‘Ja san malu i brija i šiša kod ognjišta di se pura miša’

Mala moja, kad te niko neće, Kamenjača, dobro poduzeće, prima žene i cure noseće...”

Eto što je neki zločesti muški iz prominskoga kraja smislio za neko jadno žensko, pa joj tužnu sudbinu picukare, stare cure, ili neke, kako bi se u narodu reklo, taknute, još opjevao u četvercu. Zavidao joj je garant ovu ojkavicu, znanu i kao treskavicu, pred svima, na prominskom silu ili derneku, nekadašnjoj seoskoj diskoteci gdje se skupljalo za faćkat i ismijavat i staro i mlado.

 I za ne falit, nakon ovako maestralne rugalice otjerao joj i onu zadnju nadu koja bi je dovela ravno pred oltar. Ojkavice, sinjske rere ili imotske gange znaju biti i okrutne, isto kao i život na selu.

Ali, na svu sreću, nisu zaboravljene, još uvijek ima onih koji su obilatu poeziju naših didova zapamtili, počujte ovo, i bez retka zapisanog na papiru. Štoviše, još su je počeli prenositi na svoje mlade, koji već u desetoj godini počnu s učenjem treskanja.

U Oklaju, srcu prominskoga kraja, postoji tako kulturno-umjetnička udruga bez puno domišljanja nazvana “Promina”, u kojoj se više od 20 mladih uči ojkanju. Počeli su kao i njihovi mentori, u devetoj, desetoj, a uče onako kako su im stare podučavali njihovi didovi, koji su im prenijeli i ovu: “Mala moja, kako se ne stidiš, ja je željan, a ti na njoj sidiš. Ja san malu i brija i šiša kod ognjišta di se pura miša, što je meni, mladu i zelenu, od curice napraviti ženu...”

Ništa na papiru

Ovu mrsnu su devetogodišnjak Ante Perica i družina mu, 11-godišnji Ante Knežević, 10-godišnji Roko Budanko, 13-godišnji Josip Sarić i 15-godišnji Luka Sarić, školarci iz Oklaja, mlade nade prominske ojkavice, garant milijun puta čuli.

Ali s mrsnima, tim bezobraznim napjevima, još se nisu uhvatili ruku pod ruku. Takve se pivaju, kažu najmlađi, kad čovik malo naraste, i to u specijalnim prilikama, uglavnom u muškim družinama.

− Svakog petka mi u našem KUD-u učimo ojkavice, pivamo, plešemo folklor i lipo nam je. Slušamo pažljivo starije dok ojkaju, ponavljamo pisme, pamtimo riči pa šta uvatimo, jer nema ništa na papiru, i tako dok ne ostanu u nama zauvik. Znan za sada ojkat njih 20-ak, naučija san ih toliko, a bit će ih i više. Čuja san ja svakakve, ali se red za pismu zna, a to znači da šporke nisu za nas manje. Kasnije, kad odrastemo. Ma volin ja ovdi doć s prijateljima, zabavno mi je. I neću odustat. Odlučija san, moran naučit sve ono šta znaju i ostali – kaže Ante, s kojim se slažu i njegovi kolege vršnjaci, najmlađa ojkališna snaga.

A ti ostali na koje oni misle su side starine što su mlade prigrlili kao svoju dicu rođenu. Ti mudraci ojkanja znaju na stotine pisama, imaju ih za napuniti, kažu, šlepere, toliko ih je da se neće cijeli dan zaustaviti u pjevanju, a da im se ni jedna ne ponovi.

Teme su im svakojake, uz dobru kapljicu iz bukare počnu od ljepota prominskoga kraja, ljubavnih tegoba, muško-ženskih odnosa, rugalica i tužbalica, pa na kraju dođu i do onih iz nadmudrivanja. E, te su zakon, u takvima su se poetskim duelima momci nadjačavali, a cure uživale i birale.

− Prvu san otpiva s 11, naučili me stariji kako se to radi, od pozivanja na pismu, do svima znanog “oooj” na kraju. Ojkavica ima svoj slijed, kod nas ona ide u jednom dahu, nema stajanja. Zato za nju triba puno trenirat – kaže Vinko Sarić, jedan od poznatijih pivača ojkavice.

Trešnja nije za svakoga

On zove ili poprivaća, a onda u igru upada onaj koji treska, najčešće Petar Juric ili Drago Tarle, koji znaju iz grkljana pustiti i držati do minute poseban vibrirajući zvuk. Zezamo ih kako bi bez pol muke mogli poći u dvoboj s bilo kojim roniocem na dah. Toj moći manipulacije glasom uče i dicu, što i nije baš lagan zadatak. Trešnju ne može svatko svladati.

− Naučit će, za to triba vrimena i puno vježbe. Red je ovakav, pa ih i tome učimo: prvi zove, drugi poprivaća pismu, onda dolazi onaj šta trese, onda se vrati s poprivačem na početak i tada svi nastupaju do kraja. Za ojkavicu treba imati dobar gućak, ali i još bolji kapacitet pluća. Zato smo i probrali najbolje od mladosti koja nam je došla, šlag na kraju. Tko to nema u sebi, u igru uopće ne ulazi. Nije učenje ojkanja nimalo lagan posal, dug je, naporan, ali ljubavi imamo. I u svemu tome ne bismo mogli bez važne karike u lancu, voditeljice pomlatka Franke Bronić − objašnjava nam predsjednik udruge Mario Juric, koji na svojim plećima nosi sve, brige o nastupima, ustroja dičje škole, lekcija za najmlađe...

Tko će od ovoga pomlatka naučit ojkanje do kosti, to će se tek vidjeti

A tko će od ovoga pomlatka naučit ojkanje do kosti, to će se tek vidjeti. Prvo im se glas mora ustaliti kako bi zagrgutali, nalik na ono što stariji mogu. Kroz praksu sa starijima i školu ojkavice uspješno je to pošlo za rukom 28-godišnjem Mariju Škarici.

Već je stari u KUD-u, isto kao i prijatelj mu i istogodišnjak Ivan Kardov. I jedan i drugi s najstarijima već nastupaju na mnogim smotrama, Ivan je već počeo i tresti, dok Mario čvrsto drži pismu.

− Cilj nam je sačuvati običaje. Naravno da bi volija naučit trest ka naši stariji, poput Drage ili Petra – kaže skromno Ivan, puštajući da ga stariji hvale. A oni su i više nego zadovoljni.

PIŠe Tanja ŠIMUNDIĆ BENDIĆ
Snimio Jadran BABIĆ / CROPIX