Šibensko kazalište nema operu, ali ima opernu pjevačicu. Nema ni orkestar, ali ima pijanisticu s kojom godinama surađuje. Zahvaljujući pjevačko-glazbenom duetu Neri Gojanović i Gordani Pavić šibenskoj je publici opera sve bliža. Istina, u koncertnoj izvedbi, ali s vrlo zanimljivim programom, odabirom skladbi i arija opernih djela.
Mezzosopranistica Nera Gojanović i pijanistica Gordana Pavić, profesorica klavira u šibenskoj Glazbenoj školi Ivana Lukačića, surađuju više od dva desetljeća i broj koncerata i skladbi koje su izvele broje na stotine, odnosno tisuće. Bez njihova nastupa bio bi nezamisliv i ovogodišnji Dan kazališta, koji šibenski HNK obilježava 27. siječnja kada je prije 155 godina otvorena zgrada kazališta. Jubilej je veliki, a proslava skromna i događa se u vrijeme kada je kazalište zbog energetske obnove zatvoreno već mjesecima pa će šibenska publika slaviti u subotu, 1. veljače uz Teatarske ćakule u Art podrumu, a prije neki dan programom pod nazivom Opera u hlačama, Gojanović i Pavić oduševile su publiku u atriju Muzeja grada Šibenika koja je umjetnice nagrađivala snažnim pljeskom iza svake pjesme i arije. Iza naziva Opera u hlačama kriju se tzv. en travesti uloge, tj. uloge koje pjeva osoba suprotnog spola. Uloge en travisti, navodi se u programu koncerta, predstavljaju neizostavni dio repertoara svakog mezzosporana i kontraalta i postoje od kada postoji i opera, a za pjevačice osobitu važnost imale su početkom 19. stoljeću. Široj publici jedna od najpoznatijih takvih uloga je arija Cherubina Voi che sapete iz Mozartova Figaorva pira. Ipak, pjevati na takav način nije ni lako ni bezopasno, rekla je Gojanović.
-Pjevači obično koriste tzv. ton glave, a bježi se od prsnog tona. Promjena tog registra iziskuje neke glasovne napore koji nisu poželjni. U repertoaru u kojem ženski glas mora donijeti mušku ulogu to se traži i vrlo se često mijenja tijekom arije, tako da je to poguban, sklizak teren. Treba se paziti i biti 500 posto koncentriran na svaki ton da ne bi nešto tijekom izvedbe pošlo po zlu – objašnjava Gojanovići i dodaje kako joj se još nije dogodilo da dan nakon ovako zahtjevnih koncerata, sutra ujutro ostane bez glasa.
-Gordana i ja zadnjih pet godina toliko intenzivno radimo da probe imao gotovo svakodnevno. Moram zahvaliti, ne znam kojim silama, da će sutra kada se ustanem biti kao da sinoć nisam pjevala. Mi zaista puno radimo, to je vojnički dril. Puno radim i na sebi. Odlazim u Zagreb 2-3 puta mjesečno na satove pjevanja. Imam dva vocal coucha koji se zdušno bave mojim pjevanjem i glasom. Puno vježbam s Gordanom i došle smo do toga da možemo izvoditi, usudila bih se reći, i najteži repertoar. Od ovog koji sam pjevala u Operi u hlačama nema težeg u mezzosopranskom fahu!
I koliko god izazov bio velik za Gojanović, ništa manji nije ni za njezinu pijanističku pratnju. Scenu koju dijeli s kolegicom i prijateljicom, Pavić shvaća vrlo ozbiljno. Nema, primjećujem u šali, statiranja u kukuruzu!
-U ovom koncertu naglasak je i svu priču nosi pjevač, ali svaki glazbenik koji je na sceni, a u ovom slučaju to sam samo ja u smislu orkestra, naravno da i on svemu doprinosi. Ja ovdje mijenjam simfonijski orkestar, dakle, moraš to energetski nadomjestiti. Osim toga Nera je u smislu energije visoki napon, tako da tomu treba parirati, pratiti tu energiju da bi koncert bio dobar – dodaje Pavić kroz smijeh.
Prvi zajednički koncert Nera Gojanović i Gordana Pavić održale su prije 23 godine i od tada, potvrđuju obje, njihova suradnja ni na trenutak nije prestala.
-Te 2002. godine imale smo prvi koncert Rodrigom Morom, argentinskim pjevačem hrvatskih korijena. Taman sam tada diplomirala, a Gordana je počela raditi u Glazbenoj školi u Šibeniku. I od tada se naša suradnja nikada nije prekinula. Skoro pa ćemo proslaviti srebreni pir. Tisuće kompozicija smo izvele. Sada na repertoaru, živućem, imamo oko 500 pjesama i arija s kojim sutra možemo nastupiti – govori Gojanović.
Posljednjih nekoliko godina ta je suradnja dobila novu dimenziju, pa Gojanović, koja je zaposlena u Hrvatskom narodnom kazalištu, u suradnji s Pavić, u svojoj matičnoj kući zapravo novi koncertnu sezonu kada je riječ o ozbiljnoj glazbi.
-Uglavnom su to tematski programi poput Viva Espana posvećen španjolskim kompozitorima. Imali smo i francuske skladatelje, dvije večeri talijanskih ioopernih arija, a spremamo i treći nastavak. Održali smo i večer posvećenua Ivanu Lukačiću, obilježili obljetnicu Sergeja Rahmanjinova i radili Just Brahms. Za stotu obljetnicu Disneyja radili smo songove iz njegovih filmova, zatim hrvatsku glazbenu baštinu, volumen 1 i 2, a spremamo i treći dio, jer ima zaista puno prekrasnih skladbi hrvatskih autora. Radili smo i brodvejske mjuzikle, filmsku glazbu, teatarske pjesme Leonarda Bernsteina, lani za Dan kazališta Operu predutu, program opernih arija i dueta koji u Hrvatskoj nisu nikada scenski izvedeni.
Svakom tom koncertu, objašnjava Gojanović, prethodile su temeljite pripreme koje su uključivale i kopanje po literaturi, čak i potragu za notnim materijalima koji u većini slučajeva nije mogla ni naći uz hrvatskim knjižnicama i nototekama.
-Putovala sam u Milano da bih kupila note za program Opere perdute, jer ih nisam našla nigdje u Hrvatskoj, prvenstveno zbog toga što te opere uglavnom nisu bile izvođene, pa ih nema ni u kazalištima. Dio nota sam nabavila i preko interneta. Svašta sam istražujući doznala ne samo za ovaj nego i za druge programe koje smo izvele, odnosno koje planiramo izvesti i koji su u pripremi. Odlučili smo se ići, možda, težim putem. Ne da to bude pitko i poznato, nego zrelo se posvetiti glazbi pa makar bilo da nitko to nikada nije čuo. Takav pristup je teži utoliko što na licu publike nećete vidjeti izraz "aha, to znam". Ali, publika to jako dobro prati. To smo vidjeli kada smo lani izveli Operu perdutu. Došle smo na scenu s kočnicom "Bože sveti, sada ćemo ljudima pjevati što nikad nitko nije čuo!", a na kraju smo završile s ovacijama!
Laka literatura nije zanimljiva ni Pavić.
-Ja ne volim laku i pitku literaturu koju ću brzo navježbati pa eto sada imam nešto za sviranje. Smatram da ako se ozbiljno nečim baviš, da uživaš u tome kada je nešto teško. Isto tako, ne mislim da to publika neće shvatiti, iako mi uvijek nastojimo ubaciti i nešto veselije. Nakon tri-četiri Krleže, ja tako kažem, ubacimo i malo Brešana! Nikada ne podcjenjujemo publiku. Ako i ne zna uvijek o čemu se tu radi, to se na kraju uvijek doživi na dobar način – ističe Pavić.
U prilog tomu kako publika zna prepoznati ili barem osjetiti dobre stvari govori i sjajna recepcija već spomenute Opere perduta koja je, naglašava Gojanović, imala fantastičan život!
-Izveli smo je u Dubrovniku, Zadru, Osijeku, Rijeci i zagrebačkom u HNK-u. Koncert u Zagrebu bio je dupkom pun i imali smo, što se kaže, standing ovation. Drago mi je da smo tako i kolegama u Zagrebu dali određenu informaciju da se i izvan metropole ozbiljno radi – kazuje Gojanović i napominje kako je većina njezinih "opernih" koncerata nije dobila priliku da je čuje publika izvan Šibenika i županije. Tržište je, kaže, malo, pa će organizatori radije ugostiti program koji se zove Spanisch night ili evergreene, glazbu iz mjuzika i filmova, nego onaj s talijanskim skladateljima. No, Gojanović i Pavić to kao da ne obeshrabruje. Štoviše, mogu se pohvaliti s velikim brojem koncerata "u nogama". U tome ih ne ometa ni to što Gojanović živi u Zadru pa na probe mora autom u Šibenik ili Pavić povremeno dođe u Zadar.
-Jako puno smo na sceni. Naše pozicije jesu šibenske, male i provincijske i nije nam uvijek lako. Ali nas dvije ne možemo se požaliti jer imamo zavidno koncertno iskustvo i to ti naprosto daje moć da si brz i da s lakoćom procesuiraš sve te informacije i da si stalno zagrijan za to što radimo i izvodimo – zaključuje Pavić.
Radi se rudarski, iskreno će Gojanović, pa dok se dojmovi s jednog koncerta još sliježu, novi ih sustiže.
-Povodom Dana žena spremamo Glazbu iz ženskog pera. Izvodit ćemo Doru Pejačević i Ivanu Lang što se tiče hrvatskih skladateljica, a od stranih Pauline Viardot, Margaret Sutherland, s kojom se prvi put susrećemo, te Claru Schumann i Almu Mahler. Note sam nabavila i sada kreće rudarenje... Radimo još i An Itlaian Songbook gdje ćemo naglasak staviti na Donizettia, Verdija i Rossinija. A onda planiramao večer Mahlera i Wagnera i sljedeće godine za veliku obljetnicu barčni par Claru i Roberta Schumanna – najavljuje Nera Gojanović koja priželjkuje da šibenski HNK, kada nakon obnove zgrada bude ponovo bude, ponovo producira jedno operno djelo.
-Predložila sam jednu monooperu. Dakle, to je za jedan glas i klavir. Ili, glas i orkestar. Nadam se da će se to i realizirati. Rije je o djelu koje se zove Ljudski glas Francisa Poulenca (na tekst Jeana Cocteaua, op. a.). Ljudski glas se izvodi i kao dramsko djelo, ali ima i muzička verzija koja je sjajna. Ta je monoopera dosta izazovna za jednog interpreta na pozornici, ali je forma zanimljiva i mislim da bi se trebala uprizoriti na pozornici šibenskog teatra!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....