Povodom 30. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja BBC na srpskom jeziku pripremio je svjedočenje odvjetnika iz Beograda, koji je rođen i odrastao u Kninu, a napustio ga je 1995. kad je imao 19 godina.
Ognjen Rašuo u 22-minutnom TV prilogu razgovarao je sa Stefanom Veselinovićem i Sandrom Maksimović. Iako se s nekim njegovim tvrdnjama kao što je da je "cijela bit Oluje bila etničko čišćenje" mnogi u Hrvatskoj ne bi složili, njegovo svjedočenje s druge strane o predratnim danima u Kninu, granatiranju, izbjegličkoj koloni i tretmanu u Srbiji, vrijedni su da se čuju.
- Ja u Kninu imam samo uspomene, ništa više. Ovaj grad nije više isti grad. Nema tu ljudi koji su bili. Ali ljudi su ti koji čine grad, ne zgrade. Tek kad vidiš negdje nekakav grafit ili nešto pa se podsjetiš. Ali to je uspomena. Knin je u to vrijeme bio većinski srpski grad. Većina sela okolo su srpska, ali mi nismo imali pojma tko je tko. To će ti svatko reći. Zidić je bio neka vrsta korza. Tu nismo samo mi sjedili, tu su sjedile generacije prije nas. Navečer kad je vruće, u ovakvim danima kao što su sad, od proljeća kad zamirišu lipe, sjediš i pričaš. Radiš ono što su mladi u Kninu radili oduvijek, počeo je priču Ognjen Rašuo za BBC.
‘Pričam tiho, ne bih volio da me netko čuje‘
- Ovo je moja ulica. Ovim putem sam išao u školu, ovom ulicom. Mislio sam da će mi biti svejedno. Nije. Ovaj tamo ulaz broj 28 je nekada bila adresa Petra Krvavice 7 i tu je bio moj stan. Ovaj ovdje u visokom prizemlju. Tu je bila moja soba. Ovo je moj balkon, ovaj tu. Ovo su ta dva podruma gdje smo se krili kad je počelo granatiranje. Pričam tiho, ne bih volio da me netko čuje. Nezgodno je. U moj stan su se uselili neki drugi ljudi 1995., nakon par mjeseci, čim smo mi otišli. Nemam ništa protiv tih ljudi osobno. Želim im svu sreću. Njihove uspomene na taj stan i moje uspomene nisu iste.
Ovako nisam prošao okolo 30 godina, od tada. Bio sam jednom prošao niz ulicu i to je to. Nisam se zadržavao. Sad mi je neobično skroz. Hoćeš da ti nabrojim tko je sve živio u ovoj zgradi, u ulazu? Rašule, Šimprage, Radoševići, Surle, Vujasinovići, Pavkovići, na ovom ulazu. Znam i drugi.
Čitav dan preko ljeta kao klinci smo visili na rijeci. Ili gore na Tvrđavi. To je bilo mjesto gdje sam išao na prve koncerte. Učio se dobroj glazbi i mjesto gdje su gostovala kazališta. Kada sam gledao predstavu "Kad su cvjetale tikve" s Mirkom Babićem, velikim glumcem Knjaževsko-srpskog pozorišta iz Kragujevca, to je dan kada sam se zaljubio u kazalište. Posljednji put sam bio na tvrđavi 1995., na proljeće. Gledam je li se grad nešto puno promijenio, nije. Te vjetrenjače su nove, i spomenik. On nije bio. Spomenik uljezu mojim sjećanjima. Zavičaj je zavičaj, moj je i volim ga. Te 1990. su počeli politički problemi, a 1991. je počeo rat i stvari su se promijenile nagore, govori sadašnji beogradski odvjetnik i prelazi na tešku ratnu temu.
- U četiri sata ujutro je počelo granatiranje i to me probudilo. Porazbijali su stakla na zgradi u kojoj sam živio i mi smo se sklonili u podrum. Negdje oko tri sata je malo prestalo granatiranje pa nas je moj otac došao obići. Rekao nam je što se događa i kakve on informacije ima, jer je tada radio u informativnom centru policije. Spakirao nas je u neki kombi koji je dobio od policije i odveo nas na selo.
Ovo je kuća mojih bake i djeda u Žagroviću pored Knina. Ne može se ovdje sada ući, mora se čekati zima kad ne bude lišća pa da se polako sređuje. Moja velika životna želja je bila da sredim ovu kuću. Bukavlno sam. Nisam uspio, je****. Nikad nije bilo dovoljno novca. Kada smo krenuli u izbjeglištvo, zapravo smo odavde ušli u kolonu. Nakon što smo otišli, ovdje je pala granata i porazbijala prozore i vrata. Poslije toga je vrijeme učinilo svoje.
‘Izbjeglička kolona je izgledala kao velika zmija svjetala‘
- Kolona nema kraja. To traje par dana. To se ne mjeri kilometrima nego danima koliko prolazi. Atmosfera tada je bila takva da je sve bilo užasno, užasno tiho. Bila je to potpuna, potpuna nemoć. Ja sam stalno imao osjećaj da ne možeš čuti ni bubicu, ni djeca nisu plakala. Nitko se nije žalio ni na što. Samo stojiš i ideš. Svi su djelovali kao da su izgubili bilo kakve osjećaje. Sve je odjednom presječeno i ideš i to je to. Cijela bit te akcije je bilo etničko čišćenje. Druga je stvar što se naši nisu snašli u tome, nisu prepoznali. Mučno mi je kad prolazim ovim putem kroz ova srušena sela, gdje se još vide tragovi rata.Jesi primijetio kako sam prešao na ijekavicu? Čim prođem Banja Luku, odmah ijekavica. Zavičaj počinje kad se počnemo spuštati u Drvar.
- Ta kolona je izgledala kao velika zmija svjetala. Svi idu u jednom pravcu. Obje trake su pune, vozi se sve što ima četiri kotača. Nalazimo se na Kravljoj Drazi, ovdje je nekad bio kraj nekadašnje kninske općine. Kolona je prolazila ovim putem prema Lici, pa Bosni i Srbiji. Ja sam se ovdje emotivno potpuno raspao. Htio sam se vratiti u Knin, što je najgluplja stvar koju sam mogao pomisliti u tom trenutku. Svatko u selu na koga su naletjeli je poginuo toga dana. Ja sam se htio vratiti, veće glupoti u životu nema. Tada sam shvatio da se više neću vratiti u Knin, da je sve gotovo i da je to kraj. Moj emotivni raspad tada je moja velika sramota. U tim trenucima treba biti čvrst, ne treba se raspadati. Samo gore praviš obitelji, majci, ocu.
- Ne znaš gdje su ti braća od tetke. Moj otac ne zna gdje su mu sestre. Usput ti ljudi daju hranu ili se snalaziš. Veći problem je bilo gorivo. Ne znam kako se otac snašao. Kad smo došli u Srbiju, nismo mogli odmah ući u Beograd. Stajala je policijska blokada. Bilo je puno gorčine, puno bijesa. Puno tuge i jada. I žalosti. Vidiš mnoštvo ljudi koji su preko noći postali sirotinja. To su gimnazijski profesori, to su majstori svojih zanata. Nije im dozvoljeno da uđu u Beograd. To je velika, velika sramota ne Srbije nego političara koji su tada bili na vlasti u Srbiji. Obični narod nas je dočekao najbolje što je mogao.
- Plan je bio da otac i majka pokušaju ući u Beograd i naći stan. Otac da nađe posao i da se krenemo snalaziti. Nekih mjesec dana smo spavali u tom kombiju. Potom su našli stan u Žarkovu. To je bila neka baraka. I iz te barake sam počeo ići na fakultet, ispričao je Ognjen Rašuo za BBC.
On se dotaknuo i pitanja povratka u Knin, ali i krivnje za učinjeno.
- U isto vrijeme sam i sretan što idem u rodni kraj, živ sam i zdrav i sve je u redu, a s druge sam strane tužan zbog nekog izgubljenog vremena. Mene je jedno vrijeme boljelo nedostajanje Knina. To sam osjećao dugo. Sada je došao prijatelj iz Amerike. To su ljudi koji dođu da budu ovdje 10 - 15 dana preko ljeta i vraćaju se svojim psolovima i obiteljima. Meni je drago da ih vidim, ali mi je stravično teško da vidim kuću ovakvu. To je ono što mi i slama srce i plače mi se i radostan sam u isto vrijeme. Selo je nešto drugo. Tamo su moji ljudi. Za ovih dana deset me ljudi pitalo želim li nešto pojesti. Sto ljudi me poljubilo, svatko se sjeća mog imena. Meni to znači više nego bilo kakav stan u Kninu.
Trideset godina kasnije Beograd je najviše moj grad. Knin više nije. Naravno da mi je žao nekih stvari. Žao mi je što ne viđam ni jednu ni drugu tetku. Žao mi je što sam brata od tetke vidio prvi put nakon trideset godina, ali život je takav. Mi smo mali ljudi koji ne mogu ništa promijeniti u tim velikim stvarima, ali možemo u našim malim mikrosvjetovima utjecati da budemo bolji. Ja sam kršćanin, ali kršćanin iz uvjerenja. To znači prije svega i iznad svega da treba poštovati tuđu slobodu i voljeti ljude. I treba sve učiniti da se ne ogriješiš o nekoga. I kad se ogriješiš, treba okajavati svoj grijeh. Ne formalno, ne tako što ćeš otići u crkvu pa se pomoliti Bogu. Bilo kojem bogu i u bilo kojoj crkvi. Ili što će ti netko reći da ti je grijeh oprošten. Nego tako što ćeš se pokajati duboko u sebi za ono što si učinio. I pokušati da budeš bolji svaki dan. A s onima koji su se ogriješili o tebe, njima možeš samo oprostiti. A oni neka se kaju ako misle da trebaju, zaključno je za BBC na srpskom ponudio katarzu Ognjen Rašuo, odvjetnik iz Beograda. A put do katarze vodi preko dijaloga, kako s drugima, tako i sa samim sobom, prenosi Slobodna Dalmacija
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....