Na rogozničkom "stratištu" rađaju se nove kuće

U Kalebovoj luci i Stivašnici ponovno se gradi! Prije šest godina na rogozničkom području u uvali Kalebova luka bageri bivše ministrice Marine Matulović Dropulić nemilice su drobili kuće obitelji Šimac, Šolić, Lojić, Markovina, Bubalo, Mastelić, Rošćić, Knezović, Gudeljević...

I u toj zlosretnoj uvali u dvije kampanje rušenja s lica zemlje “izbrisane” su 22 kuće. Te 2006. godine, iako zvuči nevjerojatno, U Kalebovoj luci se gradilo i to bez građevinske dozvole što je potvrđeno i u ondašnjem Uredu Državne uprave u Šibeniku. Na temelju planske dokumentacije te 2006. U Kalebovoj luci, naime, nije mogla ni biti izdana građevinska dozvola, međutim to nije omelo poduzetnika Žarka Tomića iz Jajca da između razvalina 22 srušene kuće izgradi vilu koju je prodao jednom Talijanu za 600 tisuća eura.

Kalebova luka šest godina poslije veliko je gradilište. Na razvalinama izgrađene su ili se grade nove kuće. Ovaj put s urednim građevinskim dozvolama izdanim na temelju Prostornog plana uređenja Općine Rogoznica koji je stupio na snagu 2009. godine, a odlukom rogozničkoga Općinskog vijeća svi vlasnici srušenih kuća oslobođeni su od plaćanja komunalnog doprinosa.

Ivanu Šimcu U Kalebovoj luci srušene su dvije kuće, ukupne površine 600 četvornih metara. Šimac trenutno gradi novu kuću, a novac su mu, kaže, posudili prijatelji iz Češke. Kuću je dobrim dijelom izgradio i Stipe Šolić.

- Uzeli su nam 20 godina života. Teški rad moga muža kamenoklesara i mojih 30 godina provedenih u “Jugoplastici” pretvorili su u prašinu, a od nas napravili bolesnike. Pitam se zašto smo mi proglašeni državnim neprijateljima i zašto su rušenje naše kuće osiguravali specijalci - kaže Nevenka Šolić.

Kuća Ivana Šimca danas / Nikša Stipaničev/CROPIX

Zastrašujuće slike rušenja i bacanja namještaja i nakon šest godina za Nevenku su noćna mora. Rušilo se u Zatoglavu i u uvali Stivašnica. U dvije kampanje bageri su pomeli na desetke kuća. Kao i U Kalebovoj luci ljudi su već izgradili ili grade nove kuće, oni koji pak nemaju novca prodaju terene.

Borisu Paviću srušena je kuća u kojoj je stalno živio 10 godina i koja je izgrađena u osamdesetima. Imao je mogućnost legalizacije od 1992. do 1995. godine, međutim, kaže, bio je rat i nije imao novca. Prema tadašnjem Zakonu o legalizaciji, ako postupak legalizacije nije pokrenuo vlasnik, morala je to napraviti lokalna samouprava. Zbog te zakonske odredbe Pavić već godinama bije bitku na hrvatskim sudovima, a ići će kaže i do Strasbourga.

Urbanizacija bager-politikom na rogozničkom području doživjela je potpuni fijasko. Nadležno ministarstvo nikada nije odgovorilo zašto se rušilo selektivno, koji su parametri presudili u uklanjanju tih stotinjak kuća, a preostalih 2500 također bespravnih su ostavili u prostoru. Nije stoga čudno što vlasnici srušenih kuća tvrde da su njihovi objekti pali zbog interesne sprege tajkuna i političara.

Valja otvoreno reći da je bespravna gradnja desetljećima bilo društveno prihvatljivo ponašanje u čijoj su gradnji sudjelovale i državne institucije koje su naplaćivale poreze, izdavale raznorazne obrtnice i priključivali takve građevine na komunalnu infrastrukturu.