Prestanak aktivne potrage za dubrovačkim roniocem koji je, roneći s grupom turista, nestao u utorak, ponovno otvara pitanja o sigurnosti ronjenja, i to ne samo u Hrvatskoj, jer ono je, kao i letenje, za čovjeka neprirodna aktivnost. Unatoč tome, u hrvatskom podmorju godišnje zaroni i do 100.000 ljudi, većinom turista, rekreativnih ronilaca.
Komercijalizacija, posebice u turističke svrhe, svela je obuku rekreativnih ronilaca na samo tri do pet dana, za razliku od tečajeva koji su do 1990. godine trajali dva mjeseca, kad je u Hrvatskoj bilo samo 5000 registriranih ronilaca. Danas, da biste zaronili do maksimalne dubine od 18 metara, u 30 sati trebate poslušati teoriju, odraditi vježbe s ronilačkom opremom u plićaku ili bazenu, te par zarona na otvorenom moru. I sami odgovorima "Da" ili "Ne" ispuniti upitnik o svojem zdravstvenom stanju. Bolestima srca, pluća, sinusa, uha, jeste li imali operacije, uzimate li lijekove i koje...
I tako je svugdje u svijetu, jer se tečajevi rekreativnog ronjenja svuda provode po programima međunarodnih ronilačkih udruga PADI, SSI ili CMAS. Svojim potpisom jamčite da ste zdravi i možete odmah početi s praktičnim dijelom tečaja kako biste dobili kategoriju R1 ronioca.
Rigorozni liječnički
Osamdesetih je, u tadašnjem KPSA Dubrovnik, prijašnjem RK Orhan, a današnjem RK Dubrovnik, to trajalo dva mjeseca. Obuka se provodila kroz Savez za podvodne aktivnosti i sportski ribolov na moru bivše države, koji je bio punopravni član međunarodne ronilačke federacije, CMAS-a. Preduvjet je, uz navršenih 18 godina, bio obvezan rigorozan liječnički pregled, iako se radilo o rekreativcima.
Pregled je bio eliminacijski, pa zubne plombe nikako nisu bile poželjne, tražila se savršena Eustahijeva tuba, zdravi i elastični bubnjići. Kronične upale sinusa ili devijacija nosa značile su trenutnu zabranu ronjenja. Uz RTG pluća, napravili bi spirometriju kako bi se provjerio kapacitet pluća i bolujete li možda od astme ili ste skloni "zarobljavanju" zraka, što pri ronjenju može uzrokovati smrtonosnu barotraumu.
Bilo kakav poremećaj srčanog ritma ili povišeni krvni tlak značili su diskvalifikaciju. A gdje su tek psihotestovi, kojima su se eliminirale osobe sklone panici, klaustrofobiji ili impulzivnom ponašanju. I svake godine ponovno se sve to prolazilo kako biste produljili dozvolu, odnosno ronilačku knjižicu.
Dekompresijske tablice napamet
U tadašnjim klupskim prostorijama na Lapadskoj obali, pokojni Aljoša Nikolić tri puta tjedno "drilo" nas je mjesec dana teorijom uz obveznu "ronilačku Bibliju", knjigu od 490 stranica "Ronjenje u sigurnosti", splitskog liječnika Stracimira Gošovića, jednog od najvećih svjetskih autoriteta za podvodnu i hiperbaričnu medicinu, čije je prvo izdanje izašlo 1971. godine.
Učio nas je Aljoša fizici i fiziologiji, o tablicama za dekompresiju, koje su se morale računati napamet jer tada nije bilo ručnih ronilačkih kompjutora, nego samo dubinomjeri i satovi. Detaljno nas je upoznao s opremom i njezinim održavanjem, pružanjem prve pomoći utopljeniku. Punili smo boce, učili izračunati koliko nam olova treba za pojasom s obzirom na debljinu odijela i zapremninu boca jer, naravno, tada nismo imali life jacketse.
Prije nego što bismo uopće stavili boce na leđa, moralo se na dah zaroniti na pet metara te preplivati 200 metara za osam minuta. Potom odraditi kondicijske treninge plivanja, ispod rive, preko puta Radeljevića, naučiti isprazniti masku pod morem, te se u praksi upoznati s mogućim kriznim situacijama.
Tek tada bismo klupskim crnim drvenim "gucom" krenuli na prave zarone, na kojima bismo u početku morali pokupiti "seku" da nas drži na dubini jer smo, uzbuđeni, prebrzo disali, pa nas je prazna boca vukla prema površini. Nakon dva mjeseca stigla bi komisija iz Splita, pred kojom bismo polagali teorijski, a potom i praktični dio ispita. Ako ste ga položili, u klubu vas je čekao "karnet", ronilačka knjižica s upisanom kategorijom R1. U njega bi se upisivali zaroni i dubine kako biste imali službenu evidenciju da ste ispunili uvjete za daljnje napredovanje u ronilačkim kategorijama.
Glavni je problem neiskustvo
Iako su danas kriteriji za osposobljavanje ronilaca, posebice oni zdravstveni, smanjeni, a obuka je znatno kraća nego što je bila prije, bilo kakvo ronjenje, pa i ono rekreativno, i dalje je aktivnost visokog rizika, čemu svjedočimo svakog ljeta. Naime, za razliku od osamdesetih prošlog stoljeća, kada je usidreni konop ispod Velike petke s veznim čvorovima na svakom metru predstavljao barokomoru, na hrvatskoj obali danas postoje četiri moderna rekompresijska centra.
Osim u Dubrovniku, imamo ih još u Splitu, Crikvenici i Puli, a svaki pokriva područje u radijusu od sat vremena leta helikopterom. Zbog neiskustva rekreacijskih ronilaca, u pravilu turista koji prebrzo izrone, tijekom ljeta povećava se broj hitnih intervencija, no česti su slučajevi i neodgovornog ponašanja.
Takvi slučajevi, poput samostalnog ronjenja bez partnera, prekoračenja dubine ili neodgovornog rukovanja opremom, nekad su se rješavali u klubovima. Izrekla bi se suspenzija do godinu dana, a kako je tada oprema bila jako skupa, zabranilo bi se korištenje klupske te bi ronjenje bilo nemoguće. "Ponavljačima" je slijedilo izbacivanje iz kluba, a zbog centralizirane evidencije nije bilo moguće učlanjenje u drugi klub.
Ako vas je u prekršaju pak uhvatila Lučka kapetanija ili policija, primjenjivale su se kazne propisane zakonom, pa bi Savez mogao roniocu trajno ili privremeno oduzeti stečenu kategoriju. Kao danas za vozačku, morali biste ponovno na obuku i polaganje. Današnja tehnologija unaprijedila je sigurnost ronjenja i približila ga puno većem broju ljudi, no i dalje ostaje nepredvidivi "ljudski" faktor.
Stoga, trebamo li se možda barem malo vratiti na početne postavke?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....