Kako svako naše misto uz more ima svoga Lera, tako valjda ima i još uvijek neopjevanog susjeda koji će iskoristiti svaku priliku da nekome pozove policiju. Bila je to prva informacija koju smo dobili nakon što smo se iskrcali iz "Lare" na velikoj rivi u Prvić Luci.
Vijest koja više i nije neka ekskluziva, ali je uvijek dovoljno dobra kao odgovor na pitanje "a, šta ima novoga u mistu?". A i izravno je vezana za središnji događaj dana, zbog kojega smo i došli na otok Prvić - prvo kolo Druge lige Skupine "Šibenik", između lokalnog VK Prvić Luka i VK Biograd.
Netko je, dakle, pozvao policiju. Zasmetao mu je, naime, zvuk miniwasha kojim se pripremala riva, odnosno čistila skliska morska trava uz rub kako se igrači i navijači ne bi poskliznuli pa da, osim policije, u mjesto ne bi uplovila i Hitna.
Penzionerski škoj
Osim te jutarnje drame, dan u Prvić Luci, jednom od dva mjesta na otoku Prviću u šibenskom arhipelagu, protjecao je uobičajeno mirno. Većina putnika s vapora "Lare" iskrcala se na stanici prije, na Zlarinu, koji je i razvikaniji, a i taman je počinjao zlarinski treći "Street Music Festival".
Na Prviću zlarinske gužve nema, gužva je jedino posred vale, gdje su jedriličari zaposjeli sve bove, dovozeći se gumenjacima do kopna, ne bi li malo opipali bilo autohtonog ribarskog naselja. Mada je upitno koliko još stanovnika od njih 148 (prema popisu iz 2021.) uopće baca mreže u more.
Osim dolaska policije, koja zapravo i nije nešto posebno uredovala, nego samo konstatirala nešto i otišla, tema ljeta u Prvić Luci je i zašto ne radi "Faust", kafić koji je prije koju godinu slavodobitno otvoren kad i Memorijalni centar "Faust Vrančić", u sklopu kojeg se i nalazi. Teorija je nekoliko, ali nijedna ne govori kad bi opet mogao proraditi.
Život se sporo vuče po otoku, a jedan ugostiteljski objekt manje čini ga još "penzionerskijim", što – a to ustvari ovisi koga pitate – daje ovom uspavanom mjestašcu dodatni šarm.
– Ja bi se iskreno ovde odma priselija! - kaže nam Lovro Plenča, pomoćni trener VK Prvić Luka, nekadašnja mlada nada šibenskog Solarisa.
– Liti je tu baš za guštanje: jedan dućan, jedan kafić. Sporo se živi, drugačije je – priča nam Plenča, dok čeka da mu ostatak ekipe, onaj koji nije došao taxi boatom, stigne redovnom linijom iz Šibenika.
Život u prošlosti
Prva domaća utakmica na početku lige igra se pred "Staninom rivom". Stane već odavno nema, ali naziv rive na kojoj je nekad čistila ribu i prala pijate podsjeća na vremena kad se u ranu zoru isplovljavalo na ribe, a kasnije s prozora vikalo na djecu s plaže jer su remetila poslijepodnevni odmor.
Sad je tu Željko Cvitković, Splićanin prvićnih korijena, dobri duh kluba i vlasnik miniwasha kojemu je policija to jutro pokucala na vrata.
– Koliko ovaj vaterpolski klub znači Prvićanima?– ponovio je Željko naše pitanje i duboko se zamislio.
– Mogu ja to reći i grubo, a i ne bi puno falija. Ne bi reka da Prvićani nešto previše cijene ovu priču, niti ovo zalaganje nas par entuzijasta. Oni još žive u prošlosti, a ne sanjaju budućnost. I dalje će više slaviti Maretu, nego podržati ovaj naš klub – reći će.
KK Mareta legendarna je košarkaška ekipa koju je u osamdesetima predvodio Željko Marelja, jednako legendarni kapetan Šibenke iz one godine kada je osvojila prvenstvo protiv Bosne. Na dobrom putu da postane jednako legendaran je i njegov sin Jure Marelja, trener VK Jadran s kojim je već dvaput zaredom osvojio prvenstvo države, pomoćnik Tucku u reprezentaciji i počasni član VK Prvić Luka. Nema Jure danas na utakmici, čini se da mu je prioritetnije Svjetsko prvenstvo u Singapuru.
A životni prioriteti Tome Rodina, koji se spremao za ulazak u bazen pred Staninom rivom, su – za hrvatske pojmove –prilično neobični. Ovaj se vaterpolski veteran, naime, preselio iz rodne Nice u Hrvatsku. Ljeti je u Prvić Luci, a zimi na Srimi.
– Zašto sam se vratio? Pa to sam oduvik tija, tu sam upozna i svoju ženu Saru, ona ima prvićke korijene, kao i ja. Kad smo trebali odlučili gdje ćemo živjeti presudili su ovdašnji način života i sigurnost – kaže nam Toma, koji je vaterpolsku karijeru gradio u Nici i Mornaru, a danas ima izletnički brod i prevozi turiste.
– Zimi ovdje nema ničega, zima je jako teška za ljude na otoku. Ljeti malo sve oživi, a i o nama ovisi kako će nam biti. Treba organizirati stvari, kao što je nekoliko entuzijasta osnovalo ovaj klub – veli.
Još dalji put do bazena pred Staninom rivom prevalio je Filip Lugović. Došao je iz Belgije. Zagrepčanin je, a vaterpolski ga je život odveo u California Baptist University, a potom se skrasio u begijskoj ligi. Igrao je za Bruxelles pa za Antwerpen, a najveći uspjeh postigao je u Mechelenu osvojivši belgijski kup u funkciji trenera-igrača. U međuvremenu je pokrenuo i uspješnu PR tvrtku sa sjedištem u Bruxellesu i poslovnicama u Beogradu i Mostaru. Njemu izostanak ljetne buke na Prviću ne smeta. Dapače.
– Pazi, ja još od ‘86. ljetujem na Srimi i meni je Prvić uvijek bio pojam odmora. Ja cijeli sedmi mjesec radim, rješavao sam i danas neke ugovore i probleme s klijentima, a onda kad sam se iskrcao u Prvić Luci, svi su ti problemi nestali. U Belgiji tog osjećaja nema, zato i jesu izmislili vrhunsko pivo, jer život je tamo toliko depresivan – priča nam Lugović, koji je, nešto kasnije, odigrao značajnu ulogu u prvoj povijesnoj pobjedi Prvić Luke
Škola vaterpola
Nadvisili su Biograd sa 19:16. Nikad još u svoje tri godine postojanja nisu pobijedili u prvom kolu.
Najviše razloga za zadovoljstvo ovom pobjedom imao je Ivan Šantić, prvićki Šibenčanin, najveći krivac za osnivanje vaterpolskog kluba na otoku i za njegovu već treću sezonu u Drugoj ligi.
– A valjda sve ovo za Prvić nešto znači. Ako ništa drugo, imamo školu vaterpola gdje se djeca socijaliziraju, usmjeravaju se na sport. Prvić je specifičan otok, nema prometa, nema masovnog turizma. Kad ti dan započne plivanjem od Kekinog žala do kapelice i nazad, to je već jedan drugačiji osjećaj života – reći će nam Šantić.
Pobjedu se moralo proslaviti. U konobi "Nanini" vaterpoliste je čekala peka i voditeljica Antonija Dobrota, koja na klasično pitanje: "Kakva je sezona?", odgovara sa: "Čudna!"
– Nema puno ljudi, ali nekako se dovoljno radi. Pokrivamo se, ali na kraju ljeta se mrtvi broje. Vidjet ćemo. Ali, sve mi se čini da nas čekaju dvije, tri bolne turističke godine, turisti su nas prepoznali kao skupu destinaciju – konstatira.
Dobre vijesti putuju brzo, a loše još brže. Ali na Prviću, očito, u nekoliko metara dođe do nekog šuma u komunikaciji.
– Ja sam čula da su naši izgubili – rekla nam je Antonija, niti pola sata nakon povijesne pobjede prvićkih vaterpolista.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....