Ima li smisla financirati veleučilišta: plaćaš profesore, gradiš katove, griješ zimi, hladiš ljeti, a studenata nema

Sjećate li se koje je bilo omiljeno opravdanje učenika kad bi dobili slabu ocjenu u školi?

 ‘Nisam samo ja, skoro svi su dobili jedinicu!‘ - svi smo se barem jedanput probali izvući na ovaj način, pokušavajući se bar nekako opravdati kući, pred roditeljima. Ali, izgleda da nisu u nas samo učenici, takvi. I profesori su. Odnosno, profesori doktori, oni koji predaju na fakultetima i vleučilištima. Ili ih čak i vode. I oni pribjegavaju ovakvim opravdanjima, kad se osjete prozvanima zbog rezultata rada njihovih ustanova. Jer, kako drukčije shvatiti reagiranje dekanice Veleučilišta Marko Marulić u Kninu, dr.sc. Marijane Topalović Drinovac, prof. struč. stud. na tekst kolegice Marije Lončar, koji se bavi rezultatima prvog upisnog roka – ‘Potop na kninskom Veleučilištu: na tri studija upisalo se svega 10 studenata, na Prehrambenoj tehnologiji nitko‘. -‘Nije to samo kod nas tako! To je trend u visokom obrazovanju u RH. Tako je, nakon ljetnog upisnog roka, na visokim učilištima diljem Hrvatske čak 15.259 upisnih mjesta ostalo prazno.‘ - piše (između ostalog) dekanica koju je lako razumjeti. Ona, naime, strahuje da netko gore u Zagrebu, otkud se financiraju veleučilišta i visoke škole jednostavno ne zavrne pipu. Ima li smisla financirati škole koje nemaju učenika?

Poruka iz Knina

I ne odnosi se to samo na kninsko, nego i na šibensko Veleučilište. Ni ono ne bilježi neke bajne upisne rezultate, pa se stječe dojam da i ne postoji zbog učenika, nego zbog dekana, profesora i ostalog osoblja koje na njima radi. Iza onog rata imali smo političke tvornice, za koje nije bilo bitno jesu li rentabilne, imaju li konkurentan proizvod i tržište za njega, nego su se (g)radile u pasivnim krajevima da bi ljudi imali zaposlenje, odnosno sigurno radno mjesto i plaću. Iza ovog našeg, Domovinskog rata, dobili smo slična veleučilišta. Nije bitno imaju li studenata, imaju li studijski programi koje nude smisla i tržišnu valorizaciju, bitno je da profesori na njima primaju honorar i plaću. Šibenik je dobio Veleučilište kao grad pobjednik, a Knin kao grad stradalnik u Domovinskom ratu, na ime toga zadržao je i bolnicu, pa danas Šibensko–kninska županija ima dvije opće bolnice. No, između njih nema baš puno koordinacije, kao ni između dvije visokoškolske ustanove. Bivši župan Marko Jelić prije negoli je došao u Šibenik govorio je o potrebi spajanja dvaju veleučilišta u jedno, no mandat mu je prošao a da u tom smislu nije napravio ništa, dok istodobno u ovim - a i drugim - ustanovama svatko ‘svoju‘ politiku vodi. Tako je prije samo nekoliko dana u Kninu održan skup ravnatelja zamjenika i pomoćnika zdravstvenih ustanova Republike Hrvatske. Domaćin susreta bila je Opća i veteranska bolnica ‘Hrvatski ponos‘ Knin, a događaj se odvijao pod okroviteljstvom Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske i Hrvatske komore medicinskih sestara. Dakle, prilično utjecajan forum, s kojeg je odaslana poruka kako je vrijeme da Knin ponovno dobije medicinsku školu, jer bi to bilo najbolje rješenje za cijelu županiju.

Zidaš, griješ, hladiš..

- ‘Medicinska škola u Kninu je postojala prije rata te apeliramo da nam je vrate. Najbliža škola je udaljena 60 kilometara, u Šibeniku, pa učenici kreću na nastavu iz Knina ujutro u 5 sati, a vraćaju se u 10 navečer. To je iscrpljujuće za djecu. Priželjkujem da ćemo dogodine, kada se sastanemo, moći pričati o pozitivnom ishodu“ - izjavila je Marija Anić Matić, pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo-glavne sestre Opće i veteranske bolnice “Hrvatski ponos” Knin. Lijepo je što se misli o djeci i da se – jadna – ‘ne iscrpljuju‘, ali što ako se ponovi priča o Veleučilištu – plaćaš profesore, gradiš katove, griješ zimi, hladiš ljeti a đaka – nema. Zbog demografskih kretanja! Zar nije jednostavnije i u konačnici jeftinije, složiti se konačno oko izgradnje brze ceste Šibenik – Drniš – Knin, i dovesti sva tri grada na pola sata vožnje?! Ali, tu se hoće lidera, s vizijom i petljom, a mi smo dosad imali uglavnom – petljance!