HEROJI S PLAŽEFOTO Jedan dan sa spasiocima na Žnjanu: ‘Dovoljan je samo trenutak nepažnje da se dogodi tragedija!’

Većina ljudi vjeruje da će osoba koja se utapa mahati rukama i dozivati pomoć. U stvarnosti se to gotovo nikada ne događa. Davljenik često ne može izgovoriti ni jednu jedinu riječ. Upravo zato spasioci na plažama ne promatraju more – oni promatraju ljude. Lice koje predugo ostaje ispod površine. Dijete koje se odvojilo od roditelja. Plivača kojem ponestaje snage. Sve ono što će većina kupača rijetko kad primijetiti.

Već četiri godine Jere Brkan svake sezone sjedi na spasilačkom tornju na Žnjanu. Toliko je vremena proveo na suncu da su mu kolege zbog preplanulog tena nadjenule nadimak “Jere Nepalac”. Ovoga ljeta postao je i voditelj spasilačke službe na najvećoj splitskoj plaži. Kaže da ovaj posao ne može raditi svatko.

– Ljudi vide more, sunce i plažu. Mi vidimo stotine ljudi koje cijeli dan ne smijemo izgubiti iz vida. Dovoljna je jedna sekunda nepažnje da se dogodi tragedija – kaže nam Jere.

Njegov radni dan počinje u devet sati ujutro. Čim prvi kupači dođu na plažu, spasioci preuzimaju opremu, oblače prepoznatljive žute i crvene uniforme, provjeravaju torbe prve pomoći, plutače i voki-tokije te se pozicioniraju na svojim tornjevima. Na svaki toranj postavlja se žuta zastava – znak da je plaža pod nadzorom spasilačke službe.

Nakon toga počinje ono najteže. Osam sati neprekidne koncentracije.

– Ljudi misle da je najteže skočiti u more kada nekoga treba spasiti. Nije. Najteže je ostati potpuno koncentriran cijelu smjenu. Ne smije vam promaknuti baš ništa. Sve morate prvi primijetiti – govori Jere.

Na šest spasilačkih tornjeva raspoređeno je trinaest spasilaca koji tijekom cijelog dana prate tisuće kupača. Dok jedan promatra more dalekozorom, drugi obilazi plažu ili pruža prvu pomoć. Smjenjuju se tek nakratko kako bi se rashladili ili popili gutljaj vode, ali toranj nikada ne ostaje prazan.

– Kod nas nema opuštanja. Dok jedan odmara nekoliko minuta, drugi već prati cijelu njegovu zonu. Na plaži uvijek netko motri.

Većina spasilaca godinama se bavila plivanjem ili vaterpolom. Bez ozbiljne fizičke pripreme gotovo je nemoguće proći zahtjevan tečaj Hrvatskog Crvenog križa.

Kandidati moraju isplivati 300 metara za manje od šest minuta, preroniti bazen od 25 metara u jednom dahu te pokazati tehniku prsnog plivanja ključnu kod spašavanja i tegljenja unesrećene osobe iz mora.

– Sedam dana prolazite intenzivnu obuku. To nije nikakav lagani ljetni tečaj. Predavanja traju od osam ujutro do šest navečer, uz tek jednu pauzu za ručak. Cijele dane provodite u moru i na plaži uvježbavajući scenarije s kojima bi se jednoga dana mogli susresti na poslu. Neki odustanu kad shvate da su odgovorni za živote svih ljudi koje vide ispred sebe na plaži ili kupalištu.

POSAO NIJE ZA SVAKOGA

Jedan od onih koji nisu odustali bio je 22-godišnji Ante Glibota, kojemu je ovo druga sezona na Žnjanu. Visok i snažne građe, “kao od brda odvaljen”, Ante se nikada nije profesionalno bavio ni plivanjem ni vaterpolom, sportovima iz kojih dolazi većina spasilaca. Upravo zato tečaj Hrvatskog Crvenog križa bio mu je iznimno zahtjevan.

– Bilo je jako teško. Najviše zbog plivačkih normi jer nisam imao takvu podlogu. Ali nisam ni pomislio odustati – ističe Ante. Kad je gledao starijeg brata kako ljeti čuva plaže, nije ni slutio da će nekoliko godina poslije sjediti na istome mjestu. Danas ne žali zbog svoje odluke, iako priznaje da odgovornost nije mala. Kolege se, pak, često šale kako bi se “cure rado davile da ih on spašava”. No, Ante motri kao sokol, kaže kako za šalu ima vremena tek onda kada su svi kupači na sigurnom.

Najviše intervencija ne odnosi se na dramatična spašavanja iz mora, nego na ono što većina kupača uopće ne primjećuje – posjekotine, uganuća, prijelomi, sunčanice i slično. A tu su i najteži trenuci, kada zaista treba skočiti u more i spasiti osobu koja je doživjela epileptički napadaj, srčani ili moždani udar. Ponekad treba i pronaći dijete koje je iznenada nestalo na plaži. A upravo su djeca koja se izgube posljednjih godina postala jedan od najčešćih razloga panike na moru. Roditelji na trenutak odu do tuša ili kafića, okrenu pogled na nekoliko sekundi i dijete nestane u gomili ljudi.

– Tada nastaje panika. Roditelji dotrče do nas potpuno izbezumljeni. U nekoliko sekundi svi tornjevi preko voki-tokija dobivaju opis djeteta i potraga počinje. Srećom, do sada smo svako dijete uspjeli pronaći vrlo brzo – navodi Jere.

Na licima roditelja tada se, kaže, najbolje vidi koliko je njihov posao human.

– Dok ne doživite taj trenutak, ne možete razumjeti koliko ljudima znači kada vide da netko preuzima kontrolu, kad shvate da nisu sami.

Kada se govori o spašavanju života, mnogi zamišljaju dramatične scene, ljude koji mašu rukama i glasno dozivaju pomoć. Stvarnost je, upozoravaju spasioci, potpuno drukčija.

– Ljudi misle da će ih osoba koja se utapa pozvati. U najvećem broju slučajeva to se ne dogodi. Tada je presudno iskustvo. Morate prepoznati sitne znakove da nešto nije u redu i reagirati prije nego što bude prekasno – objašnjava Jere.

U četiri sezone rada prošao je gotovo sve situacije koje jedan spasilac može doživjeti, no jedna intervencija posebno mu je ostala u sjećanju.

– Žena se utapala. U takvim trenucima ne znate što je uzrok. Možda je riječ o iscrpljenosti, možda o nekom zdravstvenom problemu. Zato smo odmah pozvali Hitnu pomoć. Izvukli smo je iz mora, pružili prvu pomoć i pripremili sve do dolaska liječnika. Ispostavilo se da je imala epileptički napadaj u moru. U toj situaciji najvažnije je ostati potpuno pribran. Ako vi izgubite glavu, izgubili ste i osobu kojoj pokušavate pomoći. No postoje situacije u kojima, unatoč svemu, ishod nije onakav kakav biste željeli.

– Jednog jutra, prije nego što smo uopće započeli smjenu, kupači su u moru primijetili starijeg muškarca kako nepomično pluta. Kada smo stigli, Hitna pomoć već ga je pokušavala reanimirati. Nažalost, nije mu bilo spasa. Kasnije smo saznali da je doživio srčani udar. Takvi događaji urežu vam se u pamćenje. Pitate se jeste li mogli učiniti još nešto, iako ste potpuno svjesni da ste napravili sve što je bilo moguće.

OGLUŠE SE NA UPOZORENJA

Osim spašavanja, velik dio njihova posla čini prevencija. I upravo u tome, nailaze na najveći problem.

– Ljudi nas jednostavno ne slušaju – žali se Jere i rukom pokazuje niz žutih bova koje se protežu uz obalu. Iza njih već pliva nekoliko kupača.

– Stalno upozoravamo kupače da ne plivaju dalje od bova jer samo u tom području možemo intervenirati. Ali mnogi misle da se njima ništa ne može dogoditi. Posebno stariji ljudi dolaze na plažu usred najveće vrućine, kada im liječnici to nikako ne preporučuju. To lažno uvjerenje da će “sve biti u redu” često je najveći neprijatelj sigurnosti na plaži.

Dok razgovaramo, prilazi nam mlada djevojka u žutoj spasilačkoj majici. To je Paula Jurko, jedna od rijetkih žena koje su ovoga ljeta odlučile raditi ovaj posao. Prva joj je sezona. Iako se cijeli život bavila plivanjem i vaterpolom, priznaje da je nijedan trening nije mogao pripremiti za osjećaj odgovornosti koji te obuzme kada prvi put sjedneš na spasilački toranj.

– U početku me bilo strah. Znala me uhvatiti panika jer sam bila svjesna da nečiji život može ovisiti o mojoj reakciji. S vremenom sam shvatila da panika samo odmaže. Morala sam ostati mirna jer sam upravo zato bila ovdje.

– Ljudi se iznenade kada me vide na tornju, ali reakcije su uglavnom jako pozitivne. A norme su potpuno iste za žene i muškarce. Nitko nema povlašten položaj.

Već tijekom prve sezone sudjelovala je u ozbiljnoj intervenciji. Olujno nevrijeme zahvatilo je plažu. Vjetar je nosio suncobrane, a kiša je u trenu otjerala kupače. U općem metežu, jednom je mladiću u aquaparku iskočilo rame.

– Kolegica i ja prve smo stigle do njega. Zbrinule smo ga prema pravilima i ostale uz njega do dolaska Hitne pomoći. Tada shvatite koliko je važno da u kriznoj situaciji svatko zna svoj posao. Hrvatska se posljednjih godina suočava s nedostatkom spasilaca, a taj izazov nije zaobišao ni Split.

Direktor tvrtke “Žnjan” Toni Jurišić Sokić ističe kako se svake godine u proljeće preko studentskog servisa raspisuje poziv za nove spasioce, no pronaći dovoljan broj zainteresiranih nije nimalo jednostavno.

– Moramo priznati da nije lako pronaći dovoljan broj studenata koji žele raditi ovaj posao. Zbog toga zapošljavamo sve koji nam se prijave i imaju važeću licenciju za spasioca. Dio studenata vraća se iz godine u godinu, što nam puno znači jer već imaju iskustva s radom na plaži, dok svake sezone dolaze i nova lica koja tek ulaze u ovaj posao – kaže Jurišić Sokić.

U Hrvatskoj danas nedostaje barem 200 spasilaca. Prema podacima Hrvatskog Crvenog križa, na plažama ih radi oko 400, dok bi ih za optimalnu pokrivenost trebalo biti najmanje 600. Ove godine osposobljen je 221 novi član spasilačke službe, no neki od njih nikada neće preuzeti dužnost na spasilačkom tornju. Zašto?

KAKO OSTATI PRIBRAN?

Odgovor najbolje zna Sandro Gerbec, regionalni koordinator spasilačke službe Hrvatskog Crvenog križa za Splitsko-dalmatinsku županiju.

– Posao spasioca mnogima izgleda privlačno dok ne shvate koliku odgovornost nosi. Dogodi se da netko uspješno završi cijeli tečaj, dobije licenciju i na kraju odustane, svjestan da to ipak nije za njega. Razlog je gotovo uvijek isti.

– Kažu nam: “Radije ću biti konobar. Tamo nisam odgovoran za nečiji život”.

U jednu rečenicu stane sva težina ovoga poziva jer upravo je odgovornost ono što mnoge odbije. Osim brutalnih fizičkih normi, spasioci uče kako pristupiti utopljeniku, kako izbjeći da ih uspaničena osoba povuče pod vodu, kako procijeniti kada odmah pozvati Hitnu pomoć i kako ostati pribran u situacijama u kojima sekunde odlučuju o životu i smrti.

– Najprije učimo spasioce kako spasiti vlastiti život. Utopljenik koji je u panici ne razmišlja racionalno – u njemu proradi instinkt za preživljavanjem i pokušat će se uhvatiti za bilo što. Ako mu se priđe preblizu, vrlo lako može ugroziti i život samog spasioca. Zato se uvijek održava sigurna udaljenost, a plutača se koristi kao prvo sredstvo spašavanja – objašnjava Gerbec.

Tečajevi traju cijele dane, od jutra do večeri, a prolaze ih uglavnom mladi ljudi koji se godinama bave plivanjem ili vaterpolom. Ni to, međutim, nije jamstvo da će posao prihvatiti. Ipak, oni koji se odluče ovim baviti gotovo uvijek imaju isti motiv.

– Velik broj njih želi pomagati ljudima i upravo je humanost ono što ih privuče ovom pozivu. Žele biti oni koji će se naći nekome u nevolji kada je to najpotrebnije. Međutim, vrlo brzo shvate da dobra volja sama po sebi nije dovoljna. Moraju biti u izvrsnoj fizičkoj spremi, znati procijeniti situaciju u nekoliko sekundi i ostati potpuno smireni kada svi oko njih paničare – napominje Gerbec.

– Ovo nije zanimanje koje se može raditi napola. Osim izvrsne fizičke spreme, potrebna je psihička stabilnost, sposobnost procjene i komunikacije s ljudima – dodaje Gerbec.

Na području Splitsko-dalmatinske županije ove godine licencirana su 32 spasioca, od kojih njih 13 tijekom ljeta brine o sigurnosti kupača na Žnjanu. Iako su plaće posljednjih godina porasle te iznose od osam do 11 eura po satu, interes mladih i dalje nije dovoljno velik. Dodatni je problem što zakonom nije propisano da sve uređene plaže moraju imati organiziranu spasilačku službu, pa angažman često ovisi o odluci koncesionara.

Posao spasilaca, međutim, ne svodi se samo na intervencije u moru.

UVIJEK PRI RUCI

To najbolje potvrđuju korisnici plaže. Stipe Perasović godinama dolazi na Žnjan. Kao osoba sa stopostotnim invaliditetom, kaže da je za ovaj posao jako važno prije svega biti dobar čovjek.

– Uvijek su nam pri ruci. Pomažu pri ulasku u more, spuštanju liftom, postavljanju suncobrana i svemu što nam zatreba. Samo mi je žao što nemaju ovlasti upozoravati ljude koji zauzimaju prostor namijenjen osobama s invaliditetom.

Slično govori i Marin Uvodić, koji nije želio stati pred objektiv naše kamere.

– Neki ljudi imaju ozbiljne zdravstvene probleme i bez njihove podrške teško bi uopće mogli ući u more. Ovdje su uvijek spremni uskočiti, što kupačima neizmjerno znači. S druge strane, mame s djecom koje smo zatekli na plaži ističu da, srećom, nikada nisu morale tražiti intervenciju spasilaca.

– Nadamo se da nikada ni nećemo. Ali puno je mirnije kada ih vidimo na tornjevima. Znate da postoji netko kome se možete odmah obratiti, ako nešto pođe po zlu.

I možda upravo u tome leži najveća vrijednost njihova posla. Ne u dramatičnim spašavanjima koja završe na naslovnicama. Ne u snimkama koje obiđu društvene mreže. Nego u svim onim tragedijama koje se nikada nisu dogodile jer ih je netko na vrijeme spriječio. Kad sunce zađe, posljednji kupači napuštaju Žnjan. Djeca skupljaju igračke, ručnici nestaju s plaže, a spasioci jedan po jedan spuštaju žute zastave sa svojih tornjeva.

Njihova smjena završava. Sutra će ponovno sjesti na ista mjesta i satima promatrati more koje će većini ljudi predstavljati odmor, zabavu i bezbrižnost. Oni će u njemu ponovno tražiti ono što drugi ne vide. Glavu koja se jedva zadržava iznad površine. Dijete koje se izgubilo. Plivača kojem ponestaje snage. I čovjeka koji neće vikati da mu treba pomoć. Najveći uspjeh je kada navečer mogu napustiti toranj znajući da su svi koji su toga dana došli na plažu – otišli kući živi i zdravi.