ekologijaProf. dr. Livia Maglić o stanju i perspektivi morskog okoliša: Nautička sidrišta obiluju plastičnim otpadom

U borbi protiv morskog otpada sve više se koristi najnovija tehnologija, uključujući autonomne brodove i robote za čišćenje, podvodne dronove za detekciju i uklanjanje otpada, te biotehnološka rješenja poput bakterija koje razgrađuju plastiku. O inovativnoj tehnologiji za zaštitu mora razgovarali smo s dr. sc. Livijom Maglić, izvanrednom profesoricom na Pomorskom fakultetu u Rijeci i voditeljicom projekta koji istražuje utjecaj nautičkih plovila na akumulaciju otpada u moru. Ona je ujedno i zaljubljenica u ronjenje pa kroz neposredan doživljaj podmorja ima stvarnu sliku stanja morskog okoliša o čemu rado drži predavanja kako bi upozorila javnost na sve veću potrebu za zaštitom mora, kao i na odgovorno ponašanje prema prirodi.

 

- Aktivno ronite i imate direktan uvid u stanje podmorja. Kako biste ga ocijeniti po pitanju ekologije?

– Općenito bih stanju podmorja dala ocjenu dobar, uz velike razlike ovisno o lokalitetu. Tamo gdje se redovito provode ronilačke ekoakcije i gdje je manji pritisak čovjeka, podmorje je znatno čišće. No, gotovo svaka lokacija skriva ponešto otpada – plastiku, metal, ostatke ribolovnog alata.

Osim redovitih čišćenja, nužno je djelovati i preventivno. Potrebno je: unaprijediti sustav upravljanja morskim otpadom, sustavnije pratiti izvor otpada, uvesti bolju infrastrukturu u lukama i marinama te edukaciju svih korisnika mora – od turista do ribara.

- Je li plastični otpad najveća prijetnja morskom okolišu?

– Apsolutno. Plastični otpad danas predstavlja jednu od najvećih prijetnji morskom okolišu, a razlozi su višestruki. Plastika se ne razgrađuje, već se fragmentira na sve sitnije komadiće – mikroplastiku, nanoplastiku i pikoplastiku. Ti sitni fragmenti lako ulaze u hranidbeni lanac jer ih progutaju ribe, školjkaši i drugi morski organizmi, a zatim završavaju i na našim tanjurima.

Utjecaj na zdravlje životinja i ljudi: plastične čestice mogu uzrokovati fizičke ozljede, blokade probavnog sustava, ali i unošenje štetnih kemikalija u organizam. Dugoročno to utječe na zdravlje životinja, smanjuje bioraznolikost i može imati ozbiljne posljedice i za ljudsko zdravlje. Plastični otpad narušava ravnotežu ekosustava, uništava staništa i ugrožava opstanak brojnih morskih vrsta.

Dronovi za nadzor

Zbog svega navedenog, plastični otpad nije samo prijetnja morskom okolišu, već i cijelom čovječanstvu. Rješenje leži u smanjenju upotrebe plastike, odgovornom upravljanju otpadom i edukaciji.

- Pratite tehnološke inovacije u pogledu zaštite mora. Koje od njih su se pokazale učinkovitije od drugih, ujedno i ekonomičnije?

– Svaka od tehnologija ima svoju specifičnu ulogu i prednosti, i vjerujem da je njihova kombinacija najefikasniji pristup za uklanjanje morskog otpada, posebno plastike. Podvodni dronovi su, po mom mišljenju, idealni za monitoring i detekciju otpada na morskom dnu. Njihova glavna vrijednost je u preciznom mapiranju žarišta otpada, osobito na teško dostupnim ili opasnim lokacijama. Iako su relativno pristupačni – cijene im se kreću od oko dvije tisuće eura pa do nekoliko desetaka tisuća, ovisno o performansama – njihova učinkovitost u samom vađenju otpada je ograničena. S dodacima poput hvataljki mogu podizati samo manje količine otpada, pa su za veće akcije čišćenja ipak potrebne druge metode.

Autonomni brodovi i roboti za čišćenje oceana pokazali su se izuzetno učinkovitim za prikupljanje većih količina otpada na površini mora. Njihova glavna prednost je mogućnost kontinuiranog rada bez potrebe za ljudskom posadom, što ih čini posebno korisnima u priobalnim zonama, lukama i na većim otvorenim površinama.

Međutim, njihova cijena je i dalje značajna – kreće se od nekoliko stotina tisuća pa do nekoliko milijuna eura, ovisno o veličini, kapacitetu i tehnološkoj opremljenosti. Učinkovitost ovih sustava uvelike ovisi o kvaliteti algoritama za detekciju otpada, vrsti i preciznosti senzora i kamera, kao i o veličini prostora za odlaganje prikupljenog otpada na samom plovilu.

- Imamo li prirodnih rješenja, uz tehnologiju?

– Što se tiče biotehnoloških rješenja, tu bih posebno istaknula bakterije poput ideonellasakaiensis. To je prirodno rješenje – zapravo, priroda se sama pobrinula za razvoj bakterija koje razgrađuju plastiku. Njihova prednost je održivost i ekološka prihvatljivost, ali proces razgradnje je zasad prilično spor za masovnu primjenu. Znanstvenici rade na poboljšanju enzima ovih bakterija kako bi ubrzali proces, ali takva rješenja još uvijek zahtijevaju dodatna ulaganja i razvoj prije široke primjene. S druge strane, umjetno stvorene biološke barijere – poput filtera s mikroalgama ili kolonija cijanobakterija – ciljano se postavljaju na mjesta s visokom koncentracijom mikroplastike, primjerice u lukama, rijekama ili priobalju. Ove barijere su učinkovite za uklanjanje fragmentirane mikroplastike koju ni dronovi ni autonomni brodovi ne mogu uspješno detektirati i ukloniti. Ipak, njihova primjena zasad je ograničena na manje, kontrolirane lokacije i još nisu dovoljno skalabilne i ekonomski isplative za otvoreno more.

Univerzalno rješenje

Zaključno, rekla bih da ne postoji jedno univerzalno rješenje – podvodni dronovi su ključni za nadzor i detekciju, autonomna plovila za masovno prikupljanje otpada na površini, a biotehnološka rješenja za razgradnju mikroplastike, osobito na mikrorazini gdje mehaničke metode nisu učinkovite. Kombinacija ovih tehnologija, uz daljnji razvoj i prilagodbu, daje najbolji odgovor na izazov morskog otpada.

- Nedavno ste predstavili rezultate projekta Utjecaj plovila nautičkog turizma na onečišćenje morskog dna u Primorsko-goranskoj županiji (UNIRI ZIP), čija ste voditeljica. Možete li nam to u kraćim crtama opisati?

– Osnovna hipoteza našeg projekta bila je da plovila nautičkog turizma značajno utječu na količinu otpada na morskom dnu. Kako bismo to provjerili, definirali smo nekoliko lokacija koje tijekom ljetne sezone koriste nautičari za sidrenje, a koje su dostupne većinom morskim putem te teško dostupne kopnenim putem. Kroz metode autonomnog ronjenja opremljenog GoPro kamerama i podvodnim dronom, pretražili smo ukupno 22.000 m² morskog dna u uvali Selehovica. Tamo smo detektirali izrazito velike količine raznovrsnog morskog otpada, od kojih je plastični otpad činilo čak 53,5 % ukupne količine.

Projekt se nastavlja i na druge uvale u Primorsko-goranskoj županiji koje su također popularne za sidrenje, a kojima nije moguć pristup s kopna ili su teško dostupne s kopna. Naš cilj je kreirati detaljnu kartu morskog otpada na najatraktivnijim sidrištima unutar cijele županije, no za to trebamo financijsku podršku gradova i same županije, jer eto naše ambicije su mnogo veće negoli je projektni budžet.

- Svjesni smo sve većeg pritiska nautičkog turizma na Jadran. Je li previše brodova u našem akvatoriju, a s druge strane premalo kontrole oko pražnjenja crnih tankova i sl.?

– U Republici Hrvatskoj ispuštanje sadržaja crnih tankova (fekalnih voda) iz plovila u more izričito je zabranjeno Pomorskim zakonikom. Zabrana se odnosi na sve oblike otpada koji onečišćuju more, a zapovjednici brodova, jahti i voditelji brodica dužni su se toga pridržavati. Crni tankovi na plovilima ključni su za sprječavanje izravnog onečišćenja mora i zaštitu zdravlja ljudi i morskih organizama.

Posljednjih godina u Hrvatskoj svjedočimo stalnom rastu broja nautičkih plovila, osobito tijekom ljetne sezone. Nažalost, infrastruktura i sustav kontrole nisu uspjeli pratiti taj rast. Broj brodova u hrvatskom akvatoriju često premašuje kapacitete marina, što dovodi do sve većeg pritiska na osjetljive morske ekosustave.

Ispuštanje otpadnih voda

Posebno zabrinjava činjenica da je kontrola pražnjenja crnih tankova još uvijek nedovoljna. Iako je zakonska obveza jasna, u praksi često nedostaje dovoljno stanica za prihvat otpadnih voda, a inspekcijski nadzor je ograničen. To znači da je rizik od ilegalnog ispuštanja otpadnih voda u more i dalje prisutan, što dodatno ugrožava kvalitetu mora, zdravlje morskog okoliša, ali i turističku privlačnost destinacije i kvalitetu života lokalnog stanovništva.

- Gdje vidite rješenje?

- Za održivu budućnost hrvatskog nautičkog turizma nužno je ulagati u proširenje ekološke infrastrukture, povećati broj kontrola na terenu i provoditi strože sankcije za prekršitelje. Samo zajedničkim djelovanjem svih sudionika možemo očuvati čistoću i bioraznolikost našeg mora, koje je temelj hrvatskog turizma i života na obali.

- Jesu li dosadašnja nastojanja da se taj problem smanji urodila plodom? Jesu li se neka rješenja pokazala kao promašena, a neka novouvedena kao pametnija?

– Krivo bi bilo reći da su dosadašnje tehnologije i pristupi u borbi protiv plastičnog otpada promašeni. Razvoj tehnologija za nadzor i uklanjanje otpada s površine i dna mora ide u pozitivnom smjeru i svakodnevno se unaprjeđuje. Njihova svrha je olakšati identificiranje i uklanjanje otpada, i u tome su učinkovite – ali samo do određene mjere. Da, neka rješenja su manje pametna samo ukoliko su, primjerice, algoritmi za detekciju loši pa tada učinkovitost u prepoznavanju otpada rapidno opada, no većina tih algoritama ima prihvatljivu pouzdanost.

Međutim, razmjeri onečišćenja su takvi da trenutne tehnologije ne mogu pratiti količinu otpada koja svakodnevno završava u morima. Primjera radi, veličina Pacifičke hrpe otpada procjenjuje se na oko 1,6 milijuna km², što je ekvivalentno površini tri Francuske. U Sredozemno more svake godine dospijeva oko 230.000 tona plastike, što odgovara otprilike 500 kontejnera dnevno. Jasno je da ni najnaprednije tehnologije ne mogu same riješiti ovaj problem.

Pozitivni pomaci

S druge strane, postoje i pozitivni primjeri regulacije koji daju rezultate. Europska unija je 2019. usvojila Direktivu o smanjenju utjecaja određenih plastičnih proizvoda na okoliš, kojom je zabranjena upotreba niza jednokratnih plastičnih proizvoda poput slamki, pribora za jelo, tanjura... Hrvatska je, slijedeći ovu direktivu, 2021. godine donijela Zakon o gospodarenju otpadom kojim je zabranjeno stavljanje na tržište laganih plastičnih vrećica za nošenje i drugih jednokratnih plastičnih proizvoda. Ove mjere već pokazuju prve pozitivne pomake u smanjenju plastičnog otpada u okolišu.

Ipak, ozbiljna globalna politička volja i konkretni dogovori još uvijek izostaju. Da postoji istinska želja za rješavanjem problema, svjetski lideri bi se dogovorili oko zabrane ili značajnog ograničenja upotrebe plastike za jednokratnu ambalažu. No, plastika je izuzetno praktična i jeftina, što je glavni razlog zašto je i dalje toliko prisutna – ekonomski interesi često su ispred zaštite okoliša.

Zaključno, tehnologije su nužan alat, ali nisu dovoljne. Pravi napredak moguć je tek uz snažnu političku volju, međunarodnu suradnju, pametne regulacije i promjenu načina razmišljanja – od proizvođača do krajnjih korisnika. Pozitivni primjeri poput zabrane jednokratne plastike u EU i Hrvatskoj pokazuju da je promjena moguća kada postoji jasan cilj i politička odlučnost.

- Kakva budućnost čeka naše more?

– Želim vjerovati – svijetla. Vjerovanje u svijetlu budućnost nije samo nada, već i realna mogućnost – uz kontinuiranu edukaciju, inovacije i zajedničko djelovanje, moguće je očuvati naše more i oceane za buduće generacije.