Kad autora ovih redaka ščepa bodulska nostalgija(op.p. dio obiteljskih korijena je sa Žirja) nerijetko, posredstvom You Tubea, poseže za gledanjem u živo panoramskih pogleda u lukama Kaprija i Žirja. Jutros smo, pak, bili lišeni tog zadovoljstva, jer katamaran, zbog silne bure, uopće nije pristao u luke najudaljenijih naseljenih otoka šibenskog arhipelaga.
Čovjeka obuzme nemala tuga, kad vidi posve puste rivu i more, što silno pjeni pod udarima vjetra. Žirajski pjesnik Ivan Dobra neprestano ističe podatak kako, u prosjeku, 50 puta godišnje brod ne pristaje u luku Muna. Istodobno, stari žirajski aktivist Maksim Roman ističe potrebu izgradnje alternativnog pristaništa u zaštićenoj uvali Koromašna, dok aktualni predsjednik Mjesnog odbora Žirje Siniša Bilan ne bježi od zamisli izgradnje lukobrana, koji bi zimi omogućio lakše pristajanje katamarana i trajekta, a ljeti služio za vez nautičarima.
Istodobno, valja poslušati i ne baš emotivan, ali pragmatičn stav objektivnih promatrača i pomorskih znalaca. Točnije, tezu da se posljednjih godina, kad je riječ o lokalnom brodskom prometu više bavimo potenciranim emocijama nego stvarnim životnim potrebama.
- Koliko sam puta pročitao o tome kako valja servisirati i za turiste urediti, uz rivu vezani, brod „Tijat“, a rijetko ili vrlo rijetko izjave o tome kako ublažiti ili definitivno riješiti probleme plovidbe do Žirja i Kaprija tijekom cijele godine – kazivao nam je bivši zaposlenik (nažalost utihnule) „Slobodn plovidbe“. S usrdnom željom da ostane anoniman.
Prvi čovjek šibenske „Iskre(bivšeg „Remonta“) Roko Vuletić nije bio tako drastičan, ali je posegao za formulacijom „kako je slučaj broda Tijata vrlo delikatan, pa i financijski zahtjevan“. Ne znamo što o svemu misle čitatelji, ali život nas uči kako stvarne potrebe trebaju, ipak, potisnuti potencirane emocije. A mali naseljeni šibenski otoci u tom smislu ne bi smjeli biti iznimka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....