko od trajektne luke u Suđurđu, koji kao da sam po sebi nije daleko, nalazi se Šipanska Luka i Priježba – plaža koja ne glumi plažu. S jednim beach barom, bez lounge jastuka, bez poziranja, bez šminkeraja. Samo šljunak, sjena borova i more koje zna šutjeti kad treba. Jest, sve što vam treba, i više od toga. Preko toga je pomama i razmaženost.

Ime kao da je palo s jezika djeteta koje tek uči govoriti – mekano, toplo, primorski nerazjašnjeno. Priježba. Tamo se ljudi još pozdravljaju pogledom i kimanjem glavom. Neizostavno. Tamo se još zna što znači šutjeti zajedno, ponekad udahnuti i pustiti more da vas ljubi oko gležnjeva.

Jedan mi je ribar rekao da su ovdje čak i galebovi naučili ne vikati. Jer ovo je prostor kontemplacije, tihog popravka mreže, jutarnje kave pod murvom, i masline koja se ne hvali. A tih maslina ima više od 300.000 na Šipanu. Guinnessov rekord broja maslina po stanovniku. Otok u maslini, maslina u kamenu, kamen u jeziku.

Dok ležim u hladovini i promatram onog Oliverova galeba, sjetih se jedne ovdašnje reklame za pivo u kojoj se spominju neobična imena gradova i sela u Hrvatskoj (Špičkovina, Grdoselo, Gornje Cjepidlake, Donja Batina…) s porukom: "Naša su mjesta zakon." Jesu, zakon su, a kad smo kod Olivera, valja mi na Korčulu. Ili što bih sebi kazao u semantičko-putopisnoj vratolomiji s Priježbe do Prišćapca i Prižbe.

More kao povijest bez slova

A onda ta Korčula. Ta stara dama koja se nije dala ni Turcima, ni Talijanima, ni udruženim radnicima, a bogme ni turističkim hordama. Korčula pamti više od onoga što govori. Statut iz 1214. godine, stari mlinovi, kamene ulice koje mirišu na lavandu, oleandre i prošlost.

Ali mene ne zanima sjever, niti stari grad, niti priče o Marku Polu. Mene zanima jug. Tamo gdje se toponimi Prižba i Prišćapac šapću, ne izgovaraju.

Prižba, kažu, dolazi od "pri žbu" – blizu šipražja. I zaista, sve tu izgleda kao da je priroda zaboravila dovršiti plan uređenja: borovi idu ravno u more, masline u kamen, a zvuk zrikavaca miješa se s cikom djece.

Na brdu iznad, u staroj kamenoj kući, žena suši smokve na drvenoj dasci. Ispod nje starac u bijeloj potkošulji čisti inćune. Miriše more, ali i djetinjstvo, ono koje nismo svi imali, ali ga svi pamtimo. Dolje, maleni poluotočić s divnom plažom Ratak.

"Tko zna, naći će", dobaci mi ljubazni konobar dok gledam praznu plažu sredinom lipnja.

"Kao s reklame!", uzvratih.

U Prižbi more nije samo voda, nego sredstvo pamćenja. Tu je, pisao je Matvejević, koji mi opet pade na pamet, "more knjiga bez jezika. Povijest bez slova. Val kao poglavlje."

A Prišćapac je onda korčulanska tajna fusnota. Mali poluotok, gotovo rt, ali i naselje, i ronilačka baza, i zaklon od vjetra, i plaža. Netko bi rekao: ni selo ni grad. Ja kažem: ni kopno ni more. Idealno.

More oko Prišćapca ima boju između čelika i tirkiza. Posidonija, hraniteljica mora, i sitni pijesak. Pa onda ne zna ni Sunce kako će i gdje će rasipati svjetlost. Kad zaroniš, čuješ tišinu. Kad izroniš, čuješ vlastiti dah. I sve to stane u jedno ime koje ne možeš izgovoriti bez zastajanja. Prišćapac! Zalijepljen za kopno, otrgnut od mora, s malenom stazicom oko njega. Čudo koje morate otkriti.

A s Prišćapca se vidi moje sljedeće odredište. Lastovo. Preciznije, otočić Priježba, na kojemu se smjestilo naselje Pasadur.

Nastavljam dalje. K Lastovu. Posljednja postaja. Otok koji je bio vojnim zatvorenikom, pa izolacionistom, pa – rajem. Ovdje dolaziš kad ti više ništa ne treba. Ni aplikacije, ni pozivi, ni potvrde o rezervaciji, ni ekskluzivni hoteli. Samo valovi, stijene i šapat pinija.

Lastovo je otok gdje sunce kasni, a zvijezde ranije dolaze. Otok mirisa, divljine i ljeta kakvog ga pamtimo, čak iako ga nikada nismo doživjeli. Cikade, borovi, more, pa opet… dok se boje ne rastope u saturaciji plave i zelene koje se pretvaraju u poeziju.

I tamo, na koncu Lastova, otočić Prežba. Na njoj se smjestilo naselje Pasadur. Miljenko Smoje onomad će kazati da je Pasadur, citiram, "najlipši dil zemaljske balote". Nije puno falija. Nije uopće!

Rossi bi bio oduševljen

A Prežba? Zvuči kao glagol: preživjeti, preplivati, preboljeti. Kao da je sam otok prošao neku dramu, pa je tu da ti kaže: "Može se. I ja sam." Kao da se Lastovo odmara od svijeta na Prežbi, koja je malenim mostom spojena za velikog brata Lastovnjaka. A tih je Lastovnjaka 46. Kao i crkvica, kao i poja. Ne polja, nego baš poja. Lastovski svijet u znaku broja 46. Valentino Rossi bio bi oduševljen, samo kad bi mu imao tko kazati.

Vratimo se Prežbi, lastovskoj ekstenziji: tu su nekad bili vojni objekti, radari, skladišta, betonske "garaže" za podmornice... Danas – tišina. I galeb. I stari feral obješen o bor. Prošetajte!

Na Prežbi sam upoznao nonu Luciju. Staricu s očima koje su nosile boju mora kad se sprema bura. Ona bi kazala: "Ni bura, no burin!" Sjedila je ispod smokve, krpala mrežu koju odavno nitko ne baca, i pričala. Onako, kao da nema kamere, nema snimača, nema interesa, nema mene u konačnici. Samo srce, riječi i sjećanje.

"Za vrime Talijana", reče mi, "kad je Mussolini još drža da more može vladat svitom, ima si ti liniju, sinko moj, direktno Lastovo – Venecija. Hidroavion. Poletija bi ti s ove male plažice doli, vidiš je? I za uru vrimena bi se iskrca među gondolijerima. A moji, pokoj im duši, ćaća i mater, na medeni misec išli s Lastova – ravno u Veneciju! Tko sad more to zamislit? E je, je!"

I gledam je. I slušam. I ne znam – putujemo li kroz vrijeme ili letimo negdje na krilima mašte.

Na odlasku iz Lastova, sjetih se još jedne misli iz Matvejevićeva "Brevijara": "More koje nije zagađeno, pamti. Pamti one koji su ga poštovali."

I tu mi se sve složilo: jezici, otoci, toponimi, tišina, mreže, nonice, smokve, borovi.

Promatram ove šume bora, ove pinije što se doslovno kupaju u moru i hvalim Boga, "Jadroliniju", slab signal i daljine na ovom miru.

A vi nećete pogriješiti ni u Priježbi, ni u Prižbi, ni u Prišćapcu, a bogme ni na Prežbi.

Idite onamo. Lomite jezik. Liječite dušu. Stvarajte unutarnje slike! Najdragocjenije su na svitu cilom!

Na pučinu! Na pučinu!