Dr. Željko Burić: Omiljena zabava bila nam je bižanje od milicije

Tko od Šibenčana ne zna da im je aktualni gradonačelnik doktor, da je godinama bio ravnatelj bolnice i da je, isto tako, godinama u svijetu politike. Malo je takvih. No, kome je, na primjer, poznato da je djetinjstvo proveo u roditeljskom stančiću od 45 metara četvornih u periferiji Šibenika, da je odrastao uz frenje i graničare, a pučku školu pohađao u vojnim barakama, na mjestu gdje upravo niču “Čovićeve zgrade” na Biocima. E, to znaju samo rijetki.

A da ta, javno nepoznata dimenzija šibenskog poteštata ne bi i dalje ostala u uskom krugu obitelji i prijatelja, posudila sam i modificirala Arsenovu uspješnicu, dodala joj radni naslov “Sve ono što ne znam o tebi” i pokucala na vrata ureda Željka Burića.

– O čemu ćemo?

– O svemu samo ne o politici i općepoznatim detaljima iz vašeg života. Ajmo “udarit” po djetinjstvu, mladosti, školovanju, pa sve do trenutka kad ste, na neki način, izišli iz anonimnosti.

– Može. Da biste stekli dojam, poslužit će slike. Crno-bile, normalna stvar. Evo me u najranijem djetinjstvu s autićem u ruci, vidite park kako je bija uređen... Ovo je didov konj Buban, a ovo sam ja u originalnoj šibenskoj nošnji na konju. Na glavi mi je prava šibenska težačka kapa. Vidi “Solarisove” vozne karte! Triba sam je imat jer sam tamo radija na porti da bi zaradija džeparac. Ovo mi Zagrebački električni tramvaj iz ‘79. godine potvrđuje kako sam izgleda pred kraj studija. Ovo mi je slika s dodjele diplome na Medicinskom fakultetu. Nisam ka Merzelovica da se toga ne sićam. E ode sam u onoj vojsci, u ŠRO na predavanju. Zašto spavamo? A ko je moga slušat to trabunjanje, a ne zakomit! I ka šećer na kraju – ovo je moj prvi fićo!

– Gradonačelniče, već ste stigli do fiće, a nismo obradili ni onu prvu sliku s autićem. Reklo bi se po njoj da ste gospodsko dite.

– Ma kakvi! Prvi stan koji je koristila moja obitelj nalazi se ispod sadašnjih nebodera u Bosanskoj. Bila je to TLM-ova zgrada jer je moj otac u to vrijeme radio u tvornici. Tu smo stanovali sve do gradnje i useljenja u zgradu Bermuda, danas joj je u prizemlju ljekarna. I dandanas mi roditelji u njoj žive. Bila je to moja adresa do završetka faksa i osamostaljenja.

Bija sam odlikaš

Svaki je sezonac u “Solarisu” imao ovakvu voznu kartu

U svakom slučaju, moje djetinjstvo obilježila je stroga periferija Šibenika. Iza nje nije bilo ničega. Grad je završavao na tom mjestu, a počinjali sretni i sadržajni dani djetinjstva. Obilježile su ga igre na ulici, uključujući nogomet, graničare, žmirale, vaćale... to su bile standardne igre.

Onda, na repertoaru su bile i igre frenjama, vožnje karićima do, u simpatičnom smislu, kvartovskih ratova koji su se vodili smričkama i koštelama. Nikako ne smim zaboravit stolni nogomet kod Baranovića, putujućeg zabavnog parka.

– Rekli ste da ste bili odlikaš. Kako su se uspili podudarit kvartovski ratovi s peticama u imeniku?

– Efikasno sam koristio vrime. To je ključ uspjeha. Kao svakom ditetu, najvažnije mi je bilo što ranije izić na ulicu. Da bi to ostvarija, ima sam osjećaj obveze prema školi. Uvijek sam bija odličan đak, a ništa to nije išlo priko veze, nego je to bija stvarni rezultat rada i truda. Zato bi učenje bilo vrlo intenzivno, bez sekunde gubitka vrimena. Omiljeni obroci, večera ili marenda, bili su sendviči samo da bi što prije izišli na ulicu. Cilo društvo je u isto vrime čupalo sendviče.

Spominje se gradonačelnik i drugih, i danas poznatih šibenskih mikropunktova, poput Brda ljubavi ili šumice kod “Cvijetićeve kuće”.

– Svi školarci su stanovali blizu jedan drugome. Bila je to lokacija pilane, Brda ljubavi... Trebalo se dobrano potrudit za uspenjat se na to brdo. Bilo je zaštićena, izolirana oaza koja je imala dvi-tri bare. To je bilo misto skrivanja, ali i misto di smo išli uvatiti žabu za biologiju, brat cviće, skupljat lopoče i brnistru za herbarij. Željeznička pruga je bila mjesto obavijeno velom tajne. Proć prugu i popet se na Brdo ljubavi je bio pothvat. Urbanizacija i gradnja novih šibenskih kvartova u stvari je srušila park dvorište ispred moje zgrade koje je imalo uređene staze i osmišljeni okoliš...

Druga, jednako misteriozna lokacija, usporediva s Brdom ljubavi, bila je borova šuma kod Meteorološke stanice i kuće pokojnog Cvijetića. Istinska hrabrost je bila njome protrčati. Lipo je što sam sa svim tim ljudima iz djetinjstva i dandanas prijatelj, velika većina živi u Šibeniku, ali ima ih svugdi, od Zagreba do Zadra – kazuje Burić.

Odlikaš od prvog razreda osnovne, Burić je, kazuje, naročito volio auto-moto tehniku. Ta je ljubav bila posljedica tradicije Šarićevih, majčine obitelji. Ujak je bio automehaničar, vozio je utrke, a nećaka je, za džeparac, znao angažirati oko pranja motora i sitnijih poslova. Koji put bi, umjesto novca, tinejdžer bio nagrađen i đirom na motoru.

Naravno da mu je to bilo draže od novca. Malo-pomalo, uz nagrade iz auto-moto tehnike, čak i drugog mjesta u bivšoj državi za što je osvojio putovanje po Jugoslaviji, Burić je počeo prakticirati i prve funcutarije. Osobito je bilo zanimljivo bježati motorima od tadašnje milicije.

– Za razliku od današnjih motora izuzetne snage i opasnih za život, motori koje su tada vozili mladi ljudi bili su bezopasni. To je, naime, bilo vrijeme PUH-a automatika i tomosa, onog na remenicu. Maksimalna je brzina, uz sve friziranje koje smo radili i sve preinake, bila četrdeset kilometara na sat. Oni, uvjetno rečeno, najbogatiji su vozili tomosa “kozu” s tri brzine. Kasnije dolazi takozvana četvorka, odnosno petica, što je već bilo pravo dostignuće. Nije bilo kaciga.

Omiljena nam je zabava bila bižanija od tadašnje milicije, a omiljeni punktovi bižanja su bili vrlo uspješni. Jedan je pravac bija niz skale u Dragu, kroz uske uličice. Draga nije imala današnji izgled, nego je bila načičkana kućicama i zgradama. Podnožje skala je završavalo neasfaltiranom površinom.

Drugi omiljeni pravac bižanja bio je kroz Dolac, do sadašnjeg Veslačkog kluba jer je tamo bila vododerina, mrtva, neasfaltirana zona. I onda bi tu, s obzirom da motori nisu imali snage da nas izvuku, mi nosili njih. Ništa zato, cilj je bio doći na područje u kojem nas milicija više nije mogla pratiti. Jedan od mojih partnera u to vrime je bija Ivas Lugović koji i danas ima veliki servis u Bilicama. Tada je vjerojatno imao PUH-a s onim horizontalnim cilindrom.

Nisam posve siguran. Sjećam se da mu sic nije bija učvršćen. Uglavnom, kad smo kroz Dragu bižali niz skale, taj sic mu je ispa, a milicioner koji je bio u potjeri, zaboravio sam kako se zove, bija je njegov prvi susjed. Kako je servis motora bio u Ivasovu dvorištu, tog jutra se sic stvorija na ogradnom zidu. Gledali smo u taj sic, ali se nismo usudili uzeti ga jer bi se time izdali. Milicioner je, očito, zna ko mu je biža, ko mu je susjed i čiji je sic.

Volija sam motore i aute

Fićo s kojim je sudjelovao na automobilskim utrkama u Šibeniku

Kazuje Burić kako su u njegovu društvu bili mnogi poznati Šibenčani, poput Šime Brambila Panjkote, te kako im je uzor bila starija ekipa, osobito Bare Šarić koji je izazivao divljenje i strahopoštovanje svojim minijem kromiranog motora, prvim, zelenim nortonom koji je, kao pomorac, dovezao tko zna odakle. S nostalgijom se prisjetio i autoutrka koje su se vozile po šibenskoj rivi. I sam je sudjelovao.

– U jednoj sam vozio fiću. Teško mi je reći je li to bilo natjecanje iz brzine, spretnosti ili ko zna čega.Tada je “stojadin” bio pojam luksuza, maksimalan doseg. Moj prvi auto koji sam kupio od svoje prve plaće bila je zastava 128, narančaste boje i žarkoplavih siceva. Sljedeći vlasnik je bio dr. Sunko, kirurg. A kome’š prodat nego unutar branše?! Bila je to era fiće, fiata 1300... Zastava 1300 bila je već izuzetan model. Tek se kasnije pojavljuje “stojadin”, pa u sljedećoj fazi razvoja yugo 45, 55 itd. – prisjeća se.

I obitelj, i rodbina, i prijatelji vjerovali su da će nadobudni gimnazijalac koji obožava motore i aute završiti na studiju strojarstva ili nečeg sličnog, no, upisavši medicinu, sve ih je iznenadio.

U Trst po robu

– Biologija je bio moj omiljeni predmet, a predavala ga je prof. Lambaša koja je uvijek bila interesantna i specifična. Zato je moj odabir pao na medicinu. Stravu i užas je predstavljala matematika iz razdoblja prof. Skračića, Kojundžića, a i latinski u godinama prof. Domića. Iz tog razdoblja se sjećam da je kod prof. Skračića bila praksa jedinice s temeljima. Uvijek je ta jedinica bila crvene boje, dok su sve druge ocjene bile plave. Dakle, kad bi došli do čiste jedinice, to je značilo da ste već nekog vraga znali. Upečatljivo je da je organizacija gimnazije u to doba podrazumijevala da je svaki razred imao svoju učionicu. Poštovanje prema profesorima je bilo nemjerljivo, a za petominutnih pauza između satova nije bilo dopušteno izlaziti iz razreda – kazuje Burić.

KK “Gimnazijalac” bio je kultni klub, a ponos svakoga gimnazijalca bio je modri platneni ruksak koji se na vrhu skupljao. Imao je smeđu podlogu, vjerojatno od skaja, a na njemu se isticalo bijelo slovo G.

Burić se prisjeća vrsnih košarkaša iz toga kluba koji je poslije prerastao u KK “Osvit”, odnosno “Šibenku”, prvenstava u nekadašnjoj sportskoj dvorani “Partizan”, Ivana Jurage, poslije dekana zagrebačkog FSB-a koji je bio izniman igrač, pa Lalića, Batinice, Polaka... Svi ti gimnazijalci uglavnom su upisivali željene fakultete.

Društveni život također nije patio. Burić se sjeća vožnji u Trst zbog majica s natpisima na prsima koje su predstavljale vrhunac šminkerskog izričaja i jamčile zamijećenost među nježnijim spolom. Dvije neprospavane noći vožnje za nekoliko sati bauljanja po dućanima u Trstu bilo je prihvatljiva cijena.

– Bila su to vrimena kada je za dobiti kartu, naročito prvi red fotelja, u kinu “Šibenik” trebalo imati tešku vezu. Kruna naših izlazaka, međutim, bila je večera na nekom od mjesta izvan grada. Za to su se cile godine skupljali novci, a ponos je bilo kao student uzet ćaćino auto. Nije bilo vlastitih auta. Ja sam imao ćaćinog fiću, čuvenu zastavu 750. Moj cimer Alen Mašina, koji je bio student Rudarskog fakulteta, imao je škodu 1000 MV, a moj drugi cimer Siniša Gulin, inženjer strojarstva, imao je “moskvića”.To je bila studentska grupa.

Obrtnici su imali jaču ergelu. Bare Šarić je ima mini coopera, moj rođak je imao austina 1300, Baranović je imao fiata 125, Zoran Polak je imao ćaćina fiata 125 special, a Petar Baranović Beneča je imao fiata 132 2000. E, to je bio bentley. Jedne prilike smo organizirali utrku za večeru u Vodicama koja je završila velikim servisno-automehaničarskim krahom.

Moj fićo je zbog forsiranja zariba, upalilo se sve crveno, škodi je razbijena prednja liva strana, a moskviću je zbog vožnje na rikverc razbijen branik. Naravno da to ni u primisli nismo smili kazat ćaći i materi. Intencija, ali i utopija, bila je sve popravit do ujutro. Uglavnom smo jutro dočekali bez rezultata. Fićin motor je bija rastavljen u Benečinoj garaži jer je trebalo novaca za kupit neke rezervne dijelove, a novaca nismo imali. Ujutro je nastala zbrka i povika među roditeljima. Sve je, naravno, razotkriveno – kroz smijeh će Burić.

Burić junior u originalnoj šibenskoj narodnoj nošnji na didovom konju Bubanu

S puno sjete u glasu šibenski se poteštat sjeća i svojih prvih dana staža u bijelom, liječničkom mantilu, kada je raspoređen u Boraju i Perković.

– Ponediljak, srida i petak bili su rezervirani za Perković, a utorkom i četvrtkom odredište je bila ambulanta u Boraji. Vozio sam službenog bilog fiću, vlasništvo Doma zdravlja, a pacijenti su uvijek znali kad ću doć iako nije bilo precizno određenog radnog vrimena. Kako? Jednostavno, kako cesta nije bila asfaltirana, po stupu prašine koji se dizao iza fiće znali su u minut preračunat koliko mi treba do ambulante. Nije bilo greške osim kad bi fićo uskuva ili bi mu puka gumi-gevind, odnosno ispala poluosovina.

Jaja i vino za doktora

– Doktori su se tada tretirali kao bogovi.

– Ne mogu reć da nismo odreda bili ponosni na svoju bilu uniformu. Znam dok sam radio u službi Hitne pomoći koja je tada bila na Domu zdravlja u Šibeniku, a šef je bio dr. Ante Romac, da smo u pauzi sjedili na klupčici na trotoaru i razmišljali kako smo izabrali pravo zanimanje. A i među pacijentima smo bili poštovani. Poštovanje se na selu iskazivalo jajima i salatom, bocom domaćeg vina...

Nije bilo kupovnih proizvoda. Za moje pacijente je bila uvrida ne primiti tako nešto jer bi tada pomislili da mi to nije dovoljno. Sa zahvalnošću bih primio, a poslije podijelio s osobljem. U tome nije bilo zla, a pacijenti, od kojih me se mnogi iz Boraje i Perkovića i danas sjećaju, osjetili bi se ispunjenima.

S Burićem smo prošetali i do zgrade njegova djetinjstva, koja odavno nije u predgrađu. Do Brda ljubavi nismo mogli – ispriječila nam se visoka žica i pruga. Ni školskih baraka odavno nema. Nema ni nekih ljudi iz ove priče. Ipak, ima ih sasvim dovoljno živih i zdravih. Da posvjedoče, za svaki slučaj...

Marina Jurković
Snimio NIKŠA STIPANIČEV/CROPIX

Uskoro 60 Iduće godine, 15. srpnja, šibenski gradonačelnik Željko Burić proslavit će šezdeseti rođendan. Tako piše u njegovoj službenoj biografiji. A piše i to da je rođen u Šibeniku gdje je završio osnovnoškolsko obrazovanje i gimnaziju. Medicinski fakultet, pak, upisao je 1974. godine u Zagrebu, a diplomu stekao pet godina kasnije. Uslijedilo je i odrađivanje pripravničkog staža te je stručni ispit položio u lipnju 1982. godine. Poslijediplomski studij oftalmologije, pak, okončao je 1988. godine. Obrazovanje je nadogradio 2003. upisujući poslijediplomski Studij kliničkog menadžmenta u zdravstvu koji je završio 2004. godine. Od siječnja 1999. godine, pa sve do gradonačelničke funkcije koju je preuzelo 3. lipnja prošle godine, bio je ravnatelj Opće bolnice Šibensko-kninske županije. U nekoliko je navrata bio šibenski gradski vijećnik, a u jednom sazivu i vijećnik Županijske skupštine. Član je HDZ-a. Oženjen je. Živi u obiteljskoj kući u Šibeniku.

BIŽANJE OD MILICIJE Omiljena nam je zabava bila bižanija od tadašnje milicije. Jedan je pravac bija niz skale u Dragu, kroz uske uličice. Drugi omiljeni pravac bižanja je bio kroz Dolac, do sadašnjeg Veslačkog kluba jer je tamo bila vododerina, mrtva, neasfaltirana zona

PERKOVIĆ I BORAJA Vozio sam službenog bilog fiću, a pacijenti su uvijek znali kad dolazim. Cesta nije bila asfaltirana, pa su po stupu prašine koji se dizao iza fiće znali u minut preračunat koliko mi treba do ambulante. Nije bilo greške, osim kad bi fićo uskuva ili bi mu ispala poluosovina

UTRKE Organizirali smo utrku za večeru u Vodicama koja je završila velikim krahom. Moj fićo je zbog forsiranja zariba, upalilo se sve crveno, Škodi je razbijena prednja liva strana, a Moskviću je zbog vožnje na rikverc razbijen branik. Ni u primisli nismo smili kazat ćaći i materi