Kako izgleda budućnost u kojoj roboti istražuju more, dronovi samostalno prikupljaju podatke, a humanoidni roboti razgovaraju s ljudima i plešu valcer? Dio odgovora mogao se vidjeti u Zadru i Kukljici, gdje je u kolovozu održan Robot-dron demo konvoj, tehnološko-znanstveni događaj kojim su napredni robotski i autonomni sustavi predstavljeni u stvarnom pomorskom okruženju.
Događaj je organiziran u sklopu 5. međunarodnog savjetovanja o robotici MIPRO Robotics 2026: Robot Technologies and Applications (RTA), održanog na Sveučilištu u Zadru. Sudionicima i javnosti predstavljena su suvremena rješenja iz područja podvodne, zračne i kopnene robotike, autonomnih sustava i umjetne inteligencije, s posebnim naglaskom na njihovu primjenu u istraživanju mora i podmorja.
Uz demonstraciju robotskih sustava, važan dio programa bila je javna tribina posvećena razvoju robotike i umjetne inteligencije te njihovom utjecaju na gospodarstvo, obrazovanje i svakodnevni život. O budućnosti tehnologije razgovarali su rektor Sveučilišta u Zadru prof. dr. sc. Josip Faričić, profesor emeritus Karolj Skala, prof. dr. sc. Stjepan Bogdan s FER-a, pročelnik Odjela za mehatroniku i robotiku Sveučilišta u Zadru prof. dr. sc. Marko Valčić, prof. Zorislav Šojat s Instituta Ruđer Bošković, dr. Katarina Đurić, predsjednik Uprave Infodoma i Udruge pametnih industrija Slavko Vidović, inovator i poduzetnik Željko Goja te menadžer Tadej Slapnik.
Rektor Faričić upozorio je pritom na potrebu odgovornog odnosa prema umjetnoj inteligenciji. Ona, istaknuo je, otvara mogućnosti koje su donedavno bile nezamislive, ali istodobno postoji opasnost da se čovjek previše osloni na tehnologiju.
– Umjetna inteligencija pruža velike mogućnosti i omogućuje nešto što je bilo nezamislivo, ali postoji velika opasnost da kliznemo u zonu komfora i užitka s mišlju da će nas potpuno zamijeniti tehnološka dostignuća. Ona je izvrstan alat koji može otvarati neslućene prostore, ali treba je sagledavati s oprezom. Važno je da se od najranijih susreta učenici ne plaše umjetnom inteligencijom, već da ih se uputi u razborito korištenje – istaknuo je rektor Faričić.
Slična pitanja otvorili su i ostali sudionici tribine. Dr. Zorislav Šojat govorio je o opasnosti pretjeranog oslanjanja na umjetnu inteligenciju, dok je inovator Željko Goja mladima poručio da se aktivno uključe u suvremene tehnološke trendove i pripreme za svijet rada koji će se bitno mijenjati. Dr. Marko Valčić upozorio je na mogućnost zloporabe robotskih sustava i potrebu da se razvoj tehnologije prati odgovorno. Prof. dr. sc. Stjepan Bogdan je pričao koliko se razvoj umjetne inteligencije razlikuje od dosadašnjih tehnoloških promjena.
– Tehnologije su se do sada razvijale na način da ih je naš mozak mogao apsolvirati, ovu ne može. Ona se razvija sve brže i sve je manje vremena da nešto poduzmemo. Mladima ostavljamo nešto što im je zanimljivo, ali ne znam je li to nešto dobro – kazao je Bogdan.
Upitali smo prof. Nikolu Miškovića, direktora Centra izvrsnosti MARBLE, koliko nam je tehnologija olakšala, koliko zamijenila ljudski faktor i koje su eventualne zamke koje nam može donijeti ako se previše oslonimo na nju.
– Autonomna plovila, podvodni roboti, bespilotne letjelice i različiti senzorski sustavi danas nam omogućuju prikupljanje velike količine podataka o moru i podmorju, često na mjestima ili u uvjetima u kojima bi rad ljudi bio zahtjevan, skup ili rizičan. Važno je naglasiti da tehnologija ne mora nužno značiti zamjenu čovjeka. Puno je korisnije govoriti o promjeni njegove uloge. Robot može preuzeti repetitivne, dugotrajne ili potencijalno opasne zadatke te prikupiti i obraditi količinu podataka koju čovjek sam teško može obuhvatiti. No čovjek i dalje postavlja cilj, definira način korištenja tehnologije, interpretira rezultate i, što je najvažnije, snosi odgovornost za odluke, kazao je profesor Mišković.
Prof. Valčića smo pitali koliko nam je suvremena tehnologija olakšala život i rad na moru?
– Mnogo više nego što smo toga svjesni. Stari pomorci plovili su uz kompas, sekstant, zvijezde i vlastito iskustvo, a jedna pogrešna procjena mogla je stajati i broda i posade. Danas i mala brodica ima na raspolaganju različita tehnološka pomagala kao što su satelitska navigacija, elektroničke karte i radar, a veliki brodovi mogu satima držati isti položaj na otvorenom moru a da nitko ne dira kormilo, čak i kad ih vjetar i struje guraju na drugu stranu. Trajekte kojima svakodnevno idemo na otoke i dalje vodi posada, ali uz nju će sve više biti zastupljeni sustavi koji će pratiti uvjete plovidbe, promet i stanje brodova te upozoravati na odstupanja ili opasnosti prije nego što ih čovjek uoči.
Sljedeći korak u razvoju su daljinski upravljani i autonomni brodovi, plovila koja dio puta ili cijeli put mogu prijeći bez posade na zapovjedničkom mostu. U svijetu već plove prvi takvi brodovi, uglavnom teretni i istraživački, a Međunarodna pomorska organizacija ove je godine usvojila prvi međunarodni sigurnosni kodeks za autonomne brodove, kojim se postavljaju temelji za njihovu sigurnu primjenu. Neće se oni preko noći pojaviti na našim trajektnim, putničkim ili trgovačkim linijama, ali ćemo ih ipak sve više viđati u lukama, na kraćim rutama i u poslovima koji su za čovjeka monotoni, opasni ili jednostavno preskupi.
– Što podvodna, površinska i zračna robotika može učiniti za očuvanje mora?
- Tu, po mom mišljenju, leži najveća prilika. More je zapravo tako veliki prostor, a nas je relativno malo. Nijedna lučka kapetanija, ni pomorska policija, ni institut, ni udruga ne mogu svaki dan obići svaku uvalu. Roboti, odnosno automatizirani ili autonomni robotski sustavi u obliku plovila, dronova ili ronilica to mogu.
Dron u nekoliko minuta preleti područje za koje bi brodici trebali sati plovidbe i odozgo u trenu uoči mrlju ulja, ozlijeđenu životinju ili čovjeka u moru. Autonomno plovilo može tjednima uzimati uzorke i mjeriti temperaturu, slanost ili čistoću mora te podatke slati na obalu, dok se posada bavi nekim drugim poslovima. Podvodni robot može pregledati livadu posidonije, kavez uzgajališta ribe ili antički brodolom na dubini na kojoj ronilac ne može sigurno ili dovoljno dugo ostati. Za naše podmorje, puno amfora i olupina, to je dragocjeno, jer nalazišta možemo snimiti i sačuvati, a da praktički ništa ne diramo.
Najvažnije je što takvi sustavi mogu raditi stalno, a ne tek kad netko primijeti da nešto ne valja. More se mijenja polako, pa često reagiramo tek kad je šteta već napravljena. Redovitim i jeftinijim praćenjem možemo biti korak ispred, umjesto da stalno kasnimo korak iza.
- Koliko je tehnologija zamijenila ljudski faktor i koje su zamke ako se na nju previše oslonimo, osobito kad je riječ o umjetnoj inteligenciji?
- Tehnologija zamjenjuje čovjeka i ne treba se praviti da nije tako. U tvornicama je nekad radilo mnogo više ljudi, a danas roboti sve više preuzimaju njihova mjesta. Na brodovima je slično, posade su danas manje nego prije nekoliko desetljeća. To je cijena tehnološkog razvoja i moramo je biti itekako svjesni.
No to je samo jedna strana medalje. Razvoj je teško zaustaviti, pa čak i usporiti, ali ga možemo usmjeriti. Ako naglasak stavimo na nova radna mjesta i na to da čovjeka oslobodimo teških, opasnih i stresnih poslova, možemo okrenuti vodu na svoj mlin. Ronilac koji više ne mora zaroniti na pedeset metara da bi pregledao trup broda ili podmorski cjevovod nije izgubio posao, nego je sačuvao zdravlje. Robot ga nije potisnuo niti u potpunosti zamijenio, nego mu je postao sjajan suradnik.
Postoji i jedna manje poznata zamka, posebno važna za more. Navikli smo da nam sateliti u svakom trenutku kažu gdje smo. Posljednjih se godina u nekim dijelovima Europe i Sredozemlja satelitski signal namjerno ometa ili lažira, pa brodovi i zrakoplovi odjednom misle da su kilometrima daleko od stvarnog položaja. Tko se oslanja samo na jedan izvor, taj se može lako naći u nevolji. Zato su nam potrebni sustavi koji brod ili dron mogu voditi i bez satelita, ali i ljudi koji znaju pročitati kartu i posumnjati kad nešto ne štima. More ne prašta, pa na njemu nije pametno sve staviti na jednu kartu.
A umjetna inteligencija? U posljednje se vrijeme dosta govori i piše o tome da se polako otima kontroli. Ja bih ipak rekao da je pravi problem i dalje u nama ljudima. Nismo još riješili ni kako spriječiti da ljudi zloupotrijebe tehnologiju koju već imamo, pa prebacivanje loptice na strojeve i agente umjetne inteligencije taj problem neće riješiti. Dron koji traži brodolomca i dron kojim netko ugrožava tuđu sigurnost mogu biti gotovo ista tehnološka platforma. Razlika je u čovjeku koji ga projektira i šalje u te misije. Zato je odgovornost, kao i uvijek, na nama.
- Kako nove generacije pripremati za razumno i humano korištenje svih tih alata?
- Mislim da mladi inženjer prije svega mora znati što se događa ispod haube. Tko razumije kako je sustav projektiran i izrađen, puno lakše može spoznati i gdje taj sustav može pogriješiti, a to je prvi uvjet da ga koristi na siguran i kvalitetan način.
Drugo, tehnologiju za more ne može razvijati netko tko more ne poznaje. Mlade moramo izvesti iz laboratorija na more, na vjetar i valove, gdje najbrže nauče koliko je stvarnost drukčija od računalne simulacije. Moraju naučiti razgovarati s ribarom, pomorcem, biologom i arheologom, jer upravo oni najbolje znaju koje probleme treba riješiti. Rješenja koja nastaju bez njih često su lijepa na papiru, ali na moru ne vrijede puno.
Treće, uz znanje ide i skromnost. More je starije i jače od svake naše naprave, što su stari pomorci dobro znali. Tu mudrost vrijedi prenijeti i generaciji koja odrasta uz pametne telefone. Tehnologiju ne treba niti obožavati niti je se bojati, već je treba upoznati, razumjeti i koristiti tako da ljudima bude lakše.
- Kakvu ulogu u svemu tome vidite za Zadar i Sveučilište u Zadru?
- Zadar je grad okrenut moru, s lukom, otocima, uzgajalištima ribe i školjaka te bogatim podmorjem. Prirodno je da i nova tehnološka znanja ovdje dobiju svoju morsku dimenziju. Odjel za mehatroniku i robotiku Sveučilišta u Zadru osnovan je prvenstveno zbog potreba naših industrijskih partnera, ali značajan dio istraživanja usmjerit ćemo i prema moru i morskom okolišu: nadzoru, traganju i spašavanju, uzorkovanju i praćenju stanja mora, dostavi potrepština morem i zrakom, pomoći brodovima pri složenom manevriranju te autonomnim plovilima i letjelicama koje znaju pronaći pravi put i bez korištenja satelitske navigacije.
U tome ne želimo biti sami. Sveučilište u Zadru već ima odjele koji se bave pomorstvom, ekologijom, akvakulturom, geografijom, podvodnom arheologijom i turizmom, a upravo u spoju tih znanja s robotikom vidim najveću vrijednost. Jednako se veselimo suradnji sa srodnim institucijama, poput Fakulteta elektrotehnike i računarstva, Fakulteta strojarstva i brodogradnje i Centra izvrsnosti MARBLE u Zagrebu te Tehničkog i Pomorskog fakulteta u Rijeci. Posebno su nam važni industrijski partneri koji su pravi vjetar u leđa, jer bez njih je teško obrazovanje inženjera uskladiti s današnjim potrebama tržišta rada, a pogotovo s poslovima koji tek nastaju.
Sva ova tehnologija može nam uvelike poboljšati kvalitetu života i pomoći da more ostavimo onima koji dolaze barem onakvim kakvo smo ga mi zatekli. Dok god služi tome, ne treba je se bojati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....