Nije novost da Bernard Bernie Luštica priprema knjigu o gostovanjima, turnejama Hajduka po Australiji nakon Drugog svjetskog rata, pisali smo o tome i željno čekamo da se knjiga i objavi. Piše se u Australiji, na hrvatskom jeziku, ali imat će i reprint na engleskom, objavili smo.
U međuvremenu nam gospodin Bernie, inače otac bivšeg Hajdukova nogometaša Stevena Petera, a i daljnji rođak igrača i trenera Slavka Luštice skreće pozornost na posebno zanimljiv ulomak. O Šibenčaninu Markijolu Guberini. A mi vam ga rado prosljeđujemo kao najavu skorašnjeg izdanja te po svemu opsežne i jedinstvene knjige u biblioteci hajdukologije.
Prije tri i pol godine na našim smo stranicama objavili kako Bernard Luštica piše knjigu o Hajdukovim turnejama u Australiji. Naslovili smo: ‘Prihod će ići Bijelima, ja se odričem honorara, a promociju ću napraviti u Splitu‘.
Obećanje mister Bernarda vrijedi, još samo da se knjiga zgotovi. Down under, iz Australije, Luštica nam se javio:
- Pozdrav iz Australije. Kad će knjiga biti gotova? To pitanje čujem stalno. Većinu poglavlja sam nedavno predao lektoru, ali stalno dolazim do novih informacija, fotografija, dokumenata i svjedočanstava koje jednostavno ne mogu ignorirati. Svaka nova priča, svako novo ime daje dodatnu dubinu i težinu cijelom projektu.
- U posljednje vrijeme pronašao sam nekoliko zaista zanimljivih detalja. Među njima i jednu posebno emotivnu priču o čovjeku imenom Markijol Guberina, koji je na svoj tihi način ostavio dubok trag u Hajdukovoj turneji po Australiji. Tu priču, siguran sam, nitko dosad nije ispričao.
- Cilj mi je napraviti knjigu koja će biti potpuna, točna i vrijedna. Ne samo za navijače Hajduka, nego i za sve koji cijene povijest naših iseljenika i njihovu povezanost s domovinom. Bilo bi mi jako drago ako biste ovo mogli objaviti kao najavu ili primjer. Možda će pomoći ljudima da razumiju koliko je ovaj projekt poseban.
Skroman i velikodušan čovjek
Tako nam javlja Bernard Luštica, daje nam pravo na ekskluzivu ulomka iz knjige o Hajdukovim turnejama po Australiji, a ta storija ovako glasi.
Dakle:
- Među mnogim pričama koje su proizašle iz Hajdukove turneje po Australiji 1949. godine, jedna mi se – piše autor Luštica - osobito urezala u srce. I to ne zato što sam je poznavao od početka, nego upravo suprotno. Do Markijola Guberine došao sam slučajno, korak po korak, nakon što sam 2024. godine, u trofejnoj sali Poljuda, ugledao četiri trofeja iz Australije. Potaknut znatiželjom, počeo sam tragati za njihovim podrijetlom. Istražujući, naišao sam na prezime Guberina u Australiji, a taj me trag doveo do njegova sina Victora. I tako se počela odmotavati dirljiva i do tada zaboravljena priča o Markijolu Guberini, skromnom čovjeku čije je tiho djelo velikodušnosti nadživjelo vrijeme.
- Markijol Guberina rođen je 6. siječnja 1909. godine u šibenskom predjelu Dolac. Od 1924. do 1929. aktivno je veslao u Veslačkom klubu „Krka“, gdje je ostvario zapažene rezultate, među kojima se posebno ističe osvajanje naslova državnog prvaka u osmercu. Njegovo ime i danas se nalazi u povijesnim zapisima kluba, zabilježeno kao Marko Guberina.
Na službenoj mrežnoj stranici Veslačkog kluba „Krka“ Šibenik navodi se:
„Godine 1929. Krka je ponovno bila domaćin državnog prvenstva. Naši veslači trijumfirali su u utrci osmeraca, a natjecanje je pratilo gotovo 5000 Šibenčana.“
Početkom tridesetih, poput mnogih svojih sunarodnjaka iz Dalmacije, Markijol je napustio domovinu u potrazi za boljim životom. Stigao je u Australiju i zaposlio se u rudnicima Broken Hilla, gdje je podnosio duge sate rada u teškim uvjetima. No, čak i u tom zabačenom rudarskom kraju, daleko od Jadranskog mora, Markijol je u srcu nosio uspomenu na dom. I s njom duboku ljubav prema Hajduku.
Godine 1937., nakon nekoliko godina napornog rada, uspio je uštedjeti dovoljno da kupi dvadesetak parcela zemlje u Warriewoodu, mirnom predgrađu na sjevernim plažama Sydneya. Tamo je podigao staklenike za uzgoj pomidora. Mnogi hrvatski iseljenici iz Dalmacije bili su među pionirima te nove poljoprivredne grane u tom kraju. Warriewood će kasnije postati poznat kao „Stakleni grad“ ili „Staklena dolina“ zbog velikog broja staklenika, osobito između 1947. i 1954. godine.
Godine 1949., kada se proširila vijest da Hajduk dolazi u Australiju, uzbuđenje je zahvatilo cijelu hrvatsku zajednicu. Za njega taj klub nije bio samo nogomet. Bio je to živi most s domovinom.
Poseban pehar
Tijekom Hajdukova boravka u Sydneyu, Markijol je u svom domu u ulici Orchard Street u Warriewoodu ugostio nekoliko članova momčadi. Pružio im je udobnost, gostoprimstvo i mjesto za predah: jednostavne geste koje su puno značile igračima na iscrpljujućoj turneji.
Kao znak zahvalnosti i poštovanja, uručio je klubu i pehar. Dar koji nije bio plod protokola, već izraz osobnog ponosa i duboke privrženosti.
Taj pehar postoji i danas. Na njemu je jednostavan, ali znakovit natpis. „Markijol Guberina, pokal predajen Hajduku za nijovu dobru igru u Australiji”.
U srpnju 2024., prilikom posjeta stadionu Poljud, obišao sam trofejnu salu i fotografirao izložbu posvećenu Hajdukovoj povijesti u razdoblju od tridesetih do pedesetih godina. Među brojnim eksponatima primijetio sam četiri pehara koji su očito potjecali iz Australije.
Bili su smješteni u vitrini iza stakla, a zbog odbljeska nisam ih mogao jasno snimiti. Zamolio sam gospodina Juricu Gizdića, Protocol Managera kluba, da otvori vitrinu kako bih ih mogao bolje promotriti i fotografirati bez refleksije. Iako tada nisam znao njihovo točno porijeklo, osjećaj da stojim pred predmetima iz te davne turneje ispunio me radošću.
Tek nakon povratka u Australiju, odlučio sam saznati više o tim trofejima. Među peharima koje sam fotografirao, jedan je posebno privukao moju pozornost jer je na njemu stajalo ugravirano ime: Markijol Guberina. Istražujući dalje, naišao sam na prezime Guberina. I taj me trag doveo do njegova sina Victora u Sydneyu. Bio je to ključni trenutak: ugravirano ime povezalo je ovu tiho zaboravljenu donaciju s čovjekom koji ju je darovao. I time otvorilo put prema jednoj dirljivoj, do tada nepoznatoj obiteljskoj priči. Sada 91-godišnjak, Victor je imao tek 15 godina u vrijeme Hajdukova posjeta, ali se i danas živo sjeća dana kad je prisustvovao utakmici između Hajduka i Australije u Sydneyu. Za njega to nije bila samo nogometna utakmica. Bio je to nezaboravan trenutak zajedništva, ponosa i pripadnosti.
Kad je sin vidio fotografiju...
Victor ne zna točno kada je trofej predan Hajduku; pretpostavlja da je to moglo biti prilikom oproštaja momčadi u Sydneyu, ali nije siguran. Taj detalj ostaje nepoznat, no sama gesta ostaje duboko simbolična.
Victor i njegova obitelj nikada nisu vidjeli taj trofej. Nisu čak ni znali da je sačuvan svih tih godina. Kada sam im poslao fotografiju izložbe na Poljudu, oblio ih je val emocija. Bili su iskreno dirnuti kada su vidjeli da očev pehar i dalje postoji.
Za njih je to bilo poput poruke iz prošlosti: podsjetnik na porijeklo, na naslijeđe i na to kako jednostavan čin ljubavi i ponosa može odjekivati kroz generacije.
Kroz Victorova sjećanja, priča njegova oca dobila je jasniji oblik. Markijol nikada nije tražio priznanje za svoj dar. Poklonio ga je tiho, iskreno, bez pompe. A sada, više od sedam desetljeća kasnije, taj trofej govori u njegovo ime. Tiho, ali snažno. Pričajući priču o žrtvi, pripadnosti i ljubavi.
Podsjeća nas da povijest ne pišu samo oni koji istrče na teren, već i oni koji stoje uz rub igrališta. Oni koji daju što mogu, jednostavno zato što im je stalo, ispričao je Bernard Luštica jednu od svojih australskih priča iz davnine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....