Mirko Petrić: U Dalmaciji se samo Šibenik trudi postati pametan grad

Splitski sociolog mr .Mirko Petrić, viši predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, nedavno je u zadarskoj Gradskoj knjižnici održao zapaženo javno predavanje na temu „Zašto dalmatinski gradovi nisu ‘pametni’?”. Tom prilikom posebnu pažnju izazvala je njegova ocjena kako je među dalmatinskim gradovima „Split najnepametniji, Dubrovnik je mrtav, Šibenik se budi, a Zadar je negdje između“.

U kojem bi dalmatinskom gradu bilo najpametnije živjeti?

- Još donedavno, odgovor na ovo pitanje bio bi: u Zagrebu! Tako su barem mislili svi oni mladi ljudi koji su, u potrazi za poslom i boljim uvjetima života, u velikom broju napuštali gradove u Dalmaciji, odnoseći sa sobom „ljudski kapital“ potreban za njihov razvoj. U posljednje vrijeme smjer iseljavanja se ponešto promijenio. Visokoobrazovani u traženim zanimanjima, poput liječničkih ili računalnih, sve češće nalaze posao u zemljama EU-a. Za mlade ljude s „izvoznim potencijalom“, da se tako izrazim, Zagreb više nije prvi izbor upravo zato što se ni on ne može opisati kao „pametni grad“, odnosno kao grad koji nudi takvu kvalitetu života da bi u njemu - kako kažete - bilo „pametno živjeti“.

Gradovi u Dalmaciji, pak, kao novo mjesto boravka zasad privlače uglavnom strance, ali još uvijek u prilično malom broju. Da bi održali neke elementarne gradske funkcije, dalmatinski gradovi u skoroj će budućnosti morati osmisliti strategiju privlačenja kvalificiranih lokalnih iseljenika i novih stanovnika. Jedini način da u tome uspiju jest da u djelo provedu kriterije koji bi ih približili idealu „pametnih gradova“.

Koji su to kriteriji? I što bi bili ‘pametni gradovi’?

- Izraz „pametni grad“ nastao je po analogiji s onim što podrazumijeva pojam „pametni telefon“. Taj se pojam, kao što svi znaju, koristi kao opis mobilnih telefona koji svojim korisnicima pružaju znatno veću razinu digitalne povezanosti s drugim ljudima i uslugama nego što to mogu „obični“ telefoni. „Pametni grad“ mogao bi se najkraće definirati kao grad koji koristi digitalne tehnologije da bi povećao produktivnost i javnu dobrobit, smanjio financijske troškove i potrošnju resursa te aktivno uključio građane u upravljanje. Grad se može smatrati „pametnim“ kad ulaže u ljude i njihov društveni kapital, potiče održiv gospodarski razvitak i uspijeva postići visoku kvalitetu života.

Neki znanstvenici, osim oslonca na digitalne tehnologije, naglašavaju da je ključ održivosti današnjih gradova u njihovu mudrom upravljanju prirodnim resursima i aktivnom sudjelovanju građana u rješavanju problema. Smatra se da gradovi koji angažiraju svoje stanovnike imaju veće šanse uspješno odgovoriti na različite globalne rizike s kojima se dnevno suočavamo. U europskom kontekstu ti se rizici najčešće odnose na posljedice koje donosi starenje stanovništva i s njim povezan pritisak na javne financije. No, ne treba nikako zaboraviti i na zagađenost okoliša i negativne učinke klimatskih promjena s kojima ćemo se sve više suočavati.

Koji je, po vašem mišljenju, najpametniji grad u Hrvatskoj?

- U Hrvatskoj zasad nema „pametnih gradova“. U europskom istraživanju „pametnih gradova“ srednje veličine iz 2007. godine na popisu se našao Zagreb, doduše s iznimno skromnim rezultatima. U novijim verzijama istraživanja, 2013. i 2014. godine, ni glavni grad Hrvatske više se uopće ne pojavljuje, tako da je na zemljopisnoj karti koja prikazuje rezultate istraživanja cijela Hrvatska „bijela mrlja“. U nama zemljopisno bliskim i civilizacijski sličnim zemljama poput Austrije, Slovenije i Italije brojni gradovi ulaze u prvih deset „pametnih gradova“ u različitim kategorijama u kojima se vrše mjerenja. U većini istraživanja i rangiranja ta mjerenja se odnose na različite pokazatelje o profilu gospodarstva, ljudskom i društvenom kapitalu, sudjelovanju građana u upravljanju gradom, riješenosti prometa i dostupnosti informacijsko-komunikacijskih usluga građanima, kao i odnosu prema okolišu i općenito kvaliteti života.

Na predavanju ste spominjali Varaždin i Sisak: po čemu su oni ‘pametni’?

- U Hrvatskoj zasad imamo samo gradove koji su se u nekom području opredijelili za provođenje politike koja bi vodila prema ostvarenju ideala „pametnog grada“. Varaždin je odlučio poraditi na dostupnosti informacijsko-komunikacijskih tehnologija građanima, Sisak na energetskoj učinkovitosti. Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić je, dok je još bio u prilici davati takve izjave, najavio da će Zagreb poduzeti sve da bi što prije postao „pametni grad“, no konkretne akcije u tom pogledu tek se očekuju. U Dalmaciji jedino Split pokazuje veću osviještenost o temi: na području grada postoji građanska inicijativa koja u svom nazivu nosi pojam „pametnog grada“, a na Umjetničkoj akademiji uspješno je proveden europski znanstveni projekt koji se bavi aspektima digitalne urbanosti. Međutim, sama ideja „pametnog grada“ nije još postala dio službene gradske politike, iako se može očekivati da to u doglednoj budućnosti postane, ako ni zbog čega drugoga zato što niz programa za koje se može dobiti financiranje Europske unije naglašava taj pojam.

Na predavanju ste rekli da je u Dalmaciji najviše ‘štetnih’ i ‘piratskih’ gradova? Koje su osobine takvih gradova?

- Torinski profesor arhitekture Roberto Pagani „štetne gradove“ definira kao gradove sa zagađenim okolišem, zagušenim prometom, velikom potrošnjom energije, malo usluga građanima i, općenito govoreći, malo društvenosti. Po Paganiju, takvi gradovi uspijevaju „biti na štetu svima“, jer svi njihovi građani, primjerice, dišu zagađeni zrak ili piju zagađenu vodu, bez obzira na to zarađuju li na tome pojedinci, koji također sami sebe truju. U ovakvom opisu nažalost nije teško prepoznati brojne probleme s kojima se nose dalmatinski gradovi. Isto vrijedi i za „piratske“ gradove, u kojima prema Paganiju individualna korist preteže nad općom. U takvim gradovima pojedinci uspijevaju prisvojiti sebi većinu koristi, a negativne aspekte svoje djelatnosti nemoralno prebacuju na druge građane. Za razliku od ovakvog pristupa, koji je nažalost također lako prepoznati u dalmatinskom kontekstu, ideja „pametnog grada“ zasniva se na načelu da se individualne i kolektivne potrebe mogu podudarati. Recimo, pojedinac i na znanju zasnovano poduzeće mogu riješiti neki okolišni, prometni ili ini gradski problem. Na taj će način opstati kao poduzeće i osigurati individualnu korist ljudima koji u njemu rade, ali će ujedno biti na korist svima koji u gradu žive.

Opći dojam je kako se devedesetih godina od svih dalmatinskih gradova kvaliteta života najviše srozala u Šibeniku, koji je tada ostao bez gotovo kompletne gospodarske osnove. No vi na predavanju kažete da se Šibenik ‘budi’. Što se to u međuvremenu dogodilo s Krešimirovim gradom?

- U Šibeniku je, čini se, sazrela svijest o tome da je grad u gospodarskom smislu dotaknuo samo dno i da nema koristi od žaljenja za nestalom industrijskom osnovom razvoja. Nove impulse unijeli su mladi ljudi koji su se početno okupili oko organizacije festivala Terraneo i koji su u tom međunarodno kompetitivnom projektu stjecali nova znanja. Ključno je, međutim, što je njihova nastojanja prepoznala i gradska uprava, kao i to da je došlo do otvaranja prema novim idejama i izvorima financiranja, u ovom slučaju prema fondovima EU. U međuvremenu su najavljene i turističke investicije, no važnijom od toga čini mi se rastuća svijest da se grad u svom razvoju ne može osloniti na turističku monokulturu te da mu je potrebna osnova za stvaranje i usvajanje novih tehnologija. Upravo je pristigla vijest da je Agencija za znanost i visoko obrazovanje ocijenila opravdanim javno financiranje studija Energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora u Šibeniku. Gradska uprava također je potpisala sporazum s norveškom Vladom koji će omogućiti razvijanje studija marikulture i akvakulture te „zelene energetike“.

Također je bio dojam da je od svih dalmatinskih gradova najpropulzivniji i za život najugodniji Zadar. Vi ga, međutim, svrstavate „negdje između“?

- Uzlet Zadra u poslijeratnom razdoblju zasnivao se na konceptu koji je u razvoju računao prvenstveno s mehanizmima potpore koje može osigurati nacionalna država. U međuvremenu, u Hrvatskoj je došlo do promjena koje su ugrozile velike infrastrukturne projekte, pa se u grad više ne prelijevaju njihovi neposredni ili posredni financijski učinci. Nestalu industrijsku osnovicu neće moći zamijeniti uslužne djelatnosti vezane prvenstveno za turizam, a u gradu, čini se, još nije sazrela svijest o potrebi preslagivanja razvojnih prioriteta. Štoviše, u gradskoj upravi dugo nije postojala dovoljna svijest o značaju Sveučilišta za razvoj, ne samo stoga što je ono veliki poslodavac nego i stoga što dovodi brojne studente koji i zimi troše novac, a nakon studija često ostaju živjeti u gradu. Iako grad raspolaže s više obrazovanih mladih ljudi nego mnoge druge sredine u Dalmaciji, stanovitu razvojnu poteškoću predstavlja i to što je uglavnom riječ o obrazovanima u humanističkim i društvenim znanostima. U tom smislu, pohvalan je iskorak Sveučilišta u obrazovne programe povezane s poljoprivredom, no bit će potrebno još neko vrijeme da takva orijentacija počne pokazivati rezultate. Zadar u ovom trenutku stagnacije traži svoj novi identitet, a kritičari kažu da to ne čini dovoljno uspješno ni odlučno.

Za Split kažete da je ‘nepametan’, i to ‘po svim kriterijima pametnih gradova’. U čemu se sastoji ta ‘nepamet’ Splita?

- Split je veći od svih drugih dalmatinskih gradova, pa su sukladno tome veći i njegovi problemi. U mnogim aspektima drastično pokazuje značajke Paganijevih „štetnih“ i „piratskih“ gradova, a veliko su mu opterećenje i intelektualne elite koje u novim uvjetima i dalje „guraju“ stare, modernističke razvojne koncepte zasnovane na velikim brojkama i zagađivanju okoliša. Možda će zvučati paradoksalno, ali potrebnoj promjeni načina razmišljanja ne pridonosi ni aktualna turistička popularnost grada, jer će ga, ako se uruši, ostaviti gotovo bez izgleda na stvaranje usporedivog prihoda u drugim djelatnostima. Split se ponaša iznimno „nepametno“, jer vrlo često doslovno uništava vlastite razvojne resurse.

S druge strane, iako su mu problemi u ovom trenutku veliki, Split raspolaže s najvećim infrastrukturnim potencijalom za razvoj u smjeru „pametnog grada“, u najmanju ruku time što ima veliko sveučilište sa značajnim istraživačkim centrima u području digitalnih tehnologija i medicine. Da bi se taj potencijal ostvario, bilo bi potrebno s vizijom vući odlučne političke poteze, što nije lako već i zato što u gradskoj i županijskoj vlasti u nekoliko proteklih mandata ne postoji potreban razvojni konsenzus. Najgore što bi se Splitu moglo dogoditi jest da ostane „vječno perspektivan“, odnosno da u dogledno vrijeme ne realizira one prednosti koje u odnosu na druge dalmatinske gradove zasad još uvijek ima.

Na predavanju ste predložili da se dalmatinski gradovi umreže u ‘pametnu regiju’ koja bi bila održiva, čime dolazimo do ‘vječnog pitanja’: koji bi bio glavni grad te regije?

- Pitanje glavnog grada regije je, naravno, apsolutno nevažno. Isto tako, za formiranje „pametne regije“ nije potrebno čak ni odrediti njezin teritorijalni ustroj. Suradnja među dalmatinskim gradovima može započeti odmah, a osnova joj trebaju biti područja u kojima se može ostvariti razmjena iskustava i znanja potrebnog za osiguravanje kvalitete života koju pretpostavljaju „pametni gradovi“. Primjerice, grad Split sigurno bi profitirao od šibenske ekspertize u međunarodnom umrežavanju, a nema razloga zašto u spomenutom studiju Energetske učinkovitosti i drugim planiranim studijima u Šibeniku ne bi aktivnije sudjelovalo Splitsko sveučilište.

Dalmatinski gradovi trebali bi, recimo, zajednički rješavati svoje probleme u zbrinjavanju otpada i zaštiti okoliša, jer je u tom slučaju ionako riječ o povezanim prirodnim sustavima. Turistička djelatnost također bi profitirala od umrežavanja ruta i programa na regionalnoj osnovi, umjesto dosadašnjom županijskom rascjepkanošću u tom području. U ovom pogledu uzor svakako može biti Istra, koja je, iako lišena različitih resursa kojima raspolaže Dalmacija, uspjela svom stanovništvu osigurati znatno kvalitetniji život. Pri svakoj razvojnoj inicijativi treba polaziti od toga da cijela Hrvatska ima manje stanovnika od metropolitanskog područja Milana, a Dalmacija manje od metropolitanskog područja Zagreba. Za svaki razvojni iskorak bilo bi stoga potrebno hitno ujedinjavanje resursa i privlačenje novih ljudi u regiju.