U produkciji HRT-a u Šibeniku je snimljen veći dio sadržaja dokumentarnog filma o jednoj od legendi glazbenih lakih nota – Vici Vukovu. U njemu je sudjelovao i pisac ovih redaka i Vicin prijatelj iz njegovih mlađih dana.
Ekipu s redateljem Mirom Brankovićem i snimateljem Darijom Bednjanecom i koscenaristom za Šibenik Stankom Ferićem, čeka još dugi posao. Vjerojatno i put u Australiju gdje je Vice proveo nekoliko godina u dobrovoljnom izgnanstvu omražen od bivše države.
Povod je to da se Vukova prisjetimo i u ovoj našoj prigodnoj priči.
Ni jedan dugi predio grada Šibenika nije dao toliko darovitih glazbenika i pjevača kao šibenski Varoš. Bilo je kuća u kojoj su cijele obitelji bile poklonici glazbene muze Euterpe. Poput obitelji Belamarić, gdje su u šibenskome „Kolu“ pjevali muž i žena, a dva njihova sina dogurala do opere.
Samo jedna ulica dala je pet pjevačkih legendi: Vicu, Mišu, Arsena, Pattieru i Zdravka Škendera.
Bili smo s Vicom bliski još kao momci. Brat mu Joško također je pjevao, s nama studirao, a kasnije bio pomoćnik direktora šibenske Luke.
U prvoj njegovoj fazi, Vicu je prije svega zanimala klasika. Maštao je o operama. Kad bi došli k njemu doma, znao nam je pjevati arije iz Toske, potom čuveni „Sole mio“.Tako, da bi se u materinoj mu veltrini u tinelu, od snage glasa i čaše znale zatresti! Obožavao je talijanski belcanto, posebno napolitanske pjesme koje će se tek 1989. godine naći na LP ploči „Bella Italia“, izdavačke kuće „Suzy“. I danas imamo tu ploču koju zavrtimo na gramofonu „Turandott“ s četiri zvučnika. Milina jedna!
Nesretne su za Vicu bile rane sedamdesete i Hrvatsko proljeće. Jer je zbog svoje angažiranosti u Matici hrvatskoj od vlasti bio prozivan kao nacionalist. Režim je napadao čak i njegove pjesme o Šibeniku, poput one „Zvona moga grada“, koju su ocijenili „klerikalnom“.
S jedne turneje u Australiju gdje je pjevao hrvatskim iseljenicima, nije se vratio u Jugoslaviju, već uFrancusku. A u rodni Šibenik i Zagreb je napokon došao 1974. Bile su to godine kad su, pored inih, nastale i pjesme poput „Tvoja zemlja“,“Ćale moj“ i druge. Još se vrte u šibenskim kućama.
Vicu smo nakon povratka u Hrvatsku susreli u Šibeniku te 1975. kad nas je pozvao da s njim pođemo u posjet Zlarinu, odakle mu potječe i otac Stipe, poznati šibenski trgovac. Pošli smo brodicom k njegovim tetama. Svi su bili uzbuđeni i razdragani Vicom i njegovim širokim osmijehom.
S Vicom je bio i Joško Stošić Ćorda, službenik pomorske agencije i izvrstan gitarist, kozer i šaljivac. Autor satirične knjige „Pjesmotvori i ine prljavštine“ (1997.) Od pomoraca je naučio grčki i na grčkom pjevao „Sirtaki“. Praćen skupinom Zlarinjana, Vice je improvizirao mali koncert u starome hotelu „Koralj“, uspevši se ns stol koji mu je bio pozornica. Slijedio je nastavak njegove iznimno blistave karijere.
Naposljetku, nakon Domovinskoga rata, okušao se i u politici i postao saborskim zastupnikom. Ali u sabornici se dogodila nesreća. Pogodio ga je moždani udar dok je silazio stubama. Bio je u komi gotovo pola godine. I preminuo u rujnu 2008. Dvije godine kasnije, u Rijeci mu je umro i brat Joško, naš školski kolega.
Ova saga o Vici koja će se emitirati na HRT-u do kraja godine živo će vratiti sjećanja na sve to.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....