Zdravko Pilić: Niks propalo, niks kaput, to unzere brend!

Kada je na Šibenski most dolazio “bungee jumping” – a ima tome i 15 godina – kolegi (da mu sad iz kolegijalnih razloga ne spominjen ime) koji je o toj velikoj novitadi tada pisao, rekli su da je cijena skoka 200 kuna. “Malo je to, 200 kuna za skočit s mosta, vezan samo otin špagon”, svitovao je kolega “jumpingaše”, a ovaj ga je začuđeno gledao.

“Pa je, i mi mislimo da nije puno, al’ ne mo’š ljudima više uzest, nema svit novaca.” “Kako misliš uzest, valjda dat”, začudio se kolega, a onda je počeo kopčati: “Šta, vi mislite da će van neko skočit s mosta i još vama dat 200 kuna za to?! Pa, vi ste ludi, nema van od otoga biznisa ništa, ni da vi komen dajete 200 kuna, a kamoli da još triba za to platit...”

Svi poludili, i još plaćaju

The rest is history – rekli bi Ameri. Jer, malo je reći da su svi poludili za “bungeejem”. Jedno je vrijeme bilo toliko popularno da je bilo čak i zabranjeno. Zbog sigurnosti prometa, jerbo su se na Šibenskom mostu stvarale takve gužve da su navodno odvlačile pažnju vozača.

Nije bilo “selebritija” koji je drža do sebe a da nije skočija s njega: ko se danas još uopće – osim “jubitoa” – sjeća Dvine Meler , a te je 2008. to bila priča dana. A kolega – kojeg je dopalo i o Dvini Meler pisat – samo bi se vraćajući se u redakciju krstija: “Ja to ne mogu virovat. Šta sve neće postat turistička atrakcija...”

Slična se stvar danas događa i sa 120. godišnjicom otkako je Šibenik dobio javnu rasvjetu na izmjeničnu struju – prvi u svijetu.

Šibenik to danas obilježava prigodnim programom na čak dvije lokacije, a u gradu se svi – i službena HDZ-ova vlast, kroz usta gradonačelnika Željka Burića, i SDP-ova oporba kroz lik i djelo Krešimira Šakića, ravnatelja NP-a Krka – upinju da je “prodaju” kao veliki šibenski “brend”.

U tom su brendirajaćem stremljenju održali i zajedničku konferenciju za tisak. I u tome i jest problem s našim šibenskim obljetnicama. Kada je struja – ili po šibenski “munjivo” – prije 120 godina stizala u šibenske domove, bio je to silno moderan, pionirski iskorak kojim je mali, težački gradić katapultiran u industrijsko društvo, s prvom hidrocentralom u ovom dijelu svijeta, na temelju koje je, s obzirom da je struja osnovna sirovina za proizvodnju aluminija, podignuta na Lozovcu jedna od prvih elektroliza uopće – na Balkanu prva sigurno – u kojoj se proizvodio silno važan industrijski proizvod.

Uostalom, sirovina za proizvodnju aluminija koju danas znamo pod imenom boksit neko se vrijeme nazivala “kljakit”, prema nazivu sela Kljaci u kojem je pronađena.

A vidi gušta za turiste na Ražinama

Šibenik danas tog industrijskog proizvoda više nema. Ni toga ni bilo kakvog drugog. A bez njega – osnovano se strahuje – ponovno bismo se mogli vratiti tamo gdje smo bili prije 120 godina: u malo, predmoderno, dalmatinsko misto u kojem potomci nekadašnjih težaka ponovno, kao i njihovi preci, gledaju u nebo i broje kišne dane. Ovog ih ljeta nije bilo previše, pa nije patila tromjesečna sezona iznajmljivanja postelja, ali prošle ih je bio čak 21.

No, za utjehu nam ostaje vječna dovitljivost naših političara – sve što nam je u industriji propalo oni preko noći pretvore u “turističke brendove”.

Koje samo trebamo dalje razvijati. A materijala koliko oćeš. Eto, samo na Ražinama, sutra kad nam više ne budu smetali radnici možemo imat jedno pet- šest “brendova” i vrag zna koliko tura turista tamo dnevno provoditi...

zdravko pilić