SDP-ovac Ivan Klarin, načelnik Tisnog u ulozi farmera: Moja su jaja iz domaćeg uzgoja

U srpnju ove godine napunit će tek 30 godina, a već je prepoznatljiva figura na hrvatskoj političkoj sceni. Kako i ne bi kad je u političke vode uplivao prije skoro deset godina. Najprije je kao 21-godišnjak bio najmlađi predsjednik Mjesnog odbora Jezera, pa najmlađi predsjednik Općinskog odbora SDP-a Tisno, a sa 23 godine preuzeo je kormilo tišnjanske općine i tako postao najmlađi načelnik u Hrvatskoj.

Logičan nastavak karijere bile su saborske klupe. "Grije" ih od prosinca 2011. godine. Riječ je o Ivanu Klarinu, SDP-ovu saborniku i tišnjanskom načelniku, koji je u međuvremenu postao i predsjednik šibensko-kninske Županijske organizacije socijaldemokrata.

Motika mi srcu mila

Sve te godine otkada se bavi politikom rijetko tko ga je vidio u drugačijem izdanju od onog strogo službenog, u kravati, pomno ispeglanoj košulji i odijelu. Osim njegovih najbližih, malo tko zna da se Ivan ipak najbolje osjeća u trenirci i radnoj robi, da mu je srcu mila i motika i traktor te da je svojom rukom iskrčio skoro pet tisuća kvadrata djedovine na južnoj strani otoka Murtera.

- Kad stavim na fejs sliku s pilićima, onda mi kažu da je to fotomontaža, da nema šanse da se bavim kokošama, a još manje krumpirima, poljem i maslinama. Evo, ja ću vam dokazati da je sve to istina i da nemam razloga slikavati se sa tuđim kokošama.

Tim riječima, s osmijehom od uha do uha i u trenirci dočekao nas je Klarin pred obiteljskom kućom u Jezerima. Dočekao i poveo najprije u polje, na parcelu koju je dva desetljeća svojom rukom obrađivala 83-godišnja mu baba Luce. A kada je staračka ruka onemoćala i kad je vrijedna Luce bila primorana odustati od svakodnevne borbe da od škrte zemlje otme najbolje, njivu je malo pomalo preuzeo korov i šikara.

Dok šetamo uzanom stazicom kroz borove i nisko raslinje, Ivan nam priča kako mu poljodjelstvo nije padalo na pamet sve dok njegova Mare, danas curica od dvije godine i dva mjeseca, nije počela jesti povrće. I on i supruga mu Deana djetetu su željeli priuštiti najbolje. Ispostavilo se da to i nije tako jednostavno.

- Tražili smo mlado povrće neprskano i netretirano bilo kakvim pesticidima, aditivima i kojekavim umjetnim tvarima. Jasno, u supermarketima ga je bilo nemoguće pronaći, pa smo se za zelenjavu snalazili svakako, uglavnom kod rodbine i susjeda koji imaju svoje vrtove. Tako sam došao na ideju da se posvetim zemlji. Dvije parcele babe Luce udaljene su jedva dva kilometra od kuće, a ako je mogla baba, zašto ne bi i ja.

Tako sam počeo krčiti zemlju i saditi različite kulture. Kakvo je to otkriće bilo, kakva uživancija! Taj osjećaj zadovoljstva odrađenim poslom rijetko se s čime može usporediti, to kad zelenje počne nicati, kad zamiriše na stolu, kad znaš da u onom listu salate ili blitve nema ničeg umjetnog...

Bit će i za tete

Još bi naš vodič nadahnuto pobrajao prednosti samouzgoja povrtnica i ekološkog pristupa zemlji da nismo stigli do odredišta. Na maloj zaravni između šikare "ukazala" nam se Klarinova njiva. Zazelenjele su nam se pred očima uredne gredice raznog povrća. Sav ozaren, sabornik je najprije pohitao provjeriti hoće li bob do kraja tjedna prispjeti na trpezu i može li računati na mladi krumpir.

- A ne, ne... Još ništa od boba. Premlad je. Drugačije je polje od vrtla, sve kasnije dozrijeva jer je manje vode. Zato je slađe. Al, svakako ću ubrati malo kapulice. Ona je taman za branje. Ni krumpir još nije izdašan, ne treba prišiti...

A kad prispije, bit će povrća i za dvije tete, rodbinu i prijatelje. Pet tisuća je to kvadrata. Nije šala.

- Vidite ovu višnju. Baba je znala praviti sok. Toliko je roda na njoj bilo. Bila je ogromna. Vrime je učinilo svoje. Propala je. Ipak, uspio sam iz korijena izvući jednu mladicu. Isplatilo se, vidite kako se zazelenila... - ponosan je tišnjanski načelnik. Razgledava i dvije mlade smokve i pokazuje nam masline u daljini koje je očistio i obnovio.

- Nemate pojma kako uživam kad tu dođem, čas posla mi je od kuće, a ovo je moja meditativna oaza. Tu nestaje svaka nervoza i stres. Tu se čovjek zna umoriti samo fizički. U psihičkom smislu, ovdje se rasterećujem i odmaram. Sve ovo je bio krš. Čim smo preorali, već je bila drugačija slika.

Na primjedbu da je zelenje nekako prezdravo za predznak ekološkog uzgoja, Ivan se samo nasmijao.

- Ma stvarno ničim nije tretirano. Uvjeravam vas! Zemlja je samo preorana i posuta kokošjim gnojem. I kokice su domaće, nema straha...

Naravno da nam je sljedeće odredište bio kokošinjac u polju na predjelu Podvršak. Koliko god smo otvoreni za najrazličitije stavove, mišljenja i hobije, teško smo Ivana Klarina mogli zamisliti u pernatom okruženju. Istina, jest da je reprezentativni pripadnik "Kukuriku koalicije", ali ipak... Šalu na stranu, tišnjanski načelnik zaista ima impozantno jato. Čim je otvorio žičanu ogradicu kokošjeg dnevnog boravka, narančaste kokice su ga za tili čas okružile očekujući, očito, dnevni obrok. Pridošlica im, za razliku od nas koje su se držale na priličnom rastojanju, nije nepoznat, bilo je više nego očito.

- Evo, to su vam moje kokice...Kad sam u Zagrebu, hrane ih roditelji. Bez njihove pomoći ne bi mogao. Ali, kad sam tu obiđem ih i nahranim. Bavim se njima. Prve koke sam kupio u Benkovcu na sajmu, a sve ostale mlade sam nalegao prirodnom metodom. Podučila me baba Luce. Znam točno kako se pilići nasađuju pod kvočku. Ovo je treća generacija mojih pilića uzgojenih bez inkubatora, sad ću vam ih pokazati. Po prvi puta su crne boje, ne znam kako su tako ispali...

Spretno je Ivan izbjegao kljun nakostriješene pjegave crno-bijele kvočke vrste hrvatica, surogat-majke dvaju mrkih pilića. Sve kako bi još jednom fotografijom pobio tvrdnje o nekakvoj fotomontaži. A kako bi dokazao da se i peradarstvo isplati, napunio je karton friških jaja pa nam ih darovao.

- Moja su jaja isključivo iz domaće proizvodnje - ponosno je izjavio. A onda je prasnuo u smijeh...

Marina Jurković
Snimila Nikolina Vuković Stipaničev / Cropix