Uspješni je predsjednik te udruge, asistent i tumač za druge osobe bez sluha ili slaboga sluha. Poznaje znakovni jezik, iako se u svakodnevici njime malo služi jer komunicira gotovo i bez njega.
Živi sa suprugom u Mravnicama pokraj Perkovića, gdje je sam adaptirao staru malu kuću. Izvrstan je stakloplastičar, električar, bravar, varilac. Bavio se sportom, košarkom i nogometom. Proniknuo je i u sve pore računalnih programa i mreža, dok osobnu komunikaciju s lakoćom obavlja SMS porukama. Kada u selu nestane struje, ili ima drugih kvarova, komunalne službe (Vodovod, Elektra, cestari) brzo im priskoče u pomoć. I radi ono malo stanovnika i radi Hrvoja.
Prošle nedjelje sjeli smo s Hrvojem u njegovu škodu na Brodarici, kamo je došao prijatelju, tajniku volonteru njihove udruge, Božidaru Koliću. Vozio nas je gradom, a zatim u Rogoznicu po veliku nevremenu i prolomu oblaka lakoćom iskusnoga vozača. Okretan je i spretan za upravljačem, ležeran, precizan. A ništa ne čuje oko sebe. Dok svira radio, Hrvoje ga osjeća po vibracijama. Isto tako i kad upali motor automobila, u kojem, inače, nema nikakvih dodatnih uređaja ni “specijalne opreme”.
No, po njegovim drugim razvijenim čulima, u stanju je osjetiti ako s autom nešto nije u redu. Čovjek u njegovoj vožnji može uživati s punim povjerenjem. To je bio i prvi put u životu ovog novinara da ga vozi osoba bez imalo zvučnoga kontakta s ostalim svijetom!
Hrvoje je, inače, vozač od 1990. godine, a vozački ispit položio je bez teškoća iz prvog pokušaja. Osobe oštećena sluha po zakonu imaju pravo posjedovati vozačku dozvolu. I otad u vožnji i prometu nije zabilježio ni najmanju nezgodu. Osim toga, Hrvoje vozi i kombi, što traži i dodatnu koncentraciju. Sam znade voziti u Zagreb. Jednom je svoga tajnika Božidara-Božu vozio pravo u Nuernberg. I natrag ga vratio.
Radovi u vrtu
Poslije one vožnje našli smo se u lijepo uređenoj velikoj prostoriji s računalima, u njihovoj udruzi na Baldekinu. Pitali smo Hrvoja Papka preko “tumača” Bože, iako razumije naša pitanja čitajući nam s usana, što osim aktivnosti u udruzi, radi u svojim Mravnicama gdje živi jedva dvadesetak stanovnika. Kimnuo je glavom da razumije.– U kući i oko nje uvijek ima posla – odgovarao je Hrvoje na svoj način.
– Radim u vrtu, postavljam ograde, održavam uređaje, izrađujem mala plovila, sandoline i čamce. Imam dosta prijatelja, ali ipak najviše među onima oštećena sluha iz udruge. Volim raditi, i uz pomoć gospodina Bože u udruzi sam angažiran svakodnevno.
Ima li nerazumijevanja prema osobama s oštećenim sluhom (i govorom) kao što ste vi, obraćamo se Hrvoju razgovijetnim pokretima usana, dok on “čita” naše pitanje.
– Događa se. Ima onih koji s nama baš i ne vole komunicirati, ali velika većina tamo gdje se krećem, to prihvaća i rado surađuje. U ustanovama, među građanima, na skupovima. U trgovini i drugdje, obavljam poslove kao i svi drugi. Osoblje se ponekad i čudi kako ne trebam ničiju pomoć. Na taj način ja aktivno živim punih dvadeset i pet godina – kaže Hrvoje.
Preko gradskih službi i Zavoda za zapošljavanje, Božidar Kolić traži za Hrvoja odgovarajuće zaposlenje. Nailaze na dobru suradnju i na odaziv za pomoć, ali konkretne ponude i mogućnosti za Hrvoje još uvijek na “terenu” nema.
Posebnu preporuku, kao prilagođenoj i osposobljenoj osobi, Hrvoju je dao i Savez gluhonijemih RH. Čvrsto se nada da će napokon naći uhljebljenja za život sebi i obitelji. Hrvoje je veliki optimist. Nikad ne odustaje!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....