Planetarno prepoznati pijanist o uspjehu, obitelji, svom unutarnjem miru i tajnom sporazumu sa Šibenikom

Klavir je doista moja produljena duša. To je jedini način na koji funkcioniram. Sviram kad mi je teško. Sviram kad mi je lako. Sviram sva svoja stanja… Tako je Maksim Mrvica govorio 2019., kada je bio zvijezda covera Glorije Glam. Šest godina kasnije, taj produljeni dio njegove duše odveo ga je daleko - do globalnih pozornica, milijunske publike, do statusa planetarno prepoznatog umjetnika. Ali i natrag - u njegov Šibenik, gdje ga zovu jednostavno Maksim, susjed, onaj "naš mali" koji je uspio, piše Gloria.hr

Ovog studenog Maksim Mrvica stiže u Lisinski, i to ne jednom, ne dvaput, već tri večeri zaredom. Tri rasprodana koncerta. Tri eksplozije energije, zvuka i emocije. Dvo­­ra­­na neće biti samo koncertni prostor - postat će trance-zona, zajednički puls između čo­­vjeka i klavira. Jer ono što Mrvica izvodi na pozornici nije sviranje - to je tijelo u ekstazi, instrument koji pjeva, svjetlo koje diše.

Njegovi koncerti nisu samo kulturni događaji - to su doživljaji koji se pamte fizički: u trncima kože, u suzama koje iznenade, u usklicima koji prerastu u ovacije. Baletani, laserski show, orkestralni aranžmani - sve to dolazi u paketu s njegovim bravurama. No iza spektakla stoji - tišina. On je čovjek koji nakon najveće buke ulazi u tišinu. U svoj unutarnji svijet.

Jako sam discipliniran i puno radim, ali kad odlučim stati - stanem. Ljeti, primjerice, gotovo tri mjeseca ne radim ništa vezano uz posao

Iza ove moćne priče stoji onaj dječak iz Šibenika koji je u mirisu mora i kamena, u smijehu doma i toplini obitelji, prvi put osjetio da svijet ima ritam.

Kao osmogodišnjak odlazio je u kuću prijatelja koji je imao klavir. Sjeća se te crne kutije, njezine nevjerojatne i neopisive privlačnosti. Koristio je svaki trenutak da dodiruje tipke, a potom kod kuće glumio da svira… po praznom stolu. S nepunih devet godina, s potpuno iskristaliziranom željom koju nitko nije mogao zaustaviti, rekao je mami: "Upiši me na klavir!" U obitelji nitko nije imao glazbeno iskustvo ni obrazovanje - to je bila njegova misija, neobjašnjiva i snažna.

Dan koncerta za mene je svečanost, baš kao što je moj profesor Krpan znao reći. Tada čuvam svu energiju - i fizičku i mentalnu - samo za pozornicu, kaže Maksim Mrvica

Imao je sreće - naišao je na Mariju Sek­­so, profesoricu koja je znala kako u dječaku rasplamsati ljubav prema glazbi. Bio je rat, granate su padale po Šibeniku, život je bio sve samo ne jednostavan. Ali Maksim je imao glazbu. I imao je Šibenik. Grad koji ga nikad nije gledao kao zvijezdu, već kao svog. To je, kaže, njegov tajni sporazum s gradom: on govori sve najbolje o Šibeniku, a zauzvrat ga ljudi tretiraju kao člana obitelji.

Od tada je nastupao u najvećim svjetskim arenama i pozornicama: Royal Albert Hall u Londonu, Opera House u Sydneyju… Svjetsku prepoznatljivost stekao je albumom "The Piano Player" (2003.), koji je postigao platinastu nakladu u 57 zemalja. Tijekom karijere izdao je 13 studijskih albuma, nastupao na više kontinenata i prodao više od četiri milijuna ploča. U Kini, zemlji u kojoj 40 milijuna ljudi svira klavir, Mrvica je pijanistička rock-zvijezda; jedini je stranac koji je svirao na kineskoj Novoj godini pred milijardu gledatelja, unoseći koncert u Guinnessovu knjigu rekorda.

Na njegovim koncertima publika pleše, plače, kliče i snima, a nakon nastupa čuvaju ga kordoni policije dok obožavateljima dijeli autograme - trenuci koji govore koliko je njegova glazba moćna.

Poput Beatlesa, popularan je i gotovo mitski: njegova glazba pokreće milijune.

Mrvica je paradoks suvremene umjetnosti: planetarno prepoznat, a posve tih; umjetnik koji obuzima dvorane do granice ekstaze, a nakon toga nestaje u svom unutarnjem svijetu. U privatnosti ostaje posve miran i povučen. Voli svoju obitelj, prijateljstva i ulogu oca smatra najdragocjenijim poklonom života. Budi se uz Bacha i Mozarta, jutarnju meditaciju, obožava putovanja koja mu omogućuju da diše i razmišlja…njegova glazba može biti i krik i molitva, i ekstaza, i sve ono što se ne može reći riječima. A Maksim Mrvica, tiha ikona, ostaje onaj rijetki umjetnik koji se ne da objasniti, nego samo osjetiti.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE