Kada je nedavno šibenski Ogranak Matice hrvatske povodom završetka jubilarne, 10. likovne kolonije u Danilu, uz izložbu radova sudionika kolonije, organizirao i malu feštu, održan je tom prigodom i koncert na kojem u nastupili prijatelji i glazbenici Jure Celić i Dario Vukorepa, a vrlo brzo pridružio im se i Vedran Perkov. Iako ih je spojila ljubav prema muzici, onoj koja ima korijene u glazbenoj tradiciji, ali ne hrvatskoj, već američkoj (sve je to americana, reći će sva trojica uglas), ne bi bilo ovoga prijateljstva, zajedničkog muziciranja, nastupa čak i zanimljivih natjecanja da nije - slikarstva!
I koncert na likovnoj koloniji u Danilu potvrđuje tu tezu, uvjerava nas Jure Celić, profesor violine u šibenskoj Glazbenoj školi Ivana Lukačića. Jer, Dario Vukorepa kipar je i slikar s diplomom firentinske Accademije di Belle Arti, premda je šibenskoj javnosti poznatiji kao ulični svirač koji svakog dana od jeseni do proljeća svira na Poljani kod kazališta, a ljeti i u sezoni na Meduliću ili popularnom "trgu četiri štekata". Slikar je i Vedran Perkov, ali se posljednjih godina više okrenuo glazbi. Svira trubu u primoštenskom Puhačkom orkestru, no usna harmonika koju svira u svom bendu, instrument koji, uput rečeno, u Hrvatskoj svira manje ljudi negoli je prstiju na rukama, ono je po čemu je Vedran poznat na glazbenoj sceni.
-Imam takvu sudbinu ili karmu da sam stalno sa slikarima. Još dok sam bio na akademiji, uvijek sam se družio sa slikarima, a s njima sam i svirao – govori Jure kojemu njegovo akademsko obrazovanje i posao profesora violine nimalo ne smeta da uživa u nekim sasvim drugačijim glazbenim svjetovima, stilovima i žanrovima. Jure već desetak godina vodi i Gradski komorni orkestar, a neko vrijeme imao je i svoj country bend Horse‘s Back iliti Konjevrate. Sada je svoju ljubav proširio na američki folk te s Darijom svira u Duo Caravaggio, a blues s Vedranom u primoštenskom Bilievom maslu (piše se namjerno Bilievo, a ne Bilijevo, naglašavaju članovi benda). Tu je i bluegrass koji svira s bendom Ljuta kuća iz Sinja!
-Evo i u Ljutoj kući svira jedan slikar, a svira i jedan moj bivši učenik – smije se Jure i objašnjava kako akademski obrazovani glazbenik puno toga može naučiti od glazbenika bez formalnog obrazovanja kao što su Dario i Vedran.
-Mi koji smo školovani kao klasični glazbenici uvijek nešto analiziramo, a oni su otvoreni i lakše primaju neke stvari. Dario mi je pokazao nove vidike i otvorio vrata američkog folka koji nisam poznavao. Vedrana sam upoznao slučajno u kafiću u Šparadićima i on me je pozvao u Bilievo maslo. Nije se lako prebacivati iz jednog u drugi žanr, ali našao sam neki svoj modus. Naime, svaki od tih žanrova i blues i američki folk i bluegrass imaju svoj svjetonazor, svoju emociju... A što više sviraš i ulaziš u to, shvaćaš koliko to nije jednostavno – rekao je Jure Celić kojemu uskoro u izdanju zagrebačke Mat produkcije izlazi i solo album pod nazivom Lonesome Fiddle Blues.
-To su standardi američke glazbe, a ubacio sam i nešto dalmatinskih – Marice divojko... To su instrumentali u kojima na violini prezentiram bluegrass kao glazbeni stil. U Hrvatskoj je slabo poznat, ali je u Americi jako popularan, a popularan je i u nekim europskim zemljama: Njemačkoj, Češkoj... - raduje se Jure skoroj objavi albuma, a ushićen je i zbog puta u SAD, u Memphis, u siječnju iduće godine.
U gradu iz kojeg potječu mnogi pjevači, ikone američke i svjetske glazbe, Jure će s Bilievim maslom sudjelovati na svjetskom natjecanju blueasa - The International Blues Challengeu, gdje će se, zajedno s još tristotinjak bendova iz Amerike i cijelog svijeta, natjecati za titulu najboljeg blues benda u svijetu! Kartu za Ameriku, Bilievo maslo zaradilo je pobjedom na Croatian Blues Challengeu u Zagrebu krajem prošle godine. Priznanje samo takvo za bend koji je Vedran, osnovao zajedno s ostalim članovima, prije svega dvije i pol godine, pa je put u Ameriku u kojoj će biti sedam dana, već sam za sebe dovoljna nagrada, kaže Vedran. Uz njega, koji je u bendu vokal i svira usnu harmoniku, te Juru, članovi su još: Dario Miškić, gitara, Sven Matijević, bas gitara te Ivan Perković, bubanj.
Možda bi Vedran i danas uglavnom slikao, a manje svirao da nije bilo jednog mačka! Pronađen je i udomljen u koroni, a Vedran, koji, prema vlastitom priznanju, do tada nije "mačke uopće doživljavao" sada svog ogromnog, bijelog Bilija obožava! On je kriv za naziv benda, a njegovo je maslo i pobjeda na Croatian Blues Challengeu i put u Ameriku, smije se Vedran.
-Taj je mačak u moj život ušao u vrijeme korone. Inače, dugo sam slikao za svoj gušt, a onda sam otkrio da i slikarstvo može biti gaža. Želite portret? Može, nema problema... Prije nekoliko godina mi je došlo: u slikarstvu si sam, a ja sam ekstrovert, volim ljude i druženja. U koroni mi je slikarstva već bila puna kapa i iz mene su jednostavno počele izlaziti pjesme. U godinu i pol napisao sam 10 pjesama. To nije tipični blues, jer kada ideš tipično bluzerki pjevati na hrvatskom to zvuči glupasto. Onda sam zamiša stilove, napravili smo fuziju i to nazvali krški raggae blues – govori Vedran.
-Osnova kreativnog procesa je u glavi i po tome je glazba slična slikarstvu. Naše su pjesme životne. Volim o temama iz života govoriti kroz satiru i humor. Imamo pjesmu Olive uje koja govori o tomu kako su masline dobro rodile. Pozva san dva prijatelja da pomognu brati, ali nisu došli... Pjevamo i o galebovima, onako romantičarski. To je Vreli ljetni dan, češki san... - rekao je Vedran.
Bilievo maslo ovoga ljeta čeka i nekoliko koncerata u županiji, ali pravo uzbuđenje za sve će biti nastup u Memphisu, a ni Nashville nije daleko. Kojih 300 kilometara udaljenosti, ali što je to spram američkog prostranstva. Usto, u Americi nikad nije bio niti jedan član ovog primoštensko-šibensko-zagrebačkog benda. Zagrebačkog zato jer Vedran živi u Zagrebu, ali je po ocu iz primoštenskog kraja, iz Primoštena Burnjeg, gdje je odrastao i išao u školu, a i neke pjesme pjeva na primoštenskom.
-Mi ne sviramo čiti blues, ali ćemo u Memphisu nastupiti s tri-četiri blues stvari. Tamo idemo kao predstavnici Hrvatske u kategoriji bendova. Dosta smo kritični prema sebi, ali na ovakva natjecanja idemo opušteno. Idemo tamo svirati. Ako bude neki upgrade cijele priče bit će super, ali za na je već i sami natstup u Americi uspjeh – zaključio je Vedran.
No, u Ameriku s Jurom i Vedranom, ovaj put neće Dario Vukorepa. Njega, kaže, blues ne zanima i njegov je fah američki folk. Smatra da to odgovara njegovu senziblitetu. To je glazba koju voli i koju svira i na šibenskim ulicama. Izvodi isključivo američke kantautore 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća s naglaskom na folk, objašnjava Dario. Mnogim se Šibenčanima i Šibenčanima njegov repertoar, gitara i glas sviđaju, ali ima i onih koji bi htjeli da izvodi malo i domaće, klapske pjesme, a ne samo strane. No, Dario je nepokolebljiv. Svira i pjeva samo ono što mu dira dušu.
-Odgojio sam se na ćaćinim i materinim pločama. Ćaća je sluša Black Sabbath, Zeppeline, a mater Josipu Lisac. Počeo sam s tim, a onda sam dalje istraživao. Volio sam grupu Time, Drugi način, Atomsko sklonište... Ćaća je svirao gitaru i ja sam se toga uvatija. Prije sam svirao u bendovima, a sada sam sam i s Jurom u Duo Caravaggio – pripovijeda Dario koji posljednjih pet-šet godina uopće ne slika te je kist i paletu, zamijenio gitarom.
Razlog tomu je traumatično iskustvo koje je doživio nešto prije korone u Kanadi. Tamo su u jednoj galeriji trebale biti izložene i prodavane njegove slike, ali je na kraju sve pošlo u krivom smjeru nakon čega su mu, kaže, slike ukradene i nikada nije uspio ući im u trag. Taj događaj još nije izblijedilo i svojevrsna su blokada u njegovu likovnom stvaralaštvu, ali nije i u glazbenom!
-Umjesto kista i mace uzeo sam gitaru. Prema glazbi gajim istu ljubav kao i prema likovnoj umjetnosti. Za mene tu nema razlike – kratko će Dario. Nije osobito razgovorljiv, ali je zato glazbi posvećen na svoj, poseban i beskompromisan način. Takve su i pjesme koje piše: i tekstovi i muzika.
-Nisam školovani glazbenik i ne znam note. Sve radim po sluhu, tako sviram i pjevam. Kada napišem tekst i kada radim glazbu, pronađem odgovarajući "štim" i samo ga memoriram – objašnjava Dario svoj autorski glazbeni proces. Kaže kako je već snimio jednu skladbu, a iza njega je već osam napisan pjesama.
Kada će album ugledati svjetlo dana ne znamo, ali znamo da će se Dariju i njegovoj gitari pridružiti Jure sa svojom violinom. Glazbeni i prijateljski krug tako će još jednom biti zatvoren.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....