Na štandu kovane robe Josipa Puće na šibenskom pazaru pravi je etnografski muzej na otvorenom. Uz peke, ožege, gradelje, tronoge, ali i motike, maškline, sjekire, noževe i razne druge potrepštine, u njega se da pronaći i ono za što današnja mlađarija i ne zna čemu služi. Prvi put ove vide! Pa ga pitaju – A Pućo što ti je to? - ‘Dakle, u pitanju je kosir, s malom dužom ručicom. A isto ovakav, s kratkom ručicom zove se kosirača. A naši bodulci, ljudi s otoka, zovu ga kosirina. I on služi za sitne poljodjelske radove u vrtlu i oko kuće, za uništavanje drače i kupine, za grane. S njim se mogu čak i masline čistiti. Ovo je kovana roba, oštrica je oštra ko ustra!‘ - veli nam Pućo. I smije se – ‘Znam, sad ćeš me pitat i što je ustra. Britva za brijanje! Sad znaš i to.
Inače, kosirača, s kratkom drškom, zovu je još i kresača, jer je služila i služi još uvijek za okresivanje grana, kad bi se išlo u drva. Svoj bi posao napravila pila, a nakon nje, radila bi kresača. Koja bi tanke grane nosila u jednom potezu. Gori je kuka, da bi se grana mogla potegnuti sebi, i pridržati rukom prije nego se usiječe.
Na ovaj moj kosir moguće je staviti i dračevile, drvo u obliku slova U. I onda se s tim dračevilama išlo u rezanje i prenošenje drače koja bi se stavljala na zid od vinograda. Kao zaštita od blaga, koza i ovaca. Moj je ćaća stavljao draču na svoj vinograd, da mi dica ne ulazimo i ne beremo grožđe. Jer ništa ne bi ostalo za vino!‘ - prisjeća se Pućo.
Na koncu, da kažemo i to, cijena za kosir je 30 eura. I garancija meštra na materijal! Plati, pa nosi i imaj. Ima svita šta još kupuju, bodulci, Primoštenci, to je njima dušu dalo za u vinograd, za draču. Svaka čast Fiskarsu, ali znaju i naši meštri napravit dobru stvar. Samo volje, za alat se ne tribaju brinuti!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....